Nastanak
Proces kodifikacije građanskog zakonika započeo je u Austriji za vrijeme Marije Terezije, a u vrijeme vladavine Franza II formirana je komisija za izradu zakonika 1753. godine. Planirano je da se novi zakonik zasniva na pandektnom pravu, koristeći prirodno pravo kao dopunski izvor. Tako je nastao nacrt poznat kao Codex Theresianus, poznat i kao zapis općeg prava.
Godine 1722. formirana je komisija za izradu nacrta zakonika koja je izdala tekst kraći i jasniji od prethodnog. Taj nacrt je car Joseph II proglasio 1786. godine.
Najzaslužniji za konačnu verziju zakonika bio je Franz von Zeiller, sudija i profesor prirodnog prava na Univerzitetu u Beču, koji je izdao nacrt zakonika oslanjajući se najviše na prirodno pravo i ideje prosvjetiteljstva.
Zakonik je proglašen 1. juna 1811. u Beču pod naslovom Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer (Opći građanski zakonik za njemačke nasljedne teritorije), poznat po skraćenici ABGB.ABGB
Sistem
AGZ predstavlja kodifikaciju privatnog prava koja slijedi sistem Institucija. Brojao je 1502 člana.
Prvi dio zakonika govori o licima, pravnoj sposobnosti, bračnom pravu, odnosima između roditelja i djece te o tutorstvu. Drugi dio govori o stvarima, vrstama stvari, realnim i personalnim pravima na stvarima. Realna prava uključuju: posjed, vlasništvo, zalog i služnosti. Personalna prava obuhvataju ugovore i naknadu štete.
Izvori
Dva glavna izvora AGZ-a su rimsko i prirodno pravo. Zakonik sadržajno predstavlja njihovu kombinaciju. Rimsko pravo bilo je historijsko naslijeđe njemačkih zemalja, dok je učenje prirodnog prava rezultat intelektualnog razvoja Evrope iz doba prosvjetiteljstva. Zakonik ne slijedi u potpunosti učenje prirodnog prava po kojem je dovoljna saglasnost volja za prenos vlasništva, već zahtijeva određene formalnosti pri prijenosu.
Karakter
Veliki broj Austrijanaca bio je protiv Francuske revolucije i njenih rezultata. AGZ nije bio pod utjecajem ideja političke demokratije i narodnog suvereniteta. Ipak, AGZ prihvata načelo pravne jednakosti ljudi. Među principima privatnog prava koje ovaj zakonik uspostavlja značajni su princip individualne slobode i princip konsenzusa.
Ovaj zakonik je dopuštao pravnicima da popunjavaju praznine u zakonu, bio je jasan, razumljiv i pogodan za pravno tumačenje. Gotovo pola stoljeća nakon donošenja, efikasno je regulisao odnose kvazifeudalnog društva. Glavne izmjene zakonika uvedene su u periodu od 1914. do 1916. godine u obliku tri novele.
Recepcija
Ovaj zakonik bio je primjenjivan u zemljama Austro-Ugarske monarhije. Odnosio se na Lihtenštajn, Mađarsku, Hrvatsku, Slavoniju, Vojvodinu, Banat te na dijelove današnje Rumunije. U Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, zakonik je imao ulogu pomoćnog pravnog izvora.
Također pogledajte Francuski građanski zakonik
Reference
Literatura Dr. Fikret Karčić, Moderne pravne kodifikacije, Pravni fakultet Sarajevo, 2006.
Vanjski linkovi Zbornik radova - Austrijski građanski zakonik, Tuzla, 2014. Historijska i pravna osnovanost primjene Općeg građanskog zakonika u BiH nakon okupacije 1878. godine (Mehmed Bećić, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 2011.) O dinamici i efektima zakonodavnog rada , Dr. Dušan Nikolić, Pravni fakultet u Novom Sadu. SGZ iz (1844) i pravni transplanti - kopija Austrijskog uzora ili više od toga? (str. 13-45, Dr. Sima Avramović) , SGZ - 170 godina, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 2014.
Kategorija:Pravo