Haridžije (arapski: الخوارج, al-Khawārij) su bile jedna od najranijih političko-vjerskih skupina, odnosno sekti u islamu. Pojavili su se tokom Prve fitne (656–661), nakon sukoba između Alije ibn Ebu-Taliba i Muavije ibn Ebu-Sufjana. U početku su bili dio Alijine vojske, ali su se od njega odvojile nakon što je prihvatio arbitražu s Muavijom poslije Bitke kod Sifina 657.Gaiser, Adam. "The Kharijites and Contemporary Scholarship." Oxford Bibliographies in Islamic Studies, Oxford University Press, 2013.
Nastanak Nakon ubistva halife Osmana ibn Affana 656, Alija ibn Ebu-Talib postao je halifa. Njegov izbor nije prihvatio Muavija, namjesnik Sirije i Osmanov rođak, koji je zahtijevao da se prethodno utvrde okolnosti Osmanove smrti.
Sukob je 657. doveo do Bitke kod Sifina. Tokom bitke prihvaćen je prijedlog da se spor riješi arbitražom. Dio Alijinih vojnika tome se usprotivio, smatrajući da se ljudskom presudom ne smije zamijeniti Božja odluka. Vodili su se sloganom "Lā ḥukma illā li-Llāh" ("Sud pripada samo Allahu").
Ovi protivnici arbitraže napustili su Alijinu vojsku i okupili se u Haruri, zbog čega su u početku bili poznati kao Harurijje. Kasnije su nazvani haridžije (al-Khawārij), naziv koji se povezuje s arapskim korijenom kh-r-j, u značenju "izaći" ili "odvojiti se". Historičarka Patricia Crone upozorava, međutim, da nije sigurno da je naziv prvobitno nastao upravo zbog njihovog odvajanja od Alijine vojske, te da je takvo objašnjenje vjerovatno dio kasnije islamske historiografske tradicije.
Učenje Haridžijsko učenje nije bilo potpuno jednako među svim njihovim grupama. Zajedničko im je bilo naglašavanje vjere, moralne odgovornosti i pravednosti vladara. Smatrali su da politički vođa mora vladati u skladu s Božjim propisima i da vlast nije nužno vezana za određeno pleme ili porodicu.
Posebno su naglašavali odgovornost muslimana za vlastita djela. Najradikalnije haridžijske skupine smatrale su da veliki grijeh može značiti izlazak iz islama. Zbog toga su pojedine grupe protivnike i druge muslimane koji su, prema njihovom mišljenju, teško griješili proglašavale nevjernicima (takfir).
Ovakvi stavovi doveli su do čestih sukoba s drugim muslimanskim skupinama. Međutim, haridžije nisu predstavljale jedinstvenu zajednicu. Vremenom su se podijelile na brojne ogranke, od kojih su neki imali znatno blaže stavove.Sonn, Tamara. "Kharijites." Oxford Bibliographies in Islamic Studies. Oxford University Press, 2009. Gaiser, Adam. “The Kharijites and Contemporary Scholarship.” Oxford Bibliographies in Islamic Studies. Oxford University Press, 2013.
Nahravan Nakon odvajanja od Alije, haridžije su se sukobile s njegovim snagama. Alija je pokušao pregovorima riješiti sukob, ali je 658. došlo do Bitke kod Nahravana. Alijina vojska porazila je haridžije i veliki broj njihovih pripadnika je poginuo.
Poraz kod Nahravana nije označio kraj pokreta. Preživjele haridžije nastavili su djelovati protiv Alije i njegovih sljedbenika. Među njima se razvilo uvjerenje da je Alija odgovoran za smrt njihovih pripadnika u Nahravanu.Bosworth, Clifford Edmund. "Kharijites in Persia." Encyclopaedia Iranica.
Ubistvo Alije Godine 661. Alija je ubijen u Kufi. Njegov ubica bio je Abdurrahman ibn Muldžem, koji se povezuje s haridžijama. Alijina smrt označila je kraj njegove vlasti i jednu od posljednjih velikih epizoda Prve fitne.Kohlberg, Etan; Poonawala, Ismail K. “Alī b. Abī Ṭāleb.” Encyclopaedia Iranica, Vol. I, Fasc. 8.
Nakon Alijine smrti njegov sin Hasan ibn Alija odrekao se političke vlasti u korist Muavije, čime je okončan glavni dio građanskog rata. Muavija je potom uspostavio Emevijski halifat.
Haridžije su nastavile pružati otpor različitim vlastima i tokom narednih desetljeća. Njihove pobune zabilježene su u Iraku, Arabiji, sjevernoj Africi i drugim dijelovima islamskog svijeta.Gaiser, Adam. "The Kharijites and Contemporary Scholarship." Oxford Bibliographies in Islamic Studies, Oxford University Press. Sonn, Tamara; Farrar, Adam. "Kharijites." Oxford Bibliographies in Islamic Studies, Oxford University Press.
Podjela Haridžijski pokret se tokom vremena podijelio na veliki broj grupa. Među poznatijim su bili Azarikati, Nadždat, Sufrije i Ibadi. Razlikovali su se po stavovima o grijehu, odnosu prema drugim muslimanima i pitanju pobune protiv vlasti.
Najradikalnije grupe imale su veoma strogo shvatanje pripadnosti islamu i često su opravdavale oružani sukob protiv onih koje su smatrale nevjernicima.
Ibadije predstavljaju znatno umjereniji ogranak. Ibadizam je opstao do danas i najviše je zastupljen u Omanu, a zajednice ibadija postoje i u dijelovima sjeverne Afrike. Savremene ibadije uglavnom se ne poistovjećuju s najradikalnijim historijskim haridžijskim grupama.
Historijski značaj Haridžije su imale važnu ulogu u razvoju rane islamske političke i teološke misli. Njihov nastanak bio je neposredno povezan s pitanjem legitimnosti vlasti, arbitraže, grijeha i odnosa između vjere i političke vlasti.
Njihova historija također pokazuje kako je politički sukob u ranom islamskom društvu prerastao u šire rasprave o tome ko može biti vođa muslimanske zajednice i kakav odnos vjernik treba imati prema nepravednom vladaru.
Haridžije su zbog svojih stavova i brojnih pobuna ostale jedna od najznačajnijih ranih političko-vjerskih struja u islamskoj historiji. Iako je većina njihovih ranih grupa nestala, pojedine tradicije povezane s ovim pokretom, posebno ibadizam, opstale su do danas.
Reference
Vanjski linkovi
Kategorija:Islam