mini|desno|220px|Prikaz zemalja koje okružuju Finski zaliv Finski zaliv (; ; ; ) najistočniji je zaliv Baltičkog mora. Prostire se između Finske (prema sjeveru) i Estonije (prema jugu), pa sve do Sankt Peterburga u Rusiji, gdje se u njega ulijeva rijeka Neva. Drugi važni gradovi okolo su Helsinki i Tallinn. Istočni dijelovi Finskog zaliva pripadaju Rusiji, a tu su locirane neke od najvažnijih naftnih luka Rusije. Kao jedini morski put do Sankt Peterburga ovaj zaliv bio je i nastavlja biti od strateške važnosti za Rusiju, između ostalog, i zbog toga što joj daje direktnu vezu s Kalinjingradskom oblašću. Neki od ekoloških problema koji pogađaju Baltičko more najizraženiji su baš u ovom plitkom zalivu.
Geografske karakteristike Zaliv ima površinu od 30.000 km2,Finski zaliv, Encyclopaedia Britannica; a dužina mu je 400 km, s različitim širinama: od 73 km, pa sve do 130 km, na ulazu u zaliv. Geografske koordinate su mu . Relativno je plitak, a dubina mu se smanjuje od ulaza prema kontinentu; najveća promjena dešava se u blizini estonskog grada Narva-Jõesuu, zbog čega se to i naziva Narvinim zidom. Prosječna dubina je 38, a maksimalna doseže do 100 m. Dubina Nevskog zaliva manja je od 6 m, zbog čega je na dnu iskopan kanal zbog sigurnosti plovidbe. Zbog velikog dotoka slatke vode, naročito iz Neve (2/3 ukupnog dotoka), voda u zalivu ima vrlo nizak salinitet - između 0.2 i 5.8 ‰ na površini te 0.3–8.5 ‰ blizu dna. Prosječna temperatura vode iznosi blizu 0 °C zimi; ljeti je 15–17 °C na površini i 2–3 °C na dnu. Zaliv je obično zaleđen od kraja novembra do kraja aprila; zamrzavanje počinje na istoku i postepeno se pomjera ka zapadu. Potpuna zaleđenost dešava se obično krajem januara, a u blažim zimama moguće je da do nje i ne dođe.Operativna okeanografija: izazov za evropsku kooperaciju; zapisnik s Prvog međunarodnog kongresa o EuroGOOS-u, 7-11. 10. 1996, Den Haag, svezak 1996; Elsevier, str. 336. Vrlo su česti snažni zapadni vjetrovi koji uzrokuju valove, uzburkanost vode i plavljenja.St. Peterburg: Encyclopedia. – Moskva: Ruska politička enciklopedija. 2006 A. V. Darinskii, Lenjingradska oblast, Lenizdat, 1975.
mini|desno|310px|Finski zaliv na karti Sjeverna obala zaliva visoka je i krivudava, s obiljem malih zaliva i hridi; ima samo nekoliko malo većih zaliva (Vyborg) i poluotoka (Hanko i Porkkala). Obala je većinom strma; ima dosta pješčanih dina s ponekim borovim stablima. Južna obala je ravna i plitka, ali cijelom njenom dužinom proteže se tzv. Baltički klint (erozijski krečnjački odroni i nanosi), čija visina doseže do 55 m.Klint u Istočnom Viruu , Sjevernoestonski klint kao simbol estonske prirode, Ministarstvo okoliša; preuzeto: 6. 10. 2009.K. Kazanovič (1982), Geološki spomenici Lenjingradske oblasti, Lenizdat.. Na istoku se zaliv završava Nevskim zalivom, a na zapadu se spaja s Baltičkim morem.
mini|lijevo|310px|Finski zaliv na satelitskoj snimci U Finskom zalivu su brojni nasipi, hridi i otoci. Najveći je otok Kotlin, na kojem je grad Kronštat (42.800 stanovnika), a tu su i Brezini otoci, zatim Lisij, Mali Visocki, s obližnjim gradićem Visockom (1706 stanovnika), Hogland (Suursaari), Mošnji, Boljšoj Tjuter (Tytärsaari), Sommers, Naissaar, Kimitoön, Kökar, Seskar, Lavansaari, Seskar (Seiskari), otoci Pakri i dr.Atlas SSSR-a. – M.: GUGK, 1984.
Počevši od 1700. godine, Rusija je u zalivu izgradila 19 vještačkih otoka s tvrđavama. Svrha im je bila zaštita od napada s mora, a njihovu izgradnju podstakao je Veliki sjeverni rat (1700–1721). Neke od njih jesu Fort Alexander, Krasnaja Gorka, Ino, Totleben, Kronšlot i druge.Tvrđave u Finskom zalivu (rus.)
Najveće rijeke koje utječu u zaliv jesu Neva (s istoka) te Narva, Keila, Pirita, Jägala, Kunda, Luga, Sista i Kovashi s juga. Sa sjevera teče rijeka Sestra, a kanal Saimaa povezuje zaliv s istoimenim jezerom.
Geološka historija U paleozoiku, prije 300–400 miliona godina, čitavu teritoriju današnjeg Finskog zaliva prekrivalo je more. Današnji njegov reljef nastao je kao rezultat aktivnosti lednika. Njegovo povlačenje formiralo je Litorinsko more čiji je nivo vode bio 7-9 metara viši od današnjeg nivoa Baltičkog mora. Prije otprilike 4000 godina more se povuklo, a sprudovi u zalivu postali su otoci.<ref>Gerold Wefer, Klimatski razvoj i historija Sjevernog Atlantika, Springer, str. 217-219; .</ref>A. V. Darinski, Geografija Lenjingrada, Lenizdat, str. 12-18. Poslije je uzdizanje Baltičkog štita ukosilo površinu zaliva; iz ovog razloga njegove sjeverne obale znatno su više od južnih.
Flora i fauna Većina je obalskog područja pod tajgom, koja se sastoji od šume, livada i močvara. Glavno šumsko drveće su bor, jela, breza, vrba, glog, jasika, crna i siva joha. Vegetacija močvarnih područja sastoji se većinom od rogozi i trske, kao i od vodenih biljaka poput bijelog i žutog lokvanja i tanke šaši (Carex acuta). U vodene biljke u plitkim dijelovima spadaju one iz porodice Ruppiaceae te bodljikava najada (Najas marina).Prirodni svijet Finskog zaliva (rus.)
Od ribljih vrsta u zalivu tu su (atlantski) losos, zatim živorodna podvrsta ugora (iz porodice Zoarcidae), glavoč, bjelica, jedna vrsta čikova (rod Misgurnus), evropski klen, nekoliko (pod)vrsta crvenperke, krupatica, balavac, karas, gregorac, gavun, potočna pastrmka, linjak, morska igla, manić, grgeč, krkuša, bodorka, zmijuljica ili paklara, Coregonus albula (iz roda zrakoperki), iglica, Coregonus, deverika, som, smuđ, jez, štuka, vijun, sleđica, slatkovodna sabljarka, jegulja, uklija i bakalar. Dvije su vrste endemi Baltika - baltička haringa i baltički bakalar. Siva i prstenasta foka ponekad se uoče s obala; ipak, ove vrste veoma su rijetke u Finskom zalivu.
Ekologija Ekološko stanje Finskog zaliva, Nevskog zaliva i rijeke Neve nije zadovoljavajuće. Postoji znatna zagađenost ionima žive i bakra, organohlorinskim pesticidima, fenolima, naftnim derivatima i policikličnim aromatskim ugljikovodicima. Čišćenje otpadnih voda u Sankt Peterburgu počelo je 1979. i do 1997. pročišćeno je približno 74% otpadnih voda. Ovaj postotak porastao je na 85% 2005, 91,7% 2008. i očekuje se da će doseći 100% do 2011, uporedo sa završetkom radova na proširenju glavnog kanalizacijskog postrojenja."Za približno dvije godine Sankt Peterburg bit će gotovo 100% očišćen od otpadnih voda" (na ruskom), RIA Novosti, 20. 11. 2009. Međutim, 2008. godine Savezna služba Sankt Peterburga objavila je da nijedna peterburška plaža nije pogodna za plivanje."Čista Neva" , Greenpeace
Ulov ribe smanjio se deset puta između 1989. i 2005. Osim zagađenosti, drugi razlog za to jesu hidraulični i građevinski radovi. Naprimjer, izgradnja novih luka u Ust-Lugi i Visocku te na otoku Vasilijevski negativno je utjecala na mriješćenje riba. Vađenje šljunka i pijeska u Nevskom zalivu uništilo je mjesta mriješćenja (evropskog) gavuna.
Izgradnja peterburške brane smanjila je razmjenu vode u istočnom dijelu Nevskog zaliva za 10% do 20%, što je povisilo nivo zagađenosti zaliva. Najveće promjene dešavaju se u krugu 5 km od brane. Neki plitki dijelovi između Sankt Peterburga i brane pretvaraju se u močvare. Preplavljivanje vodom i truhljenje biljnog svijeta može na kraju dovesti do eutrofikacije ili tzv. cvjetanja vode u tom području. Također je zabrinjavajuće i povećanje (broja) naftnih luka u zalivu i izgradnja centra za obradu korištenog goriva iz nuklearne elektrane Lenjingrad.Galina Stoljarova (27. 7. 2010), "Rusija posramljena ekološkim izvještajem o Baltičkom moru", The Saint Petersburg Times; preuzeto: 27. 7. 2010.
Kronštatska luka trenutno služi kao tranzitna tačka za uvoz radioaktivnog otpada u Rusiju preko Baltičkog mora. Otpad, koji većinom čini korišteni uranov heksafluorid (UF6), transportira se dalje preko Sankt Peterburga u Novouralsk, Angarsk i druge gradove istočne Rusije. Ova tranzitna tačka bit će premještena iz Sankt Peterburga u Ust-Lugu u okviru Zone sigurnosti granice Rusije, po odluci ruske vlade iz 2003 (Odluka br. 1491-r od 14. 10. 2003). Ovaj korak trebao bi smanjiti ekološke rizike za Sankt Peterburg.
Važni historijski događaji Prije 1700. godine Mnoga drevna mjesta otkrivena su u obalnom pojasu Finskog zaliva i neka od njih stara su i do 9000 godina. Ljudi su počeli naseljavati ova mjesta ubrzo nakon što su se povukli ledenjaci u ledenom dobu i nakon što se spustio nivo Litorinskog mora, otkrivši kopno. Od 1905. kod ušća rijeke Sestre nađeni su ostaci 11 neolitskih naselja. Nađeni su vrhovi strijela, strugači izrađeni od kvarca, brojni pribori za jelo i tragovi logorskih vatri – svi oni ukazuju prije na lovačke aktivnosti, a ne na poljoprivredne ili stočarske.
Na obale zaliva kasnije su došli ugro-finski narodi. Estonci (ili Čudi) naselili su područje današnje Estonije, Voti su živjeli na jugu, a Ižori južno od Neve. Karelska plemena nastanila su se zapadno od jezera Ladoga.Velika ruska enciklopedija, "Rusija", 2004. U osmom i(li) devetom stoljeću na obale Neve i zaliva doselili su se Istočni Slaveni, a najviše Ilmenski Slaveni i Kriviči. Bavili su se tzv. "posijeci-i-spali" poljoprivredom, stočarstvom, lovom i ribolovom. Od osmog do 13. stoljeća Finski zaliv i Neva bili su dio vodenog puta iz Skandinavije kroz Istočnu Evropu do Bizantijskog carstva.
Od 9. stoljeća istočne obale zaliva pripadale su Velikom Novgorodu i zvale su se Vodskaja Pjatina. Kao rezultat Bitke kod Lyndanissea (blizu današnjeg Tallinna) 1219. sjeverna Estonija postala je dio Danske (tzv. Danska Estonija).Zemlje i narodi: SSSR. Baltičke republike. Bjelorusija. Ukrajina. Moldavija, "Mysl", Moskva; U 12. stoljeću grad Reval (lat. Revalia, rus. Колывань'') osnovan je na mjestu današnjeg Tallinna.A. F. Trešnjikov, Enciklopedijski rječnik geografije: Geografski nazivi, Sovjetska enciklopedija, Moskva, 1983. Kao rezultat Jurjevskog noćnog ustanka iz 1343. sjevernu Estoniju zauzeli su vitezovi Teutonskog reda, a kasnije ju je Danska prodala (1346). Godine 1559, tokom Livonskog rata, biskup Ösela i Wieka u tzv. Terra Mariani ili Staroj Livoniji (današnji okruzi Saare i Lääne u Estoniji) prodao je zemlju kralju Friedrichu II Danskom za 30.000 talira. Kralj je dao teritoriju svom mlađem bratu Magnusu koji je 1560. s vojskom došao u mjesto Saaremaa.<ref>Richard Frucht (2005), [http://books.google.com/books?id=lVBB1a0rC70C&dq 'Istočna Evropa"], ABC-CLIO, str. 70. </ref> Cijelo to područje postalo je danski posjed 1573. i tako je bilo sve do 1645, kad je "prebačeno" u vlasništvo Švedske.Nicola Williams, Debra Herrmann, Cathryn Kemp (2003), Estonija, Latvija i Litvanija, Univerzitet Michigan, str. 190. .
U 12. i 13. stoljeću finska plemena na sjeveru zaliva pala su pod naletom Šveđana, koji su nastavili dalje, prema Slavenima. Prvi sukob veže se za 1142. godinu, kada je 60 švedskih brodova napalo tri ruska trgovačka jedrenjaka. Nakon švedskog napada 1256. ruska vojska pod vodstvom Aleksandra Nevskog prešla je zaleđeni zaliv i napala švedske teritorije u današnjoj Finskoj. Švedski maršal Torkel Knutsson 1293. osnovao je grad Viborg i podigao Viborški dvorac, za koji su se decenijama borile vojske Švedske i Novgorodske Republike. Orehovskim mirom iz 1323. Viborg je konačno priznat kao dio Švedske. Viborg je izdržao produženu opsadu pod vodstvom Danila Ščenje tokom Švedsko-ruskog rata od 1496. do 1499. Trgovačke privilegije Viborga bile su zagarantirane poveljom koju je izdao kralj Erik Pomeranski 1403. Viborg je ostao u švedskim rukama sve dok ga 1710. nije osvojio Petar Veliki u Velikom sjevernom ratu.V. A. Ježov, Lenjingradska oblast: historijska skica, Lenizdat, 1986.
Orehovski mir uspostavio je granicu između Švedske i Rusije duž rijeke Sestre. U 15. stoljeću ižorske zemlje u Novgorodskoj republici pripojene su Velikoj moskovskoj kneževini. Godine 1550. Gustav I Vasa osnovao je grad na području današnjeg Helsinkija. Kao rezultat ruskog poraza u Ingrijskom ratu (1610–1617) i Stolbovskog mira (1617) zemlje uz Finski zaliv i Nevu postale su dio tzv. Švedske Ingrije. Njen glavni grad Nyen bio je u delti Neve.
Ruski period