desno|mini|Društvo Sociologija je nauka koja izučava društvo, podrazumijevajući s tim različite oblike društvenih odnosa, društvenih interakcija i njihov kulturološki aspekt. Područja kojima se sociologija bavi variraju od analiza običnih, svakodnevnih kontakata među anonimnim pojedincima na ulici pa do izučavanja socijalnih interakcija na globalnom nivou. Brojne su oblasti u sociološkoj nauci koje se disciplinarno bave kako i zašto ljudi vode organizirano društvo, bilo kao individue ili kao članovi raznih asocijacija, grupa, institucija i slično. Kao akademska disciplina, sociologija se smatra jednom od društvenih nauka.
Različite sociologije izučavaju pojedina područja društva. Posebne sociologije se naglo razvijaju šezdesetih godina 20. vijeka, i to prije svega u zemljama s većom tradicijom u razvoju sociologije uopšteno (Francuska, SAD, Njemačka i druge).
U izučavanju općih zakona nastanka i razvoja društva, sociologija mora polaziti od zakonitosti koje utvrđuju posebne društvene nauke, izučavajući posebne oblasti društvene stvarnosti ili pojedine društvene pojave. Sociologija daje posebnim društvenim naukama teorijski i metodološki okvir za izučavanje onih oblasti društvene stvarnosti ili pojedinih društvenih pojava koje su predmet njihovog izučavanja, a posebne društvene nauke daju sociologiji, prije svega ogroman empirijski materijal, kao i rezultate do kojih su došle izučavanjem zakonitosti posebnih oblasti društvene stvarnosti i pojedinih društvenih pojava.
Naučne metode sociologije
Historija učenja o društvu
Antička misao o društvu Stari robovlasnički sistemi u kojima je vladar bio poistovijećen s bogom, nisu ostavljala puno prostora za razmišljanje o društvu, odnosno za čuvanje informacija o razmišljanju o društvu. Takvi uslovi su se stekli tek u antičkoj Grčkoj. U staroj Grčkoj su se svi ljudi (u što nisu bili uvršteni robovi i žene) bavili politikom i učestvovali u uređenju polisa (direktna demokratija).
Platonova "Država" je prvo cjelovito sačuvano djelo o državnom ustrojenju. Platon govori da je država nužnost na koju su ljudi primorani da bi ostvarili mnogobrojne potrebe. Da bi država ostvarila svoju ulogu, ona mora biti organizirana na najbolji način, a to znači efikasna podjela rada. Po tom principu Platon dijeli društvo na staleže: Prvi stalež su upravljači. To su mudraci, filozofi i njihova glavna osobina je mudrost. Oni upravljaju društvom. Drugi stalež su čuvari. To su ratnici i njihova glavna osobina je hrabrost. Oni brane državu i štite zakon. Treći stalež su radnici. Oni osiguravaju materijalne potrebe društva, a njihove osobine su poslušnost i radinost. Aristotel je, za razliku od Platona, više bio orijentisan na istraživanje postojećeg društva. Analizom 158 ustava grčkih polisa, on je podijelio državna uređenja na dobra (monarhija, aristokratija i republika) i loša (tiranija, oligarhija i demokratija- tada direktna).
Srednjovjekovna misao o društvu mini|statua Ibn Halduna Feudalni sistem je period u kome se društvo vezuje za djelovanje nadprirodnih i svemoćnih sila koje sa neba reguliraju čitav život na zemlji. Među srednjovjekovnim misliocima izdvajaju se, po cjelovitosti tumačenja društva, dva velika imena — Sveti Augustin i Toma Akvinski.
Sveti Augustin (345-430) je bio veliki poznavalac teološke i filozofske misli, a istovremeno je zauzimao visoko mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Njegovo djelo "O Božijoj državi" (De civitate Dei) objašnjava pad Rimskog Carstva (410. godina). On dijeli historiju na šest perioda: Od Adema (Adam) do Potopa, od Nuha (Noj) do Ibrahimama (Abraham), od Ibrahima do Davuda (David), od Davuda do Babilonskog carstva, od Babilonskog carstva do Isaa (Isus), od Isaa do Apokalipse.
U svakom od ovih perioda vodila se borba između dobra i zla, s tim što je sinonim zla šejtanska (sotonska) ili zemaljska država, a sinonim dobra je božija država'. Pošto je Rim u vrijeme svoje propasti bio šejtanska država, njegovom propašću je pobijedilo dobro.
Toma Akvinski (1227-1274), za razliku od Svetog Augustina koji je živio na početku feudalizma, živi i piše svoja djela u vremenu razvijenog feudalizma. Taj period odlikuje razvoj trgovine i novčane privrede, dostupnost tokovina drugih naroda i opadanje dominantnog uticaja katoličke crkve. Toma Akvinski je bio veliki poznavalac i poštovalac Aristotelovog učenja. On kaže da je monarhija najbolja jer je najefikasnija, a najgora je tiranija. On dozvoljava narodu mogućnost i pravo na pobunu protiv tiranije, pa i ubistvo tiranina. Zbog toga što svjetovna vlast može da se izopači, on daje prednost duhovnoj, tj. crkvenoj vlasti.
Ibn Haldun (1332-1406) je živio u Andalusu, S. Africi i Iraku. On ističe da je društvo u velikoj zavisnosti od bioloških i geografskih faktora. On uvodi zakone o društvenom razvoju koji ne zavise od čovjeka i njegove volje. Glavni društveni zakon po njemu je zakon Evolucije (svaki politički režim traje tri generacije).
Misao o društvu u novom vijeku mini|Žan Žak Ruso Sa pojavom kapitalizma, pojavile su se dvije nove klase — buržoazija i proletarijat. Iako su svi bili jednaki pred pravom i zakonom, postojala je velika razlika zasnovana na ekonomskoj moći pojedinca. Tada su se pojavile dvije struje u sociologiji: Apologetska koja je težila da objasni i opravda postojeći društveni i ekonomski sistem (teorija društvenog ugovora). Kritična koja je analizirajući kapitalističko društvo ukazivala na nužnost njegovog ukidanja i uspostavljanja novog i pravednog društva za sve njegove članove (utopistička, socijalutopistička, naučni socijalizam). Teorije društvenog ugovora govore da su ljudi po prirodi jednaki i da ni jedan društveni zakon ne može da dovede u pitanje zakone prirode. Kao jednaki i slobodni ljudi mogu da odluče kako će organizovati međusobne odnose i uopće kako će živjeti. Oni kao jednaki i slobodni potpisuju ugovor kojim uspostavljaju društvo koje im odgovara. S obzirom da ugovor, kao pravni akt, mogu da potpišu samo slobodni i jednaki građani, to oni tim činom uspostavljaju i odgovarajuće društvo — građansko društvo. Glavni predstavnici teorije društvenog ugovora su: Tomas Hobbes, Baruch de Spinoza, John Locke i Žan Žak Ruso.
Tomas Hobbes (1588-1679) kaže da je čovjek po prirodi sebičan i zao i teži da ostvari svoje potrebe nezavisno od drugih ljudi, ali pošto su svi ljudi takvi, oni se svijesno i dobrovoljno odlučuju da ograniče svoju prirodu da bi dobili garanciju za egzistenciju. Sklapaju sporazum, ugovor kojim stvaraju društvo, a sva svoja prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su oni dužni da se pokoravaju. Takvu državu on naziva Levijatan i kaže da pojedinac praktično i nema drugog izlaza nego da se za nju opredjeli.
Baruch de Spinoza za razliku od Hobbesa daje liberalniju, demokratskiju verziju teorije društvenog ugovora. On smatra da ljudi ne prenose sva prava već zadržavaju pravo na slobodu savesti, dostojanstvo i svojinu. To su neotuđiva prava čovjeka. Džon Lok, engleski teoretičar, kaže da je čovjekovo pravo na svojinu neotuđivo pravo čovjeka. Također, naglašava da se društveni ugovor odnosi samo na onoga ko ga je potpisao, a da se ne prenosi na potomke. On također razvija ideju o podjeli vlasti na zakonodavnu i izvršnu vlast.
Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), francuski filozof, smatra da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih društvo kvari, i u skladu sa tim, on je veliki protivnik povratne svojine. On se zalaže za uspostavljanje takvog društva u kom će ljudi moći da sačuvaju svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nosilac suvereniteta koji je nedjeljiv i neotuđiv. Rusoove ideje su poslije Buržoaske revolucije ugrađene u Jakobinski ustav.
Charles de Montesquieu (1689-1755), autor "Duha zakona", pridaje veliki značaj geografskom položaju i klimi, pa i veličini države. Social-utopistička učenja su učinila veći doprinos za dalji razvoj misli o društvu. Najizrazitiji predstavnici su Henri de Saint-Simon, Šarl Furije i Robert Oven. Njihove preteče su Tomas Mor ("Utopija") i Kampanela.
Henri de Saint-Simon (1760-1825) zasnovao je svoje učenje na snažnoj kritici kapitalističkog društva. Posebno je kritikovao privatnu svojinu i hijerarhijsku organizaciju društva. Buduću organizaciju naziva socijalističkom, a njegove ideje će ući u osnove Marksove teorije naučnog socijalizma. Njegove ideje su pre svega ideja o ukidanju privatne svojine, ideja o ukidanju države, ideja o raspodjeli prema radu u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma i najzad ideja o tome da proizvodnjom treba da upravljaju oni koji u njoj rade. On smatra da treba uvesti nauku koja će izučavati društvo u cjelini i takvu nauku naziva socijalnom fiziologijom. Istovremeno on definiše i metod ove nauke kao historijski da bi se upoznala prošlost, sa ciljem da se predvidi budućnost.
Šarl Furije (1772-1837) zastupao je slične ideje kao i Sen Simon. U vezi sa tim idejama, došlo je do nastojanja da se one ostvare. Osnovane su takozvane falange u kojima ljudi žive udruženi kao proizvođači i kao potrošači, pri čemu svako radi ono za šta ima prirodne sklonosti.
Robert Oven (1771-1858) jasno i izričito kaže da socijalizam treba da bude društvo sa društvenom svojinom.
Sociološke teorije i pravci mini|Ogist Kont Društvo je i ranije izučavano u okviru filozofije, ali se polahko došlo do potrebe da se stvori posebna nauka o društvu. To je prvi ostvario Auguste Comte (1798-1857) u svom djelu "Kurs pozitivne filozofije" u kome je vršio klasifikaciju nauka. On je sociologiji odredio zadatak da izučava društvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Odatle se sociologija odmah djeli na socijalnu statiku i dinamiku.
Socijalna statika ima za zadatak da prikaže anatomiju društva u mirovanju i da otkrije neophodne uslove za održavanje harmoničnih odnosa u društvu, pa na taj način i jedinstva društva kao cjeline. Po Auguste Comteu, osnovna jedinica društva ja porodica jer ona predstavlja prirodno stanje čovjekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji čine prirodni temelj svih odnosa u društvu. To su odnosi nejednakosti (između polova, generacija) i odnosi podređenosti (između generacija i po osnovi starešinstva). U skladu sa tim, on u socijalnoj strukturi navodi četiri klase: Spekulativna klasa predstavlja nosioce naučne, filozofske i estetske djelatnosti, zbog čega imaju najviši položaj u društvu. Praktičnu klasu čine predstavnici proizvodnje i prometa (bankari, trgovci, preduzetnici). Poljoprivredna klasa Radnička klasa Socijalna dinamika po Comteu treba da bude opća teorija prirodnog napretka čovječanstva. Ona treba da izučava uzroke i zakonitosti društvenih promjena.
Mehanicističke teorije su ona shvatanja koja objašnjavaju društvene pojave i procese pomoću zakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i hemiji. U mehanicistički orijentisane sociologe ubraja se Vilfredo Pareto (1848-1923) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoću dva pojma: reziduum i derivatum. Biologističke teorije shvataju da je društvo deo organskog svijeta koji proučava biologija, te isti zakoni i metodi koji važe za biologiju, moraju da važe i za sociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju ćelijsku strukturu i zbog otkrića borbe za opstanak, razdvajaju se dva pravca - organicistički i socijal-darvinistički.
Najznačajniji predstavnik organicističkog pravca je Herbert Spencer koji je smatrao da za društvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska društva iz niže faze u višu. Militaristička faza je faza u kojoj su ljudi organizovani u horde i ukojoj se organizuje čvrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje ličnih prava i pokoravanje vojnom vođi. Vremenom to prelazi u despotizam u kome se stvara hijerarhija.