Timbuktu

Timbuktu (ˡtɪmbʊktʰuː francuski Tombouctou) je grad - oaza u zapadnoafričkoj državi Mali s 32.414 stanovnika Stanje 1. januara 2006..

Etimologija Ime zapravo znači "Buktin bunar". Prema legendi Buktu (drugi način pisanja Bouctou) je bila crna robinja koju su Tuarezi zajedno sa stadom koza ostavili da nadzire bunar. Njeno ime bi trebalo značiti "žena s velikim pupkom", no možda se radi o narodnoj etimologiji. U predaji neki historičari vide prenos opravdanja nekadašnjeg "gornjeg sloja" stanovnika Timbuktua za socijalnu podjelu na Tuarege svijetle boje kože i Bele, koji su bili vazali tamne puti, na područje mita.

Francuski lingvist René Basset izvodi ime "Timbuktu" iz staroberberskog korijena koji znači "daleko" ili "skriveno" René Basset, Mission au Sénégal. Paris 1909, strana 198.. Time bi značenje imena bilo "vrlo udaljen bunar", odnosno, na južnom rubu pustinje. Novija istraživanja otvaraju mogućnost, da grad nisu osnovali Tuarezi, nego Šongaji iz njegove okoline. Ta mogućnost otvara i potrebu za razmatranjem tumačenja imena koje je dao istraživač Afrike i historičar Heinrich Barth prije 150 godina. Prema njemu, ime bi ispravno glasilo Tombutu a značilo bi "mjesto među dinama", što bi u tom slučaju dobilo smisao.

Geografija Timbuktu leži na južnom rubu Sahare, čije napredovanje (dezertifikacija) predstavlja najveći problem za grad. Pijesak se širi ulicama grada. U zadnjih dvadeset godina granica pustinje se proširila oko 100 km prema jugu. Grad ne leži tačno na rijeci Niger koja u blizini Timbuktua protičući u velikom luku iz područja Massina doseže najsjeverniju tačku svog puta prema sjeveroistoku i mijenja smjer skrećući prema jugoistoku da bi se kasnije, nakon više od 2.000 km, ulila u gvinejski zaljev. Davno isušeni rukavci Nigera koji su nekada imali nadimak "kanali nilskih konja" pune se vodom još samo u vrijeme vrlo visokih voda, dok su nekada uzrokovali velike poplave u nekim dijelovima Timbuktua. Još u ranom novom vijeku Timbuktu je bio kanalom, dugim 13 kilometara, povezan s mjestom Kabara, zapravo lukom Timbuktua. Ovaj vještački kanal omogućavao je u vrijeme visokih voda stanovnicima direktan pristup Nigeru pa time i dovoz i odvoz trgovačke robe jedrilicama i pirogama do samog grada. Danas je kanal zasut pijeskom i još se samo nazire.

Iako je Timbuktu vijekovima stjecište velikih trgovačkih puteva i danas je pristup gradu povezan s nizom poteškoća. Plovidba brodom je moguća samo kada je vodostaj Nigera dovoljno visok. Cesta koja vodi s juga kroz savanu često je pokrivena pijeskom, i tada postaje privremeno neprohodna. Pristup sa sjevera, kroz pustinju, prolaze samo dvije grupe putnika: rijetki karavani soli Tuarega i savremeni pustolovi. U novije vrijeme postoji mogućnost dolaska u grad je avionom iz glavnog grada Bamaka.

Klima je pustinjska. Iz Sahare neprekidno puše suhi, vrući vjetar. Skromna vegetacija sastoji se od tamarisa, akacija i ginstera, ali i baobaba i palme kao i niz korisnih stabala.

Prosječna godišnja temperatura je 28 °C, a najtopliji su maj i juni s oko 34 °C. Prosječna izmjerena količina padavina je oko 170 mm/m2. Najvlažniji mjeseci su juli i august, s količinom padavina od po 56–66 mm/m2 prosječne klimatske vrijednosti za Timbuktu. Pljuskovi u tom razdoblju mogu poprimiti biblijske razmjere i biti uzrokom vrlo velikih šteta na zgradama i džamijama građenim od gline. 1771. se u vrijeme jednog takvog nevremena srušila džamija al-Hana i pod sobom zatrpala četrdesetoro ljudi.

Stanovništvo Zbog burne historije i položaja na sjecištima značajnih trgovačkih putova, stanovništvo Timbuktua sastoji se od pripadnika različitih naroda i grupa. Između ostalih to su Tuarezi (dio naroda Berbera), Mauri, Songai, Mandinka i Bambara. Dijelom žive u odvojenim gradskim četvrtima. U okolini grada sreću se Tuarezi s devama i Fulbe s njihovom stokom. Bozo su ribari na Nigeru.

Uz obale Nigera žive i pripadnici skupine Bella, tamnoputi ribari i sitni zemljoradnici. Pretpostavlja se, da bi oni mogli biti potomci prvobitnih stanovnika ovog područja koje su Tuarezi u ranom srednjem vijeku potisnuli u zavisni položaj. U predaji o osnivanju Timbuktua i robinji Buktu se možda ogleda ovakav razvoj (vidi poglavlje o etimologiji). Sve do unatrag pedesetak godina Tuarezi su ih izrabljivali kao neku vrstu robova. Pri tome, pojedine porodice Bella nisu bile "vlasništvo" konkretnih Tuarega, nego su kao neslobodni kolektivitet radili za Tuarege isto kao kolektivitet ili su im morali ustupati određena davanja. Od nezavisnosti Malija službeno su slobodni, no i dalje se uglavnom osjećaju dijelom tradicionalnog tuareškog društvenog poretka i većinom govore jezik nekadašnjih gospodara, Tamašek.

Tradicionalna arhitektura Izvorni način gradnje u Timbuktu bio je uslovljen nedostatkom kamena, pa se gradilo od gline. Stariji zapisi govore o gradnji koliba u obliku košnice, okruglog tlocrta, u kojima su pretežno živjeli siromašni stanovnici.

Najkasnije u 15. vijeku nametnuo se zahtjevan stil gradnje, koji obilježava prije svega kuće bogatog sloja građana (upravni činovnici, trgovci i učeni ljudi). Taj način gradnje od gline, koji je postao poznat kao "sudanski stil", posebno je vidljiv kod džamija koje se prema vrhu sužavaju. Osnovnu konstrukciju čini kostur od drveta, koji se zatim oblaže glinom. Na taj način građeni su objekti s dva sprata. Prizemlja su korištena kao medrese, dućani, radionice ili skladišta, dok je sprat, koji je bio prozračnije građen, korišten za stanovanje. U tom dijelu kuće nalazile su se i biblioteke obrazovanih ljudi i učitelja. Gradnja od ovog samo uvjetno solidnog materijala dovodila je kod velikih kiša do velikih šteta na građevinama i eventualnog urušavanja. Nakon svakog kišnog razdoblja zidovi su se morali obnavljati. Kuće, čije popravljanje se više nije isplatilo, jednostavno su napuštanePodloga: Knjiga René Gardi, Auch im Lehmhaus läßt sich’s leben: Traditionelles Bauen und Wohnen in Westafrika (I u kućama od gline se može živjeti: Tradicionalna gradnja i stanovanje u zapadnoj Africi), Grac 1973.. mini|Ulična scena pred renoviranom kućom od vapnenca Pored tradicionalne arhitekture s glinom, u Timbuktuu se mogu vidjeti i stambene višespratnice građene od vapnenca po uzoru na Maroko i Mauritaniju. Ovaj stil su vjerovatno donijeli vojnici Đuder-paše na Nigeru. Fasade su okomito podijeljene palisterima i po uzoru na marokanski stil tog vremena ukrašene "andaluzijskim" prozorima i vrlo masivnim drvenim vratima. Prozori prvobitno nisu bili ustakljeni, nego samo zasjenjeni drvenim filigranski obrađenim rešetkama. Vrata odlikuju umjetnički ukrašene željezne obloge i geometrijski uzorci od velikih čavala za što je uzor bila arhitektura al Andaluza, u to vrijeme dijela Španije pod muslimanskom dominacijom.O arhitekturi vidjeti Thomas Krings, Sahelländer. Geographie, Geschichte, Wirtschaft, Politik (Zemlje Sahela. Geografija, privreda, politika) Darmstadt 2006, strana 83.

Historija Osnivanje i rano vrijeme Timbuktu su prema hronikama koje su nastale kasnije, osnovali prije 1100. nomadizirajući Masufa Tuarezi na mjestu s vodom u blizini luka Nigera. No, vjerovatno počeci grada sežu u 9. ili 10. vijeku, a njegovim začetnicima se vjerovatno, trebaju smatrati Songai, stanovnici "crne" Afrike. No, arheološki nalazi na samom mjestu su komplikovani, tako da se nedvosmisleni rezultati mogu očekivati tek za par godina [http://www.insoll.org/Publications.html ) Pogledati članak prof. Tim Insoll (Cambridge). Na prelazu milenija mjesto se brzo razvija u značajnu trgovačku ispostavu na važnom karavanskom putu od Egipta preko Gao do Kumbi Salaha u tadašnjem zapadnoafričkom kraljevstvu Gani.

Islam je do Nigera vjerovatno došao s trgovcima iz područja juga današnjeg Alžira. No u početku Timbuktu nije imao ni izdaleka tako veliki značaj kao čvorište trgovačkih puteva i središte muslimanskog obrazovanja kako to danas tvrde različite knjige i članci na Internetu. Gospodarski uspon i s njim povezan kulturni procvat grada uslijedili su tek u 14. i 15. vijeku. Čini se da je Timbuktu u svojim ranim danima konkurisao s trgovištem koje je bilo oko 25 kilometara istočnije, zvalo se Ţirraqqā, a prema zapisima arapskih geografa, istovremeno bilo i najzapadnija tačka carstva Gana. Nakon propasti Gane, trgovci su se okrenuli Timbuktu, koji je blizinom Nigera pružao bolje mogućnosti za razmjenu i pretovar robe.

Vrijeme velikih zapadnoafričkih carstava Malijsko kraljevstvo Timbuktu je od 13. ili ranog 14. vijeka postao dijelom Malijskog carstva. Da li je ovo pripajanje uslijedilo nakon direktnog osvajanja ili se grad dobrovoljno, radi zaštite od Tuarega na sjeveru i Mossija u Sudanu, priključio Maliju, nije nedvosmisleno razjašnjeno. No, čak niti vladar Malija nije bio u stanju spriječiti napad Mossija 1328. Iz tog napada može se zaključiti, da je Timbuktu u to vrijeme već bio središte trgovine solju i zlatom. U to vrijeme grad je imao, prema procjenama, između 10.000 i 15.000 stanovnika.vidjeti James L. A. Webb, Desert Frontier: Ecological and Economic Chance along the Western Sahel 1600-1850. Madison, Wisc. 1995, strana 16. mini|Vladar Malija, Mansa Musa (Katalonski atlas, 1375) Grad je već u to vrijeme bio poznat u južnoj Evropi. Sredinom 14. vijeka pojavljuje se na portolanima, katalonskim odnosno mallorcanskim kartama svijeta, kao prijestolnica ("Ciutat de Melli") kralja Malija ("Rex Melli"). Na poznatoj karti Abrahama Cresquesa iz 1375. bajoslovni kralj Malija prikazan je s grudom zlata u ruci. Time se mislilo na crnog kralja Mansa Musu koji je 1324. bio na legendarnom hadždžu u Meki. Na hadždžu ga je, prema predaji, pratila posluga od 60.000 podanika, a također prema predaji, ponio je sa sobom dvije tone zlata koje je, navodno, velikodušno podijelio u EgiptuJohn Hunwick ove brojeve naziva "grossly inflated (beskrajnim pretjerivanjem)". Vidi Hunwick, Timbuktu & the Songay Empire, str. 9. Egipatski kronisti 14. i 15. vijeka ne znaju ništa o tako velikoj grupi putnika za Meku. Vrlo sporna je i količina zlata s kojm su putovali. Ova predaja doprinjela je stvaranju legende o beskrajnom bogatstvu Timbuktua. Nakon povratka iz Meke, Musa je zadužio jednog muslimanskog arhitektu iz Andaluzije, koji ga je pratio na povratku, da sagradi Djinger ber džamiju i jednu rezidenciju. mini|lijevo|Prikaz arapskog putnika, možda Ibn Battute. Do Evropljana su došli brojni izvještaji sjevernoafričkih trgovaca i voditelja karavana. Pored toga, postojali su i pismeni opisi putnika, što je sve poticalo maštu u Evropi. U Tunisu rođen Marokanac Ibn Battuta (1304.-1368.?) putovao je u 14. vijeku u brojne islamske zemlje. Put ga je vodio preko Istočne Afrike sve do Indije, pa je tako 1352. stigao i u Timbuktu. Potvrđuje da je u tom gradu islam potpuno potisnuo stara afrička vjerovanja, no nije mogao razumjeti da u gradu žene ulicama hodaju "gole" (otkriveno lice žene). Ukupno, ne izvještava puno o značenju grada. Očito su u to vrijeme Valata i Gao bili puno značajniji, kako u privrednom tako i u pogledu stanja obrazovanjaSaid Hamdun i Noel King (Hgg), Ibn Battuta in Black Africa. London 1975, str. 52.

Kraljevstvo Songai

Timbuktu

Źródło i licencja