Logika (grčki: govor, riječ, um, misao, zakon) jeste filozofska disciplina koja se bavi izučavanjem oblika i zakona istinitog i pravilnog mišljenja. Ljudsko mišljenje sadrži sve ono što čovjek misli i taj sadržaj je izuzetno raznovrstan i velik. Mišljenje je refleksija beskonačnog univerzuma fenomena i procesa, uključujući i sam proces mišljenja. Forme ili oblici sadržaja mišljenja, odnosno način ispoljavanja mišljenja, ujedno su i osnovni elementi ili glavne kategorije logike: pojam, sud i zaključak.
Logika je, po svom sadržaju, sistematsko proučavanje tvrdnji (sudova, argumenata) i njihovih veza sa zaključkom. Logički ispravna tvrdnja je ona kod koje postoji logička osnova koja povezuje pretpostavku iz tvrdnje sa zaključkom i potvrđuje je.
Osim navedenih, naučna logika se koristi i drugim pojmovima, kao što su: definicija, specifikacija, naučna činjenica, naučni problem, naučno otkriće, distinkcija (razlika), deskripcija (opis), eksplanacija (obrazloženje), predviđanje, dokaz, opovrgavanje, problem, hipoteza (pretpostavka), teorija, zakon (pravilo), verifikacija (potvrđivanje). Jasno je da se mnogi od ovih pojmova koriste i u drugim naukama, sa identičnim ili sličnim značenjem i primjenom.
U okviru logike primjenjuju se različite metodologije rezonovanja: dedukcija, koja se od vremena klasične logike smatrala kao jedina validna metoda, indukcija, koja je i dalje predmet kritika i abdukcija (latinski: abductio - odvođenje).Formalno zaključivanje od zaključka (conclusio) i pravila (maior) na zadani slučaj (minor), od posljedice na uzrok. Sastavni dio svake hipoteze. koju revalorizira filozof Charles Sanders Peirce.
Uvod mini|Charles Sanders Peirce (1839-1914): Malo ljudi se trudi da proučava logiku jer svako smatra da je već dovoljno sposoban da dobro rezonuje....Da bi učio, moraš željeti da učiš i nemoj biti zadovoljan sa onim mišljenjem kojem si već sklon... Put istraživanja se ne smije blokirati! Identitet čovjeka sastoji se od sklada između onoga što radi i onoga što misli.
Logika se ne bavi posebnim područjima stvarnosti; ona istražuje proces(e) kojim se dolazi do saznanja o stvarnosti uopće i to je čini filozofskom naukom. Dakle, logika utvrđuje zakone kojima se dolazi do istine. U odnosu na shvatanje pojma istine izdvojile su se formalna logika i sadržinska (konkretna) logika - prva se bavi objektivnom istinom i tretira mišljenje na formalan način a druga se bavi formalnim pravilima i tretiranjem pravila mišljenja na konkretan (sadržinski način).
Grčki filozof Aristotel iz IV stoljeća p. n. e. se smatra osnivačem evropske logike, on je postavio odličan temelj ovoj nauci i prvi je koristio varijable za predstavljanje logičkih izraza. U Srednjem vijeku se Aristotelova deduktivna logika samo nadograđivala, sve do XVII stoljeća, kada engleski filozof Francis Bacon uvodi novu, induktivnu logiku. U XIX i XX stoljeću razvija se simbolička logika, na početku je bila samo razvijeniji oblik deduktivne logike a kasnije je obuhvatila i induktivnu logiku. Ova logika je šira i egzaktnija od tradicionalne. Simboličkoj logici je prethodila matematička logika, njoj je neposredno prethodio rad Leibniz-a, a istaknuti predstavnici su bili Rudolf Carnap, Bertrand Russell, Alfred Tarski i dr. Ova logika koristi poseban sistem znakova (slično matematičkim) sa striktno određenim značenjima. Ipak, ovakav sistem je ograničen u primjeni na složenim pojavama izražene dinamike, kao što su prirodne i društvene pojave.
Sa Hegelom, koji je prvi dao formulaciju pravila dijalektičkog mišljenja, razvija se dijalektička metoda koja je značajno pogodnija za tretiranje takvih pojava zato što uvijek razmatra i posebnosti datih situacija. Ipak, njegova logika je ostala u okviru idealizma a materijalističku interpretaciju dobija u radovima marksista (npr. Marksov Kapital sadrži izraženu primjenu dijalektičke logike). Logika nije normativna nauka ali poznavanje formi mišljenja i logičkih zakona pomaže jasnijem i pravilnijem izražavanju kao i pronalaženju grešaka u vlastitom i tuđem mišljenju. Što se tiče odnosa psihologije i logike, uočava se razlika u opsegu proučavanja: psihologija se bavi svim psihičkim, intelektualnim, emotivnim procesima i procesima volje dok je logika usmjerena samo na forme istinitog i pravilnog mišljenja.
Logika se u određenim krugovima posmatra kao dio filozofije a u drugim kao posebna nauka. Predstavnici ontološke logike zastupaju stanovište prema kojem su svi filozofski problemi u osnovi ontološki tako da ni logika nije moguća kao odvojena nauka. Kod gnoseološke logike zastupa se mišljenje da je logika disciplina koja se bavi isključivo formalnim uslovima spoznaje i kao takva samo dio teorije spoznaje koja tretira spoznaju u njenoj ukupnosti. Antropologizam u logici smatra da je mišljenje dio čovjekovih aktivnosti pa je prema tome logika, koja se bavi čovjekovim mišljenjem, dio antropologije. Lingvistički pravac u logici nalaže da nema misli bez jezika pa je zato logika samo praktična primjena lingvistike ili njen dio. Svim ovim mišljenjima suprotan položaj zauzima shvaćanje pristalica čiste logike koji naglašavaju da logika ne proučava realna dešavanja (npr. psihičke procese) već idealne pojave - misli a njima se ne bavi nijedna druga nauka.
Ne postoji opća saglasnost o opsegu i predmetu istraživanja logike. Prema tradicionalnom učenju, logika se bavi klasifikacijom argumenata, sistematskog podvrgavanja logičkih formi svim validnim argumentima, te proučavanjem paradoksa i logičkih grešaka (zabluda, neistina). Tokom historije logika se proučavala u okviru filozofije (od antičkog doba), matematike (od sredine XIX stoljeća) a u XX i XXI stoljeću, logika je važan dio lingvistike, psihologije, računarstva i drugih intelektualnih aktivnosti.
Počeci logike, Antičko doba mini|Aristotel (384 p. n. e. – 322 p. n. e.): "Svaki čovjek po prirodi teži znanju." Počeci logike vezuju se za stare civilizacije, od onih nastalih na tlu Indijskog potkontinenta, preko Kine do Grčke. Aristotel je prvi uspostavio logiku kao filozofsku disciplinu dodijelivši joj fundamentalnu ulogu u filozofiji. Aristotel je u svom djelu Organon (instrument, oruđe) detaljno i na sistematičan način ispitao oblike mišljenja i odredio pravila s kojim mišljenje mora biti usaglašeno. Sam Aristotel nije koristio naziv logika, ovaj naziv u širu upotrebu uvode stoici u ranom III stoljeću p. n. e. Oni su svojom filozofijom donijeli novi, unificirani pogled na svijet koji su tumačili uz pomoć tri osnovne discipline: logike, monističke fizike i naturalističke etike.
Pojam (grčki): λογικός (loghikòs) je korišten u antičkoj filozofiji još od vremena Heraklita i Zenona, preko sofista do Platona, i to u generičkom smislu: ono što se odnosi na (grčki): λόγος" (logos), sa višestrukim značenjem "razum", "diskurs", "zakon" i sl. U stoičkoj školi pojmovi (grčki): ἡ λογική (τέχνη) (e loghiké tékne), τὰ λογικά (tà loghikà) dobivaju tehničko značenje: "teorija prosuđivanja i znanja" koje se odnosi ne samo na gnoseologiju (teorija spoznanje, epistemologija) već i na formalnu strukturu mišljenja.
Aristotel je logiku postavio na sistematičan način; za njega, ona se podudara sa metodom dedukcije, jedinom metodom, kako je smatrao, koja posjeduje potrebnu i striktnu posljedičnost koja je očigledna u silogizmu (deduktivni zaključak sa dvije premise i konkluzijom (zaključkom)). Primjer: Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek. Dakle, Sokrat je smrtnik.
Ipak, Aristotelova logika ostaje samo oruđe koje samo po sebi ne može automatski otvoriti put ka istini. Istina zavisi od premisa koje formulira intelekt, on intuicijom dolazi do spoznaje univerzalnih koncepata iz koji logika donosi samo formalno ispravne zaključke, od općih ka posebnim.
Logika u Srednjem vijeku do modernog doba mini|Sir Francis Bacon (1561-1626): "Znanje je moć." Tokom Srednjeg vijeka Aristotelove formulacije su se dopunjavale i dodatno sistematizovale. U djelu Novum Organum, Francis Bacon je pokušao izgraditi novu metodologiju temeljenu na indukciji a logiku predstaviti kao instrument za naučno istraživanje.
Rad na ovim pitanjima nastavio je René Descartes koji je pokušao utvrditi da li tipičan rigorozni matematički diskurs može postati temelj svakog znanja, uključujući i ono filozofsko. Thomas Hobbes, također na polju matematike, smatrao je da je logika kombinacija znakova i pravila. Gottfried Leibniz i njegovi sljedbenici pokušali su objediniti kompleks logičko-lingvističkih struktura u jedan univerzalni naučni jezik, odnosno, "simboličku i kombinatoričku logiku".
U XVIII stoljeću dati su značajni doprinosi razvoju savremene logike. Immanuel Kant, u Kritici čistog uma, definirao je transcendentalnu logiku kao dio opće logike koja se bavi načinom na koji se ljudsko znanje može primijeniti na empirijske koncepte, odnosno, kako nauka može pomoći ljudskoj spoznaji. Kant je razlikovao dvije vrste logičkih hipoteza: analitičke i empirijske. Prve ne mogu biti kontradiktorne a druge su konstatacije. Ipak, ni jedna od njih nije bila u mogućnosti poboljšati ljudsku spoznaju o svijetu jer analitičke hipoteze nisu davale dodatnu spoznaju premisama a empirijske nisu imale univerzalni karakter. Zato je Kant predložio treći tip hipoteza: (a priori) sintetičke u koje je ponovo uveo matematičke hipoteze.
Gottlob Frege je kasnije pokazao da aritmetika vodi do sušte logike jer je sačinjena od čisto analitičkih hipoteza. I drugi naučnici iz Bečkog kruga su kritikovali postojanje a priori sintetičkih sudova. Hegel je zatim odbacio one filozofije koje su u temelje logike postavljale intuiciju nad-razumske prirode i pretvorio je deduktivnu metodu u spiralni postupak koji na kraju sam sebe opravdava. Takav dijalektički sistem smatra se superiornijim od onog klasičnog.
Savremena logika mini|Kurt Gödel (1906-1978): "Ili je matematika prevelika za ljudski um ili je ljudski um više od mašine." U drugoj polovini XIX stoljeća logika se vraća proučavanju formalnih aspekata jezika, dakle, formalnoj logici, i naturalističkim metodama, što je doprinijelo razvoju matematičke logike. Sa modernom fizikom, odnosno, kvantnom mehanikom, prelazi se iz logike Aristotela, tj. principa isključenja trećeg (ili srednjeg; lat. principium esclusi tertii sine medii) u logiku Heraklita (antidijalektika) koja princip nekontradiktornosti mijenja za princip komplementarne kontradiktornosti: jedan kvant istovremeno i jeste i nije čime se ilustrira suprotstavljena dualnost jedne te iste realnosti (to je slučaj kod čestičnog (korpuskularnog) i talasnog (ondularnog) aspekta materije).(quantum is) the minimum amount by which certain properties, such as energy or angular momentum, of a system can change. Such properties do not, therefore, vary continuously, but in integral multiples of the relevant quantum. This concept forms the basis of the quantum theory. In waves and field the quantum can be regarded as an excitation, giving a particle-like interpretation to the wave of the field. Thus, the quantum of the electromagnetic field is the photon and the graviton is the quantum of gravitational field properties; (quantum mechanic is) a system of mechanic based on quantum theory which arose out of the failure of classical mechanic to provide a consistent explanation of both electromagnetic waves and atomic structure...