Bjelorusija (), službeno Republika Bjelorusija (), istočnoevropska je država koja graniči sa Poljskom, Litvanijom, Latvijom, Rusijom, i Ukrajinom. Zauzima površinu od 207.600 km2. Glavni grad države je Minsk dok su veći gradovi Brest, Grodno, Gomel, Mogilev i Vitebsk. Preko 40% od 207.600 km2 teritorije Bjelorusije zauzimaju šume. Najjači privredni sektori u državi su uslužna djelatnost i proizvodnja. Do 20. vijeka, teritorijom današnje Bjelorusije vladale su različite države: Polotsko vojvodstvo (11. do 14. vijek), Velika kneževina Litvanija, Poljsko–Litvanska unija i na kraju Rusko carstvo.
Broj stanovnika je 9.509.807 (procjena iz 2009. godine). Od tog broja otprilike 83,7% su Bjelorusi, dok glavne manjine države čine Rusi 8,3% i Poljaci 3,1%. Glavna religija je pravoslavlje kojem pripada 80% stanovništva.
Historija
Slaveni naseljavaju prostoru današnje Bjelorusije između 6. i 8. vijeka. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Evrope – Kijevsku Rus. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack.
U 13. vijeku nakon mongolske provale u kojem je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rus se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike Kneževine Litve. Do 15. vijeka, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Evropu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.
Godine 1386. Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime bjeloruske zemlje ulaze u sastav Poljske. Nešto kasnije 1569, dolazi i do sjedinjenja dvije države koje otada čine Poljsko-litavsku uniju. Majskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim evropskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje su pripale carskoj Rusiji u sklopu koje će se zadržati sve do njenog raspada 1917.
Tokom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Prvi puta su Bjelorusi proglasili svoju nezavisnost 25. marta 1918. proglasivši Bjelorusku Narodnu Republiku. No ubrzo će, kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. januara 1919. biti proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija (kasnije preimenovana u Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u decembru 1922. ući u sastav SSSR-a.
Zapadna Bjelorusija, u skladu s dogovorom u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine 20. vijeka, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Desetine hiljada građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.
Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tokom Holokausta. Tek je 1971. Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika Povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.
Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tokom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953, njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.
Kada je 26. aprila 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u decembru te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među historičarima ostao zapamćen kao "kulturni Černobil".
U junu 1988, pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapaty. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim gladomorom).
Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. jula 1990, a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. augusta 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u decembru 1991. i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.
Od 1994. na čelu države se nalazi aktuelni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji evropski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i nezavisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokratije i pluralizma.
Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27. jula 1990, a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. augusta 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. On je kao predsjednik bjeloruskog vrhovnog sovjeta bio jedan od pobornika utemeljenja Zajednice neovisnih država (ZND) bivših republika SSSR-a. Zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u decembra 1991. i službeno je objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.
Na referendumu 1995. većina se izjasnila za ravnopravan status ruske i bjeloruske nacije, ponovno uvođenje zastave i grba Bjeloruske SSR (bez srpa i čekića) i gospodarsku integraciju s Rusijom. Iste godine je Bjelorusija kao 24. država pristupila NATO-vom savezu Partnerstvo za mir.
Na predsjedničkim izborima 1994, 1999, 2004. i 2006. za predsjednika republike izabran je Aleksandar Lukašenko. On je po navodima organizacije za ljudska prava "Human Rights Watch", posljednji europski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i neovisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokracije i pluralizma.
Geografija
mini|desno|300p|Močvare u Bjelorusiji Bjelorusija ne izlazi na more, relativno je ravna, i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Jezera i rijeke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesija, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Bjelorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km2. Tri najveće reke su Neman, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Bjelorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na rijeci Neman, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosječne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih ljeta (prosječne temperature 15 °C do 20 °C).
Najviša tačka Bjelorusije je Dzeržinska gora sa 346 metara nadmorske visine. Sjeverni dio države je blago uzvišen, s brojnim jezerima i blago strmim grebenima stvorenih usljed glacijalnih naslaga. Na jugu, oko jedne trećine teritorije države se nalazi uz rijeku Pripjat, uz brojne nizinske močvarne ravnice Polesje, koju Bjelorusija dijeli sa Ukrajinom, Poljskom i Rusijom.
Oko 3.000 izvora i oko 4.000 jezera koja se nalaze na teritoriji Bjelorusije su glavne karakteristike krajolika i koriste se za transport drvene mase plutanjem kao i za proizvodnju električne energije. Velike rijeke koje teku prema zapadu su: Dvina i Njemen dok prema jugu otiče Dnjepar i njegove pritoke Berezina, Sozh i Pripjat. Od nastanka Kijevske Rusije, rijeka Pripjat je služila kao vodeni most između Dnjepra koji protiče kroz Ukrajinu i Visle koja protiče kroz Poljsku.
Najveći jezero u državi je jezero Narač, površine 79,6 km2. Ostala veća jezera su: Osveja (52,8 km2), Červonoje (43,8 km2), Lukomlskoje (36,7 km2) i Drivjati (36,1 km2). Jezero Drisvjati (44,8 km2) se nalazi na granici sa Litvanijom. Najdublje jezero je Doŭhaje (53,7 metara). Većina većih jezera se nalazi u sjevernom dijelu Bjelorusije. U distriktima Braslaŭ i Ušači, jezera zauzimaju više od 10% teritorije navedenih distrikta.
Reljef Reljef Bjelorusije je pravi nizijski, samo djelimično zatalasan. Nekadašnji ledenici su u ovoj zemlji ostavili bezbrojna plitka udubljenja u kojima se trajno zadržala voda, pa je Bjelorusija puna manjih jezera i močvara.
Površina
Ukupna površina: 207.600 km2 (86. na svijetu) Površina kopna: 202.900 km2 Površina pod vodom: 4.700 2
Kopnene granice
Ukupna dužina granice: 3.642 km
Graniči sa sljedećim državama: Latvija (161 km), Litvanija (640 km), Poljska (418 km), Rusija (1.312 km) i Ukrajina (1.111 km).
Bjelorusija je kontinentalna država, bez izlaza na more a najbliže morske vode su joj vode Baltičkog mora.
Najviša tačka: Dzeržinska gora - 346 m Najniža tačka: rijeka Njemen - 90 m n.v.
Prirodni resursi Bjelorusije uključuju: drvo, naslage treseta, manje količine nafte i prirodnog plina, granit, dolomitni vapnenac, lapor, kreda, pijesak, šljunak, glina i dr.
Nacionalni parkovi ImeOsnovanPovršina u hektarimaNacionalni park Bjalovješka šuma1991.87.363 (od čega je 10.501 ha na teritoriji Poljske)Nacionalni park Naračanski1999.94.000Nacionalni park Braslavska jezera1995.69.115Nacionalni park Pripjatski1996.85.841
Simboli
Zastava Sadašnja državna zastava Bjelorusije formalno se promijenila 7. juna 1995, nakon što su Bjelorusi glasali na referendumu mjesec dana ranije. Zamijenila je historijsku zastavu Bjeloruske Narodne Republike iz 1918, prije nego što je Bjelorusija postala Sovjetska Republika i ponovno nakon osomostaljenja 1991. Današnja zastava je promijenjena verzija zastave iz 1951. dok je Bjelorusija bila u Sovjetskom Savezu.
Nekoliko grupa i dalje upotrebljavaju prijašnju, ali vlada Aleksandra Lukašenka je zabranilo njeno izlaganje. Tu zastava još uvijek upotrebljavaju Bjeloruska dijaspora i demonstranti na protestima protiv vlade. Međunarodni promatrači kažu da referendum koji je izabrao novu zastavu nije bio pošten.
Grb Grb Bjelorusije usvojen je 1995. na istom referendumu kada i bjeloruska zastava. Ovim grbom zamijenjen je od 1991. do 1995. upotrebljavani historijski grb Pahonija
Grb se oslanja na dizajn grba Bjeloruske SSR i mijenja samo određene elemente. U komunističkom maniru, središnji dio amblema predstavlja dio Zemljine kugle iznad kojega se nalazi Sunce i mapa Bjelorusije. Središnji dio okružen je klasjem pšenice na čijem se vrhu nalazi petokraka zvijezda i koje je pri dnu obavijeno trakama u boji bjeloruske zastave uz zlatni natpis Republika Bjelorusija (Рэспублiка Беларусь).
Himna