mini|Simbol Zračnih snaga Sjedinjenih Američkih Država (United States Air Force - USAF) mini|Amblem američkih zračnih snaga (gornja strana lijevog i donja strana desnog krila te na svakoj strani trupa po jedan put) Zračne snage Sjedinjenih Američkih Država (; USAF) jesu zračne snage u sklopu oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Njihov zadatak je odbrana SAD-a kroz kontrolu i korištenje prostora u zraku i u svemiru.

2006. zračne snage Sjedinjenih Američkih Država su imale 346.166 vojnika od kojih je 71.691 bilo Oficira (20,7%). Osim njih, 145.620 civilnih osoba je radilo u sastavu USAF-a. U slučaju opširne mobilizacije, na raspolaganju stoji još 78.426 vojnika, organiziranih u Air Force reserve Command i pored njih 106.000 rezervista nacionalne garde (National Guard). USAF danas predstavlja četvrtinu cjelokupnih oružanih snaga USA, čija se jačina iste godine navodi sa 1,43 miliona ljudi.

U inventaru 2006. godine, nalaze se 4300 aviona, 1700 aviona rezerve i nacionalne garde. USAF na raspolaganju širom svjeta ima 85 vojnih aerodroma (Air Force Base) od kojih se 72 nalaze na teritoriji USA i 8 u evropi. Uz to dolazi još 82 manje baze i, na raspolaganju rezerve i nacionalne garde, još 72.

2007. godine, USAF ima na raspolaganju 130,4 milijarde dolara, što odgovara 29,5% odbrambenog budžeta USA.

Historija

Prvi svjetski rat i period između dva svjetska rata 1917. godine ulaskom SAD-a u prvi svjetski rat, prve borbene zračne snage SAD-a potiču formiranjem Zračne službe () u sklopu Američkih ekspedicijskih snaga (AEF). General-major Mason Patrick je bio imenovan za prvog komadanta. Ove zrakoplovne jedinice, od kojih su neke obučavane u Francuskoj, su pružale taktičku podršku američkoj vojsci, naročito u bitci za Saint-Mihiel i tokom ofenzive za Meuse-Argonne. Poznati piloti toga doba bili su kapetan Eddie Rickenbacker i poručnik Frank Luke. Izgradnjom ovih borbenih snaga, avijacija oružanih snaga SAD je od komande izviđačkog korpusa stavljena pod direktnu komandu sekretara rata Sjedinjenih Američkih Država. Kasnije je formirana Zračna služba kopnene vojske SAD-a (USAAS), a krajem prvog svjetskog rata Zračna služba AEF-a je raspuštena, a Zračna služba kopnene vojske SAD-a je u velikoj mjeri demobilizirana.

1920. godine je uvrštena kao grana kopnene vojske SAD-a, koja je 1926. godine preimenovana u Zračni korpus kopnene vojske SAD-a. Tokom ovog perioda Zračni korpus je počeo sa eksperimentiranjem novih tehnologija, kao što je bilo nadopunjavanje gorivom u zraku, te radovi na novim Boeing YB-9 i Martin B-10 prvih bombardera čija je konstrukcija u potpunosti bila izrađena od metala.

1938. godine uveden je u operativnu upotrebu bombrader Boeing B-17, od kojih su tri presrela italijanski putnički brod Rex 620 nautičkih milja istočno od Sandy Hooka, New Jersey. Ovim događajem osim što je pokazana sposobnost američke avijacije da brani svoju nacionalnu obalu, također je ukazano na početak nove doktrine strateškog bombardiranja.

Drugi svjetski rat mini|lijevo|P-51 Mustang lovci tokom leta sredinom 1944. godine U drugom svjetskom ratu zračne snage su znatno uvećane, ali je došlo i do njene reorganizacije. Organitacijski su postale nezavisne od kopnene vojske već 1941. godine, kada je Zračni korpus Kopnene vojske SAD-a postao dijelom novih Zračnih snaga Kopnene vojske SAD-a (AAF). Zračne snage su krajem rata brojale 2.253.000 ljudi kao i 63.715 letjelica.

General major Carl A. Spaatz je imenovan za komadanta 8. zračnih snaga u Londonu 1942. godine zajedno sa drugim čovjekom komande brigadnim generalom Ira Eakerom koji je nadzirao strateško bombardovanje. Krajem 1943. godine Spaatz je imenovan za komadanta novih Strateških zračnih snaga SAD-a. Spaatz je započeo sa operacijama dnevnih bombardiovanja koristeći predratnu doktrinu bombardera u bliskim formacijama, oslanjajući se na njihovu kombiniranu obrambenu vatrenu snagu za zaštitu od napadajućih neprijateljskih zrakoplova, a ne za podršku borbene pratnje. ova taktika se pokazala manjkavom jer kod misija bombradovanja duboko u neprijateljskoj teritoriji je dolazilo do napada njemačke avijacije, ali i područja koja su predstavljala mete bile su štićene gustom mrežom protivavionskih topova. Američki piloti su imali teške gubitke uslijed bombardovanja naftnih rafinerija kod grada Ploieşti u Rumuniji i fabrika kugličnih ležajeva u Schweinfurtu i Regensburgu. Usljed velike stope gubitaka u ljudstvu i letjelicama, strateška ofenziva je obustavljena u jesen 1943. godine.

Tokom borbi u Europi korišteni su lovci P-47 i P-38 kao pratnja bombardera, kasnije se u toj ulozi znatno bolje pokazao lovac P-51 Mustang koji je bio jedan od najpoznatijih američkih lovaca tokom Drugog svjetskog rata. Tokom djelovanja američke avijacije njemački Luftwaffeje bio oslabljen, bombardovanjem njemačkih aerodroma smanjena je njegova borbena spsobnost i zaštita zračnog prostora. Opasnost od djelovanja njemačke avijacije tokom iskrcavanja u Normandiji je bila značajno smanjena.

Na pacifičkom ratištu glavni zadaci zrakoplovstva su bili borbe u zraku protiv japanske avijacije, djelovanja protiv japanskih ratnh brodova, bombardovanje japanskih gradova kao i podrška snagama na kopnu i moru. Prva primjena taktičkog zračnog transporta poznatog i kao airlift od američkih zračnih snaga je bila u periodu od maja 1942. do novembra 1945. kada je stotinama letova prebačeno više od pola miliona tona tereta iz Indije u Kinu preko istočnih obronaka Himalaja.

Formiranjem 20. zračnih snaga pimjenjeni su strateški bombarderi Boeing B-29 Superfortress u svrhu strateškog bombardovanja japanskih gradova. Upotreba zračnih baza u Kini je bila nedovoljno efektivna zbog njihovog nedovoljnog snadbijevanja zračnim mostom iz Indije i prijetnje japanskog ratnog zrakoplovstva. Nakon što su zauzeta Marijanska ostrva sredinom 1944. godine, na njima su formirane nove baze za djelovanje strateških bobardera. U jednoj noći sa 9. na 10. mart 1945. bombardovanjem Tokija, u rezultirajućim požarima poginulo je preko 100.000 ljudi. Upotrebom zapaljivih bombi u 66 drugih japanskih gradova poginulo je preko 350.000 ljudi. Početkom augusta 1945. godine 20. zračne snage su izvršile atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki kao odgovor na japansko odbijanje Postdamske deklaracije u kojoj su bili opisani uslovi japanske predaje.

Hladni i korejski rat mini|desno|F-86 Sabre avioni tokom korejskog rata. Iako su u praksi zračne snage bile nezavisne od kopnene vojske, one dobivaju status vida oružanih snaga i nezavisnost od kopnene vojske 1947.]] godine. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do pogoršanja odnosa između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a što označava početak hladnog rata i početak utrke u naoružanju između ovih država. Obje zemlje su htjele proširti svoj uticaj, tako da su amerikanci formirali svoje vojne baze u Europi, kasnije u Japanu i Južnoj Koreji. Sjedninjene Američke Države su izgradile zračne baze u britanskim prekomorskim područjima, britanskom indijskoocenaskom teritoriju kao i na otoku Ascension u južnom Atlantiku.

Prvi test za USAF u hladnom ratu je predstavljala berlinska blokada kada su komunisti u Istočnoj Njemačkoj kako cestovno tako i zračno izolirali zapadni Berlin. Američke zračne snage zajedno s britanksim RAF-om i zračni snagama Commonwealtha opskrbljivali zapadni Berlin zračnim mostom.

1948. godine zakonom o integraciji žena u oružane snage, žene dobivaju svoj status u regularnim i rezervnim zračnim snagama.

Tokom tokom korejskog rata koji je počeo u junu 1950. godine, Zračne snage Dalekog Istoka su bile među prvim formacijama koja se susprostavila invaziji Sjeverne Koreje. Njihov zadatak je bio bliska podrška jedinicama u pusanksom džepu djelujući iz Japana. Pored toga vodile su kampanju strateškog bombardovanja ratnih potencijala Sjeverne Koreje. Kako su početkom rata izgubile svoju bazu u Kimpu, nakon invazije na Incheon one su se opet vratile u Južnu koreju. U decembru 1950. godine u sukob se uključuje i Kina. Uvođenjem u borbena djelovanja sovjetskih mlaznih lovačkih aviona MiG-15 bio je otežano bombardovanje avionima B-29. Kao odgovor na to USAF je upotrijebio svoje lovce F-86 Sabre. Iako su taktike zračne superiornosti nad neprijateljem i bliske zračne podrške imale uspjeha, pokušaj presijecanja veza zračne podrške neprijatelja nije donio puno uspjeha, odlučeno je da se krene u sistematsku kampanju nanošenja ekonomske štete Sjevernoj Koreji i kineskim snagama što je uključivalo bombardovanje Pjongjanga i sjevernokorejskih hidrocentrala.

Vijetnamski rat mini|lijevo|Bombarder Boeing B-52 tokom izbacivanja bombi iznad Vijetnama. USAF je imao značajna djelovanja tokom vijetnamskog rata. Prva djelovanja protiv Sjevernog Vijetnama bila su 1964. godine nakon incidenta u zaljevu Tonkin. U martu 1965. godine počela je kampanja kontinuiranog bombardovanja poznata pod nazivom Rolling Thunder. Svrha ove operacije je bila uništiti volju i moral Sjevernog Vijetnama za borbom uništavanjem industrijskih kompleksa i protivzračne odbrane, zaustavljanje protoka ljudi i opreme Ho Ši Minovim putem kako bi se Sjeverni Vijetnam prisilio na mirovne pregovore. USAF je tokom svih borbenih djelovanja u periodu 1965-1968. bacio više bombi nekon tokom cijelog Drugog svjetskog rata, a operacija Rolling Thunder je trajala do američkih predsjedničkih izbora 1968. godine. Osim što je ovom operacijom nanešena velika ekonomska šteta i šteta u infrastrukturi, nisu ostvareni njeni politički i strateški cijevi.

USAF je također odigrao važnu ulogu tokom Uskršnje ofenzive 1972. Brzim raspoređivanjem lovaca, bombardera i jurišnih aviona slomljena je ofenziva Sjevernog Vijetnama. Operacijom Linebacker pokazano je Sjevernom i Južnom Vijetnamu, da SAD bez značajne upotrebe kopnenih snaga ima uticaja na rat. Zračna djelovanja SAD u ovom ratu završavaju operacijom Linebacker II, nakon čega su uslijedili Pariški pregovori.

Gerilski način rata u početku sukoba, kao i ometanje snadbijevanja Sjevernog Vijetnama kroz treće zemlje u jugoistočnoj Aziji, dovelo je do usvajanja novih specijalnih operativnih mogućnosti unutar USAF-a. Privremeni i eksperimentalni koncepti kao što su zračni komandosi i zračne topovnjače, taktičke misije kao djelomično uspješna operacija Obale Slonovače duboko u neprijateljskoj teritoriji, kao i misije borbenog traženja i spašavanja rezultirale su uvođenjem doktrina, jedinica i opreme.

Borbena djelovanja od 1975. mini|Formacije američkih F-15 i F-16 aviona tokom zalivskog rata. Tokom kasnih 1970-ih USAF je modernizirao svoje taktičke snage uvođenjem novih tipova aviona kao što su F-15, F-16 i A-10 i provedbom realističkih scenarija u vježbama Crvena zastava.

Tokom 1980-ih USAF je proširio svoju strukturu učeći na iskustvima iz Vijetanma, dodana je pažnja na jedinice i letjelice za elektronsko ratovanje i za suzbijanje neprijateljske protivzračne odbrane. Neuspjeh spasilačke operacije Orlova kandža rezultirao je povećanim naglaskom USAF-a na sudjelovanje u doktrini, opremi, personalu i planiranju zajedničkih specijalnih operacija.

Američke zračne snage sudjelovale su operacijama tokom Invazije na Grenadu 1983, operacije kanjon El Dorado 1986, invazije na Panamu 1989. godine.

Upotreba satelitskog izviđanja tokom haldnog rata, upotreba strateškog i taktičkog zračnog izviđanja predstvali su novine u avijaciji i borbenim djelovanjima ali i jedna bitna značajmost u narednim borbenim djelovanjima.

Zalivski rat Glavni dio zračnih snaga koalicije tokom zalivskog rata 1991. predstvaljao je USAF s avijacijom ratne mornarice SAD-a. Sposobnosti Lockheed F-117 stealth aviona pokazale su se uspješnim tokom bombardovanja Bagdada unatoč djelovanju tada sofiticitrane iračke PVO. USAF je s avijacijom ratne mornarice mogao patrolirati iznad sjevernog i južnog Iraka nakon što je opala sposobnost iračke PVO.

Bivša SFRJ