mini|Različite žitarice i njihovi proizvodi Žitarice su bilo koja vrste trave koje se uzgajaju jer imaju jestivih komponenti svog zrna. Zrno se sastoji od endosperma, klica i mekinja. Žitarice se uzgajaju više nego ijedna druga vrsta usjeva na svijetu i pružaju najviše energije za hranu od bilo koje druge vrste usjeva što ih čini osnovnim usjevima. Uključuju pšenicu, raž, ovas i ječam. Jestiva zrna iz drugih familija biljaka, kao što su heljda, kinoa i chia, nazivaju se pseudožitaricama.

U nekim zemljama u razvoju žitarice sačinjavaju cjelokupnu ishranu populacije. U razvijenim zemljama konzumacija žitarica je umjerenija, ali i dalje nezaobilazna.

U svom neprerađenom obliku od cijelog zrna, žitarice su bogat izvor vitamina, minerala, ugljikohidrata, masti, ulja i proteina. Kada se obradi uklanjanjem mekinja i klica, preostali endosperm je uglavnom ugljikohidrat. U nekim zemljama u razvoju, žitarice u obliku riže, pšenice, prosa ili kukuruza čine većinu dnevne prehrane. U razvijenim zemljama potrošnja žitarica je umjerena i raznolika, ali i dalje značajna, prvenstveno u obliku rafinisanih i prerađenih žitarica. Zbog ove važnosti u ishrani, trgovina žitaricama je često u središtu trgovine hranom—sa mnogim žitaricama koje se prodaju kao roba.

Historija Prahistorija Poljoprivreda je omogućila povećanje populacije, što je dovelo do većih društava i konačno razvoja gradova. To je također stvorilo potrebu za većom organizacijom političke moći (i stvaranjem društvenog raslojavanja), jer su se morale donijeti odluke u vezi sa raspodjelom rada i žetve i pravima na pristup vodi i zemljištu. Poljoprivreda je dovela do nepokretnosti, jer se stanovništvo naseljavalo na duge periode, što je dovelo do gomilanja materijalnih dobara.

Ranoneolitska sela pokazuju dokaze razvoja prerade žitarica. Levant je drevna domovina predaka pšenice, ječma i graška, u kojoj su se nalazila mnoga od ovih sela. Postoje dokazi o uzgoju žitarica u Siriji prije otprilike 9.000 godina. Pšenica, ječam, raž, zob i laneno sjeme pripitomljeni su u Plodnom polumjesecu tokom ranog neolita. Tokom istog perioda, farmeri u Kini počeli su da uzgajaju rižu i proso, koristeći poplave i požare koje je prouzrokovao čovek kao deo svog režima uzgoja. Vlaknasti usjevi su pripitomljeni još kao prehrambeni usjevi, pri čemu je Kina udomaćila konoplju, pamuk se samostalno razvijao u Africi i Južnoj Americi, a Zapadna Azija je pripitomila lan. Čini se da je upotreba dodataka tlu, uključujući stajno gnojivo, ribu, kompost i pepeo, počela rano i samostalno se razvila u nekoliko područja svijeta, uključujući Mezopotamiju, dolinu Nila i istočnu Aziju.

Prve žitarice su pripitomili rani primitivni ljudi. Prije oko 8.000 godina, pripitomile su ih drevne poljoprivredne zajednice u regiji Plodnog polumjeseca. Emmer pšenica, einkorn pšenica i ječam bili su tri od takozvanih neolitskih usjeva osnivača u razvoju poljoprivrede. Otprilike u isto vrijeme, proso i vrste pirinča počeli su da se pripitomljavaju u istočnoj Aziji. Sirak i proso su takođe bili pripitomljeni u podsaharskoj zapadnoj Africi, koji su se koristili prvenstveno kao hrana za stoku.

Antička historija i srednji vijek Žitarice su bile temelj ljudske civilizacije. Granice žitarica poklopile su se sa civilizacijskim granicama. Pojam plodnog polumjeseca podrazumijeva prostornu ovisnost civilizacije o žitaricama. Kineski zid i rimski limes označili su istu sjevernu granicu uzgoja žitarica. Put svile se protezao duž pojasa žitarica Evroazije. Brojni kineski imperijalni edikti navode: “Poljoprivreda je temelj ovog carstva,” dok je temelj poljoprivrede bilo pet žitarica. Riječ “žitarice” potiče od Cerere, rimske boginje žetve i poljoprivrede.

Žitarice su određivale koliko velika i koliko dugo može biti mobilisana vojska. Iz tog razloga, Shang Yang je poljoprivredu i rat nazvao „Jedinim“. Guan Zhong, Chanakya (autor Arthashastre) i Hanibal izrazili su slične koncepte. U zoru historije, Sumerani su vjerovali da ako poljoprivreda jedne države opadne, Inanna, boginja rata, napusti ovu državu. Nekoliko bogova antike kombiniralo je funkcije onoga što je Shang Yang nazvao „Jedno“. – poljoprivreda i rat: Hetitska boginja Sunca Arina, Kanaanac Lahmu i rimski Janus. Ovo su bili veoma važni bogovi u svoje vrijeme, ostavljajući svoje naslijeđe do danas. Još uvijek počinjemo godinu s mjesecom Janusom (januarom). Jevreji veruju da će Mesijina porodica poticati iz grada Lahmu (Vitlejem); na hebrejskom, beit lehem doslovno znači "kuća kruha". Kršćani vjeruju da je Isus Krist, za kojeg se kaže da je rođen u Betlehemu, mesija. Na hebrejskom, hljeb (lehem) i rat (milhama) su istog korijena. U stvari, većina upornih i ekspanzionističkih imperija kroz historiju na obje hemisfere bile su koncentrisane u regijama plodnim za žitarice.

Rani moderni period

Ovaj historijski obrazac nije se promijenio, čak ni u industrijskom dobu. Sve moderne velike sile tradicionalno su ostale prije svega velike sile žitarica. Uspijeh Sila Osovine „završio je u trenutku kada su se okrenule protiv dva najveća lebensrauma za žitarice“ (SAD i SSSR).  Ishod Hladnog rata pratio je sovjetsku tešku i dugotrajanu krizu žitarica, pogoršanu embargom na žitarice nametnutim SSSR-u 1980. godine. Svjetska korpa žita”, najproduktivniji “žitarski lebensraum” od tada dominira svijetom.

Nakon što je analizirao mehanizam koji stoji iza ovog obrasca, Ostrovsky je istakao da moć žitarica određuje postotak radne snage koja je dostupna nepoljoprivrednim sektorima, uključujući tešku industriju a koja je dalje vitalna za vojnu moć. Naglasio je da hronološki industrijska revolucija prati modernu poljoprivrednu revoluciju i da su prostorno industrijski regioni svijeta vezani za regije žitarica.

Ostrovski je formulisao univerzalni pokazatelj nacionalne moći koji važi za sve periode: ukupna tonaža žitarica koju proizvodi jedan procenat ljudstva nacije. Za sada, ovaj indikator pokazuje unipolarnu međunarodnu hijerarhiju.

Zelena revolucija Tokom druge polovine 20. vijeka došlo je do značajnog povećanja proizvodnje žitarica visokog prinosa širom sveta, posebno pšenice i riže, zahvaljujući inicijativi poznatoj kao Zelena revolucija. Strategije koje je razvila Zelena revolucija fokusirale su se na suzbijanje gladi i povećanje prinosa po biljci, i bile su vrlo uspješne u podizanju ukupnih prinosa zrna žitarica, ali nisu dale dovoljan značaj nutritivnom kvalitetu. Ove moderne žitarice visokog prinosa imaju tendenciju da imaju proteine niskog kvaliteta, sa nedostatkom esencijalnih aminokiselina, bogate su ugljikohidratima i nedostaju izbalansirane esencijalne masne kiseline, vitamini, minerali i drugi faktori kvaliteta. Takozvana drevna žitarica i sorte naslijeđa su zabilježile porast popularnosti s "organskim" pokretima s početka 21. stoljeća, ali postoji kompromis u pogledu prinosa po biljci, čime se vrši pritisak na područja siromašna resursima jer se zamjenjuju usjevi sa "novčanim usjevima".

Vanjski linkovi https://web.archive.org/web/20140209191459/http://www.hgca.com/

Reference

Kategorija:Žitarice