mini|desno|300px|Hrvatski sabor Hrvatski sabor jeste jednodomno zastupničko tijelo i nosilac zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Zgrada Hrvatskoga sabora, Saborska palača, nalazi se na Gornjem gradu u Zagrebu. Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, koji se biraju na osnovu direktnog i jednakog biračkog prava tajnim glasanjem na period od četiri godine. 140 zastupnika se bira po izbornim jedinicama, tri zastupnička mjesta čini hrvatska dijaspora i Hrvati Bosne i Hercegovine, te osam mjesta čine nacionalne manjine. Saborom predsjedava predsjednik, kojemu pomaže najmanje jedan dopredsjednik (obično četiri ili pet zamjenika).
Ovlaštenja Sabora definiaane su Ustavom Republike Hrvatske i uključuju: određivanje privrednih, pravnih i političkih odnosa u Hrvatskoj, očuvanje i korištenje njezine baštine te sklapanje saveza. Sabor ima pravo upućivanja Oružanih snaga Republike Hrvatske u inostranstvo, a može ograničiti neka ustavna prava i slobode u ratnom periodu ili u slučaju neminovnog rata ili elementarnih nepogoda. Sabor mijenja granice Hrvatske ili Ustava, donosi zakone, donosi državni budžet, objavljuje rat i odlučuje o prekidu neprijateljstava, donosi saborske rezolucije i podzakonske akte, donosi dugoročne strategije nacionalne sigurnosti i odbrane, provodi civilni nadzor nad oružanim snagama i sigurnosnim službama, raspisuje referendume, provodi izbore i imenovanja u skladu s Ustavom i važećim zakonodavstvom, nadzire rad Vlade i drugih državnih službi nadležnih Saboru, daje amnestiju za krivična djela i obavlja druge dužnosti određene Ustavom.
Prema Ustavu Republike Hrvatske, Sabor svake godine zasjeda tokom dva perioda: 15. januar – 15. juli 15. septembar – 15. decembar.
Izvan razdoblja redovnoga zasjedanja, Sabor može zasjedati i vanredno na zahtjev Predsjednika Republike, Vlade ili većine zastupnika. Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, sazvati Hrvatski sabor na vanredno zasjedanje. Na početku svakog redovnog zasjedanja Sabora izvodi se himna Republike Hrvatske Lijepa naša domovino. Ako Sabor ne odredi drukčije, sjednice Sabora traju dok se ne iscrpi utvrđeni dnevni red. Za redovne sjednice zastupnicima se dostavlja prijedlog dnevnog reda osam dana prije održavanja sjednice. Dnevni red sjednice Sabora predlaže predsjednik Sabora. Na predloženi dnevni red, koji je upućen uz poziv za sjednicu, moguće je podnijeti pisani prigovor, najkasnije jedan dan prije zakazane sjednice Hrvatskoga sabora. Ako sjednica Sabora traje duže od jednog dana, predsjednik Sabora može naknadno predložiti dopune dnevnog reda novim temama, a dužan je to učiniti na traženje jedne trećine ukupnog broja zastupnika.
Historija Sabora
Prvi sabori u ranom srednjem vijeku mini|mini|desno|300px|Grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije na zgradi Hrvatskog sabora Nedostatak sačuvanih historijskih izvora iz perioda ranoga srednjeg vijeka onemogućava pouzdanu rekonstrukciju postojanja i institucionalnog oblika sabora na prostoru između rijeke Drave i Jadranskog mora. Ipak, dostupni fragmentarni izvori ukazuju na to da su se skupovi na kojima su učestvovali predstavnici svjetovne i crkvene vlasti sazivali povremeno, uglavnom u izuzetnim političkim i društvenim okolnostima. Jedan od najranijih poznatih primjera je Rižanski placit iz 804, koji svjedoči o rješavanju sporova između Romana i Hrvata, kao i o pitanjima uprave, uključujući porezne obaveze i regulaciju zemljišnih posjeda. Iz franačkih izvora poznato je da je 821. Bornin nećak Vladislav za kneza Dalmacije i Liburnije, izabran "od naroda", nakon čega je izbor potvrđen od strane cara Ludovika Pobožnog. Međutim, pojam "narod" u ovom kontekstu ne odnosi se na cjelokupno stanovništvo, već na uzak krug političke i društvene elite, prije svega plemstva i vodećih ratnika.
Pretpostavlja se da su oblici saborovanja postojali i u vrijeme vladavine kneza Trpimira, koji je darovao i potvrdio posjede splitskom nadbiskupu, kao i u doba njegovog sina Muncimira, koji je presuđivao u sporu između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa. Iako sastav tih najranijih skupova nije dovoljno poznat, smatra se da su, pored župana i dvorskih dostojanstvenika, u njima učestvovali i istaknutiji ratnici te predstavnici kršćanske Crkve.
U gradu Splitu održani su crkveni sabori 925, 928. i 1060, poznati kao Splitski crkveni sabori, na kojima su razmatrana različita crkvena pitanja. Poseban oblik političko-crkvenih okupljanja predstavljale su krunidbe hrvatskih vladara, koje su istovremeno imale i karakter skupova na kojima su se okupljali crkveni i svjetovni dostojanstvenici. U tim prilikama raspravljalo se o važnim pitanjima državne uprave i odnosa između vladara i Crkve. Hrvatski kraljevi su tom prilikom potvrđivali privilegije Crkvi i davali joj donacije, dok su se istovremeno donosile odluke koje su se odnosile na različite aspekte društvenog života, uključujući regulaciju bračnih odnosa, zaštitu udovica i siročadi, kao i mjere usmjerene na suzbijanje trgovine ljudima. Također su uređivani odnosi s inostranim vladarima i političkim subjektima. Na osnovu podataka iz zavjernice kralja Zvonimira (1075) poznato je da je papa putem svojih poslanika predavao znakove kraljevske vlasti hrvatskom vladaru, čime je kralj postajao papinski vazal. Posebno se ističe krunidbeni sabor kralja Stjepan II (1089–1091), održan u Šibeniku, na kojem su učestvovali "svi plemići kraljevstva". Jedan od najznačajnijih događaja iz ovog perioda predstavlja i sabor iz 1102. u Biogradu, na kojem je hrvatsko plemstvo prihvatilo i okrunilo ugarskog kralja Kolomana za "kralja Hrvatske i Dalmacije".
Hrvatski i slavonski sabori u razvijenom srednjem vijeku mini|mini|desno|300px|Hrvatski sabor u Cetingradu 1527. (slika Dragutina Weingärtnera) 300px|desno|mini|Isprava kojom je 1527. Hrvatsko-dalmatinski sabor izabrao Ferdinanda Habsburškog za kralja Hrvatske Od druge polovine 13. vijeka, uslijed administrativne podjele kraljevstva na dvije upravne cjeline — dukat Slavoniju i kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju — razvijaju se dva odvojena predstavnička tijela: Slavonski sabor i Hrvatsko-dalmatinski sabor. Prvi pouzdano dokumentovani sabor održan je u Zagrebu 19. aprila 1273, pri čemu je sačuvan zapisnik sa zaključcima. Ovaj skup ujedno predstavlja i najraniji poznati primjer formalno strukturiranog saborskog zasjedanja sa jasno definisanim nazivom: "Opći sabor čitave kraljevine Slavonije" (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis). Odluke donesene na ovom saboru imale su pravnu snagu i označavane su kao statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom). Izvršnu potvrdu saborskih odluka davao je ban, koji je svojom pečatom potvrđivao njihovu pravnu valjanost i izvršnost. U radu sabora učestvovali su predstavnici ključnih upravnih jedinica, uključujući Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku i Virovitičku županiju. Tokom kasnijeg razvoja, sabor se najčešće sastajao u važnim upravnim i političkim centrima, među kojima su Križevci, Zagreb i Čazma.
Sabor kraljevina Dalmacije i Hrvatske (Congregatio regnorum Dalmatiae et Croatiae generalis) prvi put se pouzdano spominje u historijskim izvorima sredinom 14. vijeka, oko 1350. Tada je kod sela Podbrižane, južno od Benkovaca u nekadašnjoj Lučkoj županiji, održana skupština (congregatio) na kojoj je plemićkom rodu Virevića potvrđena pripadnost Plemstvu dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske (Nobiles duodecim generationum regni Croatie). Tokom srednjeg vijeka sabor se sastajao u različitim političkim i administrativnim centrima, među kojima su bili Knin, Nin i Bihać, a kasnije i u Topuskom te Ripču kod Bihaća. Saborima su najčešće predsjedavali herceg ili ban kao najviši predstavnici kraljevske vlasti na hrvatskom prostoru, dok je u pojedinim slučajevima zasjedanjima prisustvovao i sam kralj. Među značajnijim primjerima ističe se učešće Žigmund Luksemburški na Krvavi sabor križevački 1397, tokom kojeg su ubijeni hrvatski ban Stjepan II Lacković i više plemića koji su se protivili kraljevoj politici. Značajnu ulogu u radu sabora imali su i kasniji vladari. Matija Korvin predsjedavao je saborima održanim u Križevcima 1466. i Zagrebu 1481, dok je Vladislav II Jagelović predsjedavao saborom održanim u Virovitici 1495.
Iako su oba sabora djelovala unutar istog političkog okvira Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, slavonski i hrvatsko-dalmatinski sabor uglavnom su funkcionisali kao odvojena predstavnička tijela. Zajednička zasjedanja održavana su samo u izuzetno važnim političkim okolnostima koje su zahtijevale usaglašavanje stavova različitih dijelova kraljevstva. Posebnosti njihovog odvojenog djelovanja jasno se uočavaju početkom 16. vijeka. Kada je hrvatski ban Petar Berislavić 1515. zatražio pomoć za odbranu područja južno od Velebita od osmanskih prodora, slavonski sabor odbio je pružiti podršku. Kao obrazloženje navedeno je da su slavonski staleži, prema "starom običaju", obavezni braniti isključivo vlastitu kraljevinu, odnosno Slavoniju, a ne i teritorije Hrvatske. Razlike su postojale i u njihovom odnosu prema centralnim institucijama kraljevstva. Slavonski sabor redovno je birao svoje predstavnike za ugarski sabor, čime je neposredno učestvovao u radu zajedničkih staleških institucija Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatsko-dalmatinski sabor nije slijedio takvu praksu. Vrhunac odvojenog političkog djelovanja dvaju sabora nastupio je nakon Mohačka bitka i smrti kralja Ludovik II Jagelović 1526. U nastaloj borbi za prijestolje, hrvatski staleži su na Cetinskom saboru početkom 1527. samostalno izabrali Ferdinand I Habsburški za hrvatskog kralja. Istovremeno, slavonski sabor, zasjedajući u Dubravi, izabrao je Ivana Zapolja.
Ujedinjeni Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor u ranom novom vijeku
Napredovanjem Osmanskog Carstva prema srednjoevropskom prostoru tokom 15. i 16. vijeka dolazi do značajnog sužavanja teritorijalnog i političkog prostora Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Uslijed osmanskih osvajanja, stanovništvo i plemstvo sve se više povlače prema sjevernim područjima, odnosno na teritorij Kraljevine Slavonije. Kao posljedica tih promjena, hrvatski i slavonski sabor počinju se sve češće sastajati na zajedničkim zasjedanjima. Prvi zajednički sabor pod habsburškom vlašću održan je 1533. u Zagrebu pod predsjedanjem zajedničkog bana. Tokom narednih decenija proces političkog povezivanja postajao je sve izraženiji, da bi od 1558. hrvatski i slavonski sabor zasjedali isključivo kao jedinstveno predstavničko tijelo. Od 1681. u službenoj upotrebi nalazi se puni naziv "Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije" (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae). Ovaj naziv zadržan je sve do raspada Austro-Ugarske 1918.
Među najznačajnijim zasjedanjima ovog perioda ističe se sabor održan 9. marta 1712. Sabor je sazvan na inicijativu zagrebačkog biskupa Emerika Eszterházyja, a na njemu je hrvatsko plemstvo usvojilo Hrvatsku pragmatičnu sankciju. Tom odlukom, donesenom nezavisno od ugarskih staleža, priznato je nasljedno pravo na prijestolje i ženskim članovima dinastije Habsburg. Donošenje Hrvatske pragmatičke sankcije imalo je veliki ustavnopravni značaj jer je njome izražen stav da zajednica Hrvatske i Ugarske počiva prvenstveno na zajedničkom vladaru, a ne na potpunom političkom jedinstvu dviju zemalja. Ovu odluku prihvatio je kralj Karlo VI, koji je zauzvrat potvrdio i garantovao očuvanje prava, povlastica i ustavnog položaja Kraljevine Hrvatske za sebe i svoje nasljednike.
Političko djelovanje sabora u 18. i 19. vijeku mini|mini|desno|300px|Dragutin Weingärtner: Hrvatski sabor 1848.