Ideologija (francuski: idéologie, od dva pojma porijeklom iz grčkog, ideja i logos) je pojam skovan krajem 8. vijeka. Dobija različita značenja kod raznih mislilaca u 19. i 20. vijeku.
Danas se koristi u dva osnovna značenja:
Često ima vrijednosno negativno obilježje, označavajući iskrivljenu, lažnu svijest, odnosno iskrivljenu sliku stvarnosti prilagođenu nečijim vrednotama i interesima. Postoje i neutralna značenja u duhu funkcionalizma: sistem ideja koje zastupa neki pojedinac ili grupa, ili proučavanje ideja i sistema ideja raznih pojedinaca i grupa.
Rječničko značenje u bosanskom jeziku
Bosanski enciklopedijski rječnik navodi niz značenja pojma "ideologija". Navodi se neutralno i negativno značenje, te vezanost uz grupu ili uz pojedinca. Proučavanje ideja i rad na idejama. U politici: primijenjeno mišljenje, ukupnost pojmova i konstrukcija u različitim oblicima svijesti, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje; razgovorno: krivo ili ekstremno shvaćanje i tumačenje kakve ideje (u frazama: "zadojen ideologijom", "zasljepljen ideologijom" isl.). Ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili jednoj društvenoj grupi (npr: "prosvjetiteljska ideologija", "građanska ideologija", "militaristička ideologija" itd.). Razgovorno: puka teorija o čemu, otuđena od životne prakse; životno opredjeljenje ("nečija osobna ideologija").
Engleski jezik: samo neutralno značenje
Tradicija korištenja pojma "ideologija" u negativnom, pa i pogrdnom značenju potječe iz francuskog, odakle je ušla u njemački (pa je tako koriste i Marx i Engels i druge evropske jezike. Iako je u engleski jezik riječ "ideology" također ušla iz francuskog, a u tekstovima marksista pojavljuje se i negativno značenje, savremeni engleski rječnici navode samo neutralno značenje.
Oxford Advanced Learner's Dictionary navodi za "ideology": ideje (odnosno skup ideja) koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba.
Microsoftova Encarta Worlds English Dictionary daje širi opis i razlikuje dva značenja: Sistem društvenih vjerovanja: pažljivo organizirani sistem vjerovanja, vrednota i ideja koje čine osnovu socijalne, ekonomske ili političke filozofije ili programa. Orijentacioni sistem vjerovanja (meaningful belief system"): skup vjerovanja, vijednosti i uvjerenja koji usmjerava način na koji pojedinac ili grupa kao što je društvena klasa misli, djeluje i razumijeva svijet.Encyclopaedia Britanica (15th edition) navodi također neutralnu definiciju.
Izvori: Bacon i prosvjetiteljstvo Preteča moderne teorije ideologija je Francis Bacon (1561-1626) sa svojim razmatranjima o idolima. Njegova četiri "idola" opisuju razne oblike "iskrivljenje svijesti" (predrasuda, obmana), te se i danas često spominju.
Slično francuski prosvjetitelji 18. vijeka, mada još ne znaju za pojam ideologija, koriste slične termine za obilježavanje negativnih ideja: skup dogmi i predrasuda koje su u službi privilegiranih staleža, čemu treba suprotstaviti sigurno, na iskustvu zasnovano znanje.
Senzualizam: učenje o idejama (osjetima)
Krajem 18. vijeka grupa francuskih mislilaca kojima je na čelu Destutt de Tracy naziva svoju filozofiju ideologijom (Idéologie), a sebe same ideolozima (idéologues); pojam je skovao de Tracy 1796. godine. Njihova filozofija - senzualizam - je radikalna varijanta empirizma. Ideologija je "učenje o idejama", međutim pojam "ideja" kod njih nije vezan uz duhovnost. Sve ideje potiču iz osjeta (senzacija), koji daju osnovu i građu čitavoj našoj spoznaji. Osjeti se međusobno spajaju i dolaze u različite odnose, preko mozga kao organskog centra, čime se stvaraju složene "ideje".
Ideolozi gaje optimističko uvjerenje da će znanost o idejama osloboditi ljude od predrasuda i pripremiti ih za vrhovništvo razuma, za društvo osnovano na racionalnosti i znanosti. U De Tracyjevom učenju i djelovanju zastupljena su četiri faktora, koji se i danas navode u definiciji pojma "ideologija":
sistem objašnjenja svijeta, program djelovanja, javno djelovanje za provedbu programa, te isticanje posebne uloge intelektualaca.
De Tracyjeva "ideologija" je bila službena doktrina Francuske Republike u doba Direktorija, 1795.-1799. godine. Središnju ulogu imao je Nacionalni institut kojeg je osnovao i vodio de Tracy. Kombinirajući vjeru u osobnu slobodu i u racionalno državno planiranje, ideolozi su imali znatan uticaj na duhovni život, politiku i obrazovanje. Iako je to kratko trajalo, taj spoj liberalnih i etatističkih koncepcija i danas je snažno prisutan u koncepcijama francuskih stranaka i političara.
De Tracy u knjizi Les éléments d'idéologie (1801.) kaže da opću nauku o idejama možemo nazvati imenima: ideologija, opća gramatika ili logika. »Ovu znanost možemo nazvati ideologija, ukoliko obraćamo pažnju samo na predmet; opća gramatika, ukoliko vodimo računa samo o sredstvu, te logikom ukoliko imamo u vidu samo cilj. Ma kakvo joj ime dali, ona nužno sadrži ova tri dijela, jer ne možemo se baviti nijednim od njih a da se ne bavimo i sa druga dva. Ideologija je po mom mišljenju generički termin, jer znanost o idejama uključuje u sebi znanost o njihovom izražavanju i znanost o njihovom izvođenju.«
Ideolozi su kritikovali sve dotadašnje filozofije, nazivajući ih metafizičkim. Sve duhovne znanosti i praktičke discipline (etika, politika, odgoj idr.) oni radikalno reinterpretiraju, nastojeći sistemno graditi od osjetilne osnove.
U 20. vijeku, logički pozitivisti na jednak način nastoje izgraditi sve znanosti počevši od osnovnih, opažajnih činjenica.
Termin ideologija dobija novo, pogrdno značenje kada je Napoleon filozofe koji su se kritički odnosili prema njegovim cezarističkim i osvajačkim pothvatima posprdno nazvao "ideolozima", u smislu sterilnih teoretičara, čije teorije nemaju veze s realnošću. Preuzevši vlast, Napoleon je isprva podržavao "ideologe", ali od 1802. marginaliziranjem Instituta suzbija njihov uticaj. Kasnije će čak i svoj poraz u Rusiji 1812. godine pripisati njihovom negativnom uticaju.
Marx i Engels: iskrivljena svijest
Kod Marxa i Engelsa ideologija je sistem ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima, usmjeren na opravdanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.
Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, nezavisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sistem čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude" za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke "borbe ideja" potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.
Njemačka ideologija
Svoj mladalački spis Njemačka ideologija (1846.) Marx i Engels započinju ukazivanjem na fetišizam svijesti: »Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama.« (Rani radovi, str. 357) Ove rečenice opisuju zaključke do kojih su došli filozofi mladohegelovci, koje Marx i Engels prihvaćaju i razrađuju u pojmu otuđenja, ali nemilosrdno ismijavaju ideji mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. »Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom.« (str. 364)
Marx i Engels postavljaju sebi pitanje o toj povezanosti, potaknuti materijalističkom teorijom Ludwiga Feuerbacha i svojim bavljenjem političkom ekonomijom; odmah slijedi i odgovor: ideje koje ljudi o sebi imaju posve su uvjetovane »stvarnim životnim procesom«.
Umjesto ispraznog kretanja u krugu samih ideja i "idejne borbe", treba se pozabaviti njihovim pretpostavkama. »Pretpostavke s kojima mi počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može aprstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni. Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati čisto empirijskim putem.« (str. 364)
Ovdje Marx i Engels formuliraju učenje, koje će kasnije biti nazvano historijski materijalizam. »Određene individue, koje na određeni način proizvode, stupaju u određene društvene i političke odnose. (…) Društveno uređenje i država stalno proizlaze iz životnog procesa određenih individua; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuđim predodžbama, nego kakvi su u stvarnosti, tj. kako djeluju i materijalno proizvode. (…) Isto vrijedi i za duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. jednog naroda. Ljudi su proizvođači svojih predodžbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani određenim razvitkom svojih proizvodnih snaga i njima odgovarajućih odnosa. (…) Maglovite slike u mozgu ljudi nužni su sublimati materijalnog procesa njihova života, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomoću iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajući oblici svijesti ne mogu dalje zadržati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnošću i svoje mišljenje i proizvode svoga mišljenja. Ne određuje svijest život, nego život određuje svijest.« (str. 370-371)
Prikazom »aktivnog procesa života« na mjesto ideologija stupa »stvarna pozitivna nauka«. Historija prestaje biti »zbir mrtvih činjenica kao kod empiričara (…) ili imaginarna aktivnost imaginarnih subjekata kao kod idealista«, a filozofija gubi svoj samostalni »medij egzistencije«. (str. 371)
Ideologija, klasa, otuđenje, komunizam
Marx i Engels ponekad rabe pojam "ideologija" za označavanje čitave tzv. duhovne nadgradnje, svih područja duhovne djelatnosti (religija, filozofija, moral i etika, umjenost, znanost, politika, pravo itd.), a ponekad u užem smislu, za one ideje koje su direktno usmjerene na zadaću opravdanja poretka. Ideologija je lažna, izvrnuta, fetiširana svijest. Ta lažnost potječe iz njene klasne uvjetovanosti: ideologija je duhovni izraz klasnih (staleških, cehovskih, kastinskih itd.) interesa, koji uvjetuju način na koji pripadnici klase spoznanu sami sebe.
Pojam "ideologija" ima izrazito negativno značenje: označava specifičnu strukturu svijesti klasnog društva, koja će nestati u budućem besklasnom, komunističkom društvu. Za ideološko mišljenje karakteristično je otuđenje (alijenacija): teorijski oblikujući klasnu svijest, ideolozi se bave mislima kao samostalnim bitnostima, uobražavajući da one egzistiraju same za sebe, izvan historijske uvjetovanosti. Raniji kritičari kapitalističkog sistema, koji nisu raspolagali valjanom analizom kapitalističke zbilje, mogli su ovome suprotstaviti samo utopijske ideje (utopijski socijalizam), dok kritika političke ekonomije koju je poduzeo Marx u Kapitalu, daje osnov za spoznaju zakonitosti historijskih kretanja i uviđanje historijske uloge proletarijata, te time i za prevazilaženje klasnog društva i za nestanak ideologije kao otuđene svijesti.
Marksizam: klasna svijest