Američki građanski rat vođen je od 1861. do 1865. između sjevernih saveznih država (Unija ili Sjever) i južnih robovlasničkih država (tada novoformirana Konfederacija ili Jug pod vodstvom Jeffersona Davisa). Unija se sastojala od svih država u kojima je bilo zabranjeno robovlasništvo (takozvane slobodne države), kao i od pet država koje su dopuštale držanje robova, i bila je pod vodstvom Abrahama Lincolna i Republikanske stranke, koja je osporavala širenje robovlasništva na teritoriji SAD-a, a njihova pobjeda na izborima 1860. bila je uzrok toga da je sedam južnih država proglasilo otcjepljenje od Unije još prije i nego što je Lincoln preuzeo predsjednički mandat. Unija je odbila priznati otcjepljenje, okarakterisavši ga kao pobunu.
Neprijateljstva su počela 12. aprila 1861. napadom trupa Konfederacije na utvrdu Fort Sumter u Južnoj Karolini. Lincoln je reagovao na ovo tako što je pozvao dobrovoljce u vojsku Unije, da bi poslije tog čina još četiri južne države proglasile otcjepljenje. Prve godine je Unija uspostavila kontrolu nad pograničnim državama, kao i pomorsku blokadu Konfederacije. Godine 1862. već je došlo do većih bitaka i gubitaka u ljudstvu s obje strane, dotad nezabilježenih u historiji SAD (Bitka kod Šajloa, Bitka kod Entitema). U septembru 1862. Linkoln je izdao Proklamaciju o emancipaciji u kojoj je odredio ukidanje ropstva kao glavni cilj rata.Frank J. Williams, "Doing Less and Doing More: The President and the Proclamation – Legally, Militarily and Politically," in Harold Holzer, ed. The Emancipation Proclamation (2006), str. 74–75.
Prvih godina su snage Konfederacije predvođene Robert Edward Leeom ostvarile nekoliko pobjeda u okršajima sa snagama Unije. Međutim 1863. došlo je do bitke kod Gettysburga, koja se smatra prekretnicom rata. Nakon toga je uslijedilo zauzimanje Vicksburga i Port Hudsona od strane snaga sjevera predvođenih Ulysses S. Grantom, čime je ostvarena kontrola Unije nad cijelom rijekom Mississippi. U 1864. snage Unije zauzimaju i Richmond, glavni grad Konfederacije, a potom slijedi zauzimanje Atlante od strane snaga Unije predvođenih Williamom Shermanom. Otpor Konfederacije je slomljen u aprilu 1865, kada se Lee sa ostacima svojih snaga predao Grantu.
Rat se pokazao kao najsmrtonosniji u historiji SAD, izazvavši smrt oko 620.000 vojnika i neutvrđen broj civilnih žrtava. Historičar John Huddleston procijenio je stopu smrtnosti na 10 posto svih sjevernjačkih muškaraca straih 20–45 godina, i 30 posto svih južnjačkih muškaraca starosti 18–40 godina."Killing ground: photographs of the Civil War and the changing American landscape". John Huddleston (2002). Johns Hopkins University Press. . Druge njegove posljedice su ukidanje ropstva, jačanje uloge centralne vlasti, kao i porast socijalnih, političkih, rasnih i ekonomskih tenzija, što još uvijek vrši uticaj na savremeno američko društvo.
Uzroci rata Postojanje robovlasničkog juga i antirobovlasnički nastrojenog sjevera u jednoj državi učinilo je konflikt izvjesnim. Dolazak Lincolna na mjesto predsjednika SAD kao prvog predsjednika novoformirane republikanske stranke uzburkao je strasti na američkom jugu. Iako Lincoln nije izričito najavio ukidanje ropstva, u svom govoru iz 1858 rekao je da se nada kako će prestati sa širenjem takve prakse, što bi na kraju dovelo i do nestanka ropstva i robovlasništva u SAD.Quoted in Eric Foner, The Fiery Trial: Abraham Lincoln and American Slavery (2010) p. 100
Veliki dio političkih bitaka tokom 1850-tih bio je usmjeren na zaustavljanje širenja ropstva na novoformiranim teritorijama.Let there be no compromise on the question of extending slavery. If there be, all our labor is lost, and, ere long, must be done again. The dangerous ground—that into which some of our friends have a hankering to run—is Pop. Sov. Have none of it. Stand firm. The tug has to come, & better now, than any time hereafter. – Abraham Lincoln to Lyman Trumbull, December 10, 1860. Postojala je tendencija da sve novoformirane teritorije budu nerobovlasničke ("slobodne države"), što je povećavalo južnjačke težnje za otcijepljenjem. I na sjeveru i na jugu su smatrali da će, u slučaju da se ropstvo ne bude moglo teritorijalno širiti, ono oslabiti i nestati.McPherson, Battle Cry, str. 241, 253.Declarations of Causes for: Georgia, Adopted on January 29, 1861; Mississippi, Adopted in 1861 (no exact date found); South Carolina, Adopted on December 24, 1860; Texas, Adopted on February 2, 1861.The New Heresy, Southern Punch, editor John Wilford Overall, September 19, 1864 is one of many references that indicate that the Republican hope of gradually ending slavery was the Southern fear. It said in part, "Our doctrine is this: WE ARE FIGHTING FOR INDEPENDENCE THAT OUR GREAT AND NECESSARY DOMESTIC INSTITUTION OF SLAVERY SHALL BE PRESERVED." Dok se svi Južnjaci nisu zalagali za očuvanje ropstva, najveći broj njihovih oficira, kao i jedna trećina nižih činova u vojsci, imali su u porodici nekoga ko je posjedovao robove. Sjevernjacima je, s druge strane, prvi cilj bio da zaštite Uniju, a ne da ukinu ropstvo.
Južnjaci su također strahovali od gubitka uticaja u federalnoj vladi i jačanja antirobovlasničkih snaga, dok su sjevernjaci smatrali kako je vlada već pod južnjačkom kontrolom. U takvom okruženju kasnih 1850tih kriza se sve više zaoštravala. Neslaganja oko pitanja moralnosti držanja robova, opsega demokratije i ekonomskog vrjednovanja rada slobodnih radnika u odnosu na robovski rad na plantažama, dovela su do kolapsa Whig i "Know-Nothing" političkih stranaka, i do rasta novih (Free Soil stranka 1848, Republikanska stranka 1854. i Ustavna unija 1860). U 1860. zadnja preostala stranka, Demokratska stranka, se razdvojila na dva dijela.
I sjevernjaci i južnjaci su bili pod uticajem ideja Thomasa Jeffersona. Južnjaci u isticali prava država, ideje spomenute u Kentucky i Virginia Rezolucijama, kao i pravo na revoluciju navedeno u Deklaraciji o nezavisnosti. Sjevernjaci su s druge strane (od abolicioniste William Lloyd Garrisona do lidera Republikanske stranke Abrahama Lincolna) isticali Jeffersonovu ideju da su svi ljudi stvoreni ravnopravni (eng. equal-jednaki).
Primjer južnjačkih pokušaja da ideju otcijepljenja prikažu kao pravednu borbu država na svoje pravo na opredjeljenje se može vidjeti i kroz rad potpredsjednika Konfederacije Alexandera Stephensa kojega Historičar Kenneth M. Stampp navodi kao jednog od najgorljivijih južnjaka koji su pokušavali dati moralni alibi južnim državama u njihovoj borbi da očuvaju isti poredak u svojim državama.
Još neki od faktora koji su doprinijeli zaoštravanju krize uključivali su brzu industrijalizaciju sjevera, razvoj secesionističkog pokreta (uzrokovan jačanjem ropstva na jugu, dok je na sjeveru ono praktično bilo ukinuto), kao i ekonomskim razlikama između sjevera i juga, dok savremeni historičari danas odbacuju ranije zastupljene ideje ekonomskog determinizma (historičara Charlesa Bearda) kao uzroka sukoba. Činjenica je da se od osam imigranata u SAD njih sedam naseljavalo na sjeveru a tek jedan na jugu (87,5% naprema 12,5% u korist sjevera), kao i da je veliki broj bijelaca napuštao jug i odlazio na sjever, doprinijela je defanzivno-agresivnom političkom ponašanju južnjaka. Javljala su se neslaganja i oko primanja države Missouri (ropstvo je u Missouriju bilo dopušteno) u Uniju, što je dovelo do Missouri kompromisa iz 1820, zatom kriza vezana za protekcionističku politiku i carine 1828, potom Gag pravilo (eng. Gag rule) koje je zabranjivalo rasprave o ukidanju robovlasništva u Kongresu u periodu 1835-1844, pripajanje Teksasa kao robovlasničke države u Uniju, širenje SAD na zapad Američkog kontinenta (koje je moglo predstavljati ujedno i širenje robovlasništva) što je rezultiralo krizom koja je premoštena novim kompromisom iz 1850,William E. Gienapp, "The Crisis of American Democracy: The Political System and the Coming of the Civil War." in Boritt ed. Why the Civil War Came 79–123. dok Wilmot Proviso zakon (neuspješni pokušaj sjevernjačkih političara da se zabrani ropstvo na novim teritorijama na zapadu) nije bio usvojen niti proveden. Veoma popularni roman Čiča Tomina koliba (1852) autorice Harriet Beecher Stowe doprinio je velikom porastu protivnika roboblasništva na sjeveru.McPherson, Battle Cry, str. 88–91Most of her slave owners are "decent, honorable people, themselves victims" of that institution. Much of her description was based on personal observation, and the descriptions of Southerners; she herself calls them and Legree representatives of different types of masters.;Gerson, Harriet Beecher Stowe, p. 68; Stowe, Key to Uncle Tom's Cabin (1953) p. 39.
Nesuglasice vezane za pitanje robovlasništva dovele su do podjela i u najvećim religijskim zajednicama (Metodistička, Baptistička i Prezbiterijanska crkva), naročito su vođene rasprave u vezi okrutnosti nad robovima (sakaćenja, bičevanja i razdvajanja porodica). U Kongresu se dešavalo da rasprave postanu toliko oštre da je dolazilo i do fizičkih obračuna. Na kraju je sam izbor Linkolna za predsjednika poslužio kao povod za otcijepljenje.
Otcijepljenje je počelo sa Linkolnovim izborom, jer su regionalne vođe bile u strahu da će on zaustaviti širenje ropstva a potom ga postepeno iskorijeniti. Mnogi južnjaci su smatrali da je došlo vrijeme za otcijepljenje s obzirom da će Linkoln, ili neki drugi vođa sa sjevera, zabraniti ropstvo. Robovlasničke države, koje su već bile u manjini u Predstavničkom domu, suočavale su se sa tim da će postati manjina i u Senatu. Najjužnije države su se prve otcijepile, a slijedilo je otcijepljenje još četiri države poslije Linkolnovog poziva da svaka od njih obezbijedi dovoljan broj vojnih trupa za održavanje reda i gušenje pobune. Južne države koje su graničile sa sjeverom odbile su zahtjeve za slanje trupa na njihove komšije jer su to smatrale invazijom.
Privreda Postojale su značajne razlike u karakteru i razvijenosti privrede između Juga i Sjevera. Jug nije imao velik broj stanovnika te je njegova klima bila povoljna za razvoj suptropskih biljaka te se zasnivala na robovskoj snazi koji su činili crnci dovezeni iz Afrike. Jug uopće nije ima velik broj fabrika za koje nije bilo nikakve potrebe, također su profitirali izvozom posebno u zapadnu Evropu (uglavnom pamuk). Jug nije imao nijednu fabriku municije. Za razliku od Juga sjever je imao velik broj mašina kojima je potrebna industrijska snaga. Ona se je sva sačinjavala od industrije, prvenstveno mašinske, također ljudska snaga je bila sva u jugu te je ono kočilo razvoj mašinske industrije. Što se je više mašinska industrija razvijala ti su odnosi bili sve gori. Veoma je važno reći da je 35 godina od završetka rata SAD postala vodeća zemlja u svijetu po proizvodnji uglja, željeza, čelika te izradi mašina.
Ropstvo mini|200px|desno|Abraham Lincoln Predsjednik SAD 1861-1865.