desno|mini|319x319piksel|Naslovnica francuskog časopisa "Le Petit Journal" o aneksijskoj krizi: Bugarski princ Ferdinand proglašava nezavisnost i proglašava se za cara, a austrijski car Franjo Josip aneksira Bosnu i Hercegovinu, dok osmanski sultan Abdul Hamid II gleda na to.

Aneksijska kriza (poznata i kao Prva balkanska kriza ili Bosanska kriza) jest naziv za period od 1908. do 1910. u historiji Bosne i Hercegovine nakon Austro-Ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, koja je bila pod suverenitetom Osmanskog Carstva, ali pod kontrolom Austro-Ugarske. Izbila je 6. oktobra 1908 kada je Austro-Ugarska objavila aneksiju Bosne i Hercegovine.

Ovaj jednostrani potez – tempiran da se poklopi s bugarskim proglašenjem nezavisnosti od Osmanskog Carstva 5. oktobra – izazvala je proteste svih velikih sila i balkanskih susjeda Austro-Ugarske, Srbije i Crne Gore. U aprilu 1909. godine, Berlinski ugovor je izmijenjen i dopunjen kako bi odrazio svršen čin i priveo kraju krizu. Kriza je trajno narušila odnose između Austro-Ugarske i njenih susjeda, posebno Srbije, Italije i Rusije i dugoročno je pomogla u postavljanju temelja za Prvi svjetski rat, kriza je uništila svaku preostalu sposobnost Austrije i Rusije da sarađuju na Balkanu i oštetila austrijske odnose sa Srbijom i Italijom. Austro-srpski odnosi – narušeni rasplamsavanjem srpskih nacionalista aneksijom – i dalje su bili zategnuti do te mjere da su 1914. objavili rat jedni drugima.

Pozadina lijevo|mini|225x225piksel|Bosnia i Hercegovina i Novopazarski sandžak

Sredinom 1870-ih desila se serija nasilnih pobuna protiv osmanlijske vlasti na Balkanu, te jednako nasilnih i represivnih odgovora Turaka. Ruski car Aleksandar II, želeći da interveniše protiv Osmanlija, tražio je i postigao sporazum sa Austro-Ugarskom. U Budimpeštanskoj konvenciji iz 1877. godine, dvije sile su se složile da će Rusija anektirati Besarabiju, a Austro-Ugarska pridržavati se dobronamjerne neutralnosti prema Rusiji u predstojećem ratu s Turcima. Kao kompenzaciju za ovu podršku, Rusijia je pristala na Austro-Ugarsku kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 16.

Ubrzo nakon toga, Rusi su objavili rat, te, nakon nekoliko neuspjeha, potisnuli Turke nazad na nekoliko milja od Carigrada. Ono što je spriječilo Ruse da potpuno istjeraju Turke iz Evrope bila je spremnost drugih velikih sila, posebno Britanije i Austro-Ugarske, da provedu raniji ugovor, Londonsku konvenciju o moreuzu iz 1841, u kojoj se navodi da će Carigradski moreuz biti zatvoren za ratne brodove za vrijeme rata. Ovo je za posljedicu imalo zadržavanje ruske flote u Crnom moru, ali bi to bilo bezvrijedno ako bi ruske trupe stekle kontrolu nad moreuzima putem okolnog kopna. Nakon pobjede u ratu, Rusi su nametnuli Osmanlijama Sanstefanski mir, koji je dijelom odbio obećanja iz Budimpeštanske konvencije i proglasio da će Bosnu i Hercegovinu zajednički okupirati ruske i austrijske trupe.

Sanstefanski mir poništen je Berlinskim sporazumom. Prema članu 29, Austro-Ugarska je dobila posebna prava u oblastima Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka Osmanskog Carstva. U članu 25. stajalo je da će "Pokrajine Bosna i Hercegovina biti okupirane i pod upravom Austro-Ugarske" i nastavlja "Austro-Ugarska zadržava pravo da održava garnizone i da ima vojne i trgovačke puteve na cijelom području tog dijela Novopazarskog sandžaka drevnog Bosanskog vilajeta."Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 22–23.

Novopazarski sandžak kojim dominiraju Bošnjaci odvojio je Crnu Goru od Srbije i sprečio geografsku i političku zajednicu ove dve države koje su često bile blisko povezane. Austrijska okupacija Sandžaka bila je značajna i zato što je Austro-Ugarskoj obezbijedila polazno područje za moguće buduće širenje prema egejskoj luci Solun u Makedoniji pod osmanskom kontrolom. Bosansko stanovništvo je već bilo vjerski podijeljeno na muslimane, katolike i pravoslavce.

Austro-Ugarska je ostvarila svoja zakonska prava, preuzimajući čvrstu kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom i zajedno sa Osmanskim Carstvom okupirala Novopazarski sandžak. Berlinski sporazum dozvolio je isključivu austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine, ali nije precizirao konačan raspored pokrajina. Ovaj propust je riješen u Ugovoru o savezu tri cara iz 1881. godine, gdje su i Njemačka i Rusija potvrdile pravo Austrije da aneksira Bosnu i Hercegovinu.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 37. Bilateralni trgovački ugovor između Austrije i Srbije iz iste godine imao je tajni aneks, u kojem je stajalo da "Srbija"neće dozvoliti da se sa njene teritorije usmjeravaju bilo kakve političke, vjerske ili druge intrige protiv Austro-Ugarske monarhije, uključujući Bosnu, Hercegovinu i novopazarski sandžak".Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 28. Međutim, do 1897. godine, pod novim carem, Nikolom II, ruska carska vlada je uspjela, opet, povući svoju podršku austrijskoj aneksiji Bosne i Hercegovine. Ruski ministar vanjskih poslova, grof Mihael Muravijev, izjavio je da bi austrijska aneksija Bosne i Hercegovine postavila "opširno pitanje koje zahtijeva posebno ispitivanje".Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 94 Srbija je dozvolila da njihove obaveze po trgovačkom ugovoru iz 1881. prestanu 1899.Clark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 29.

1903. u puču je ubijen kralj Srbije i na presto dolazi proruska dinastija Karađorđević. Moć se prebacila na elemente koji su široko zainteresovani za ekspanziju u Bosnu. Nova srpska vlast htela je da od Austrougara preuzme Novopazarski sandžak i Bosnu i Hercegovinu. Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske postepeno su se pogoršavali. Međutim, sposobnost Rusije da podrži Srbiju je znatno smanjena nakon vojnog poniženja u rusko-japanskom ratu 1905. i unutrašnjih nemira koji su uslijedili.

Do 1907. Austro-Ugarski ministar vanjskih poslova Alois Aehrenthal počeo je formulirati plan za učvršćivanje Austro-Ugarske pozicije prema Srbijianeksijom Bosne i Hercegovine. Njegova prilika došla je u obliku pisma ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandra Izvolskog – u kojem se predlaže austrijska aneksija provincija kao dio dogovora o osiguranju boljeg pristupa turskom moreuzu za ruske mornaričke brodoveClark, Christopher (2013). The Sleepwalkers. HarperCollins. ISBN 978-0-06-219922-5. OCLC 1002090920, str. 36. – i naknadnog sastanka u zamku Buchlau u Moravskoj, Austro-Ugarska.G.P. Gooch, Before the war: studies in diplomacy (vol 1 1936) str. 366–438.

Buchlau pregovori Razmjena pisama 2. jula 1908, ruski ministar vanjskih poslova Izvolski poslao je pismo austrougarskom ministru vanjskih poslova Alojsu Aehrenthal i predložio raspravu o recipročnim promjenama Berlinskog sporazuma u korist ruskog interesa za Carigradski moreuz i interesa Austro-Ugarske u aneksiji Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka. Aehrenthal je 14. jula odgovorio sa opreznim prihvatanjem predložene diskusije.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 195–96. 10. septembra, nakon dugih i složenih rasprava unutar Carske vlade o prijedlozima Izvolskog Austro-Ugarskoj, Aehrenthal mu je iznio malo drugačiji niz protuprijedloga: predložio je u zamjenu za prijateljski ruski stav kada je Austro-Ugarska aneksira Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska će tada povući svoje trupe iz Sandžaka. U pismu se zatim nudilo da se raspravlja o pitanju tjesnaca, kao posebnoj temi, na prijateljskoj osnovi. Aehrenthal je predložio da, u slučaju da se postigne sporazum o Bosni i Hercegovini, njegova vlada neće – ukoliko Rusi naknadno predlože da nametnu pravo svoje crnomorske flote na korištenje i zaštitu svog pristupa Mediteranu kroz Bosfor – neće automatski s drugim siama podržati protivljenje Osmanskog Carstva (do i uključujući rat) takvom prijedlogu.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 201–02.

Sastanak u Buchlau

16. septembra, Izvolski i Aehrenthal susreli su se licem u lice u zamku Buchlau u Moravskoj, privatnoj rezidenciji grofa Leopolda Berchtolda, ambasadora Austro-Ugarske u Sankt Peterburgu. Tokom ovih privatnih sastanaka, koji su ukupno trajali šest sati, nije vođen nikakav zapisnik. Izvolski je prihvatio odgovornost da napiše zaključke sastanaka i prosledi ih Aehrenthalu. Aehrenthal je 21. septembra pisao Izvolskom tražeći ovaj dokument, na šta je Izvolski dva dana kasnije odgovorio da je dokument poslat caru na odobrenje. Ovaj dokument, ako je ikada postojao, nikada nije objavljen.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 207.

Aehrenthalova verzija sporazuma Prema Aehrenthalovom izvještaju koji je dao Albertini, Izvolski se složio da će Rusija zadržati "prijateljski i dobronamjeran stav" ako Austro-Ugarska aneksira Bosnu i Hercegovinu. Recipročno, ukoliko Rusija krene da otvori "tjesnace za pojedinačne ratne brodove", Austro-Ugarska bi zadržala blagonaklon stav. Njih dvojica su se složili da je vjerovatna posljedica aneksije da Bugarska, koja je de facto nezavisna od 1878. godine, proglasi svoju formalnu nezavisnost od Osmanskog Carstva. Austro-Ugarska ne bi ponudila nikakve teritorijalne ustupke Srbiji ili Crnoj Gori, ali ako bi podržale aneksiju onda se Austro-Ugarska ne bi protivila srpskoj ekspanziji na Balkanu, i podržala bi ruski zahtjev da se revidira član 29. Berlinskog ugovora koji je ograničavao crnogorske suverenitet. Stranke su se složile da bi "ove promjene mogle dobiti sankciju nakon pregovora sa Portom i silama", ali "o Bosni i Hercegovini više neće biti govora". Aneksija bi se vjerovatno dogodila početkom oktobra.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 206–07. Original Aehrenthalovog izvještaja nije pronađen, pa su se istoričari morali zadovoljiti kancelarijskom kopijom dokumenta bez datuma.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 208.

Izvolskijeva verzija sporazuma Austrougarska je 30. septembra obavijestila Izvolskog, koji je u to vrijeme boravio u Parizu, da će se aneksija dogoditi 7. oktobra. Izvolski je 4. oktobra pripremio izvještaj na zahtjev britanskog ambasadora u Francuskoj Francisa Bertiea. Izvolski je izjavio da je njegov stav da je aneksija stvar koju treba riješiti između potpisnica Berlinskog sporazuma. Uz kompenzaciju Austro-Ugarskog povlačenja iz Novopazarskog sandžaka, Rusija ne bi smatrala aneksiju razlogom za rat, ali bi Rusija i druge vlade insistirale na izmjenama Ugovora koje su im povoljne, uključujući otvaranje moreuza (ruske interesa), nezavisnost Bugarske, teritorijalne ustupke Srbiji i ukidanje ograničenja crnogorskog suvereniteta prema članu 29.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 207–08. Bertie je rekao britanskom ministru vanjskih poslova Edwardu Grayu da smatra da Izvolski nije bio potpuno iskren u vezi sa kontekstom u kojem je došlo do ovih razumijevanja putem njegove "diplomacije."

Aneksija

6. oktobra, dan nakon što je Bugarska proglasila nezavisnost od Osmanskog Carstva, car Franjo Josip objavio je narodu (koju je Austrija okupirala 30 godina) svoju odlučnost da im prizna i dodijeli autonoman i ustavni režim, pod njegovom vlašću kao njihov anektirajući suveren.Albertini, Luigi (2005). The Origins of the War of 1914, volume I. New York: Enigma Books, str. 218–19. Sutradan je Austro-Ugarska objavila da se povlači iz Novopazarskog sandžaka. Bugarska nezavisnost i bosanska aneksija nisu bile obuhvaćene Berlinskim sporazumom i izazvale su lavinu diplomatskih protesta i diskusija.

Protesti i kompenzacije