Legija

Rimska legija (od lat. legio, prema glagolu legere, "držati se skupa") bila je osnovna jedinica rimske kopnene vojske. Legionar je bio vojnik - pripadnik legije.Čišić A. (1974): Vojna enciklopedija. Redakcija vojne enciklopedije, Beograd.

Savremeni ekvivalent legije kao vojne jedinice po veličini, odnosnu broju pripadnika, bi otprilike bila jedna brigada. Jedna legija se obično teritorijalno vezivala za jednu rimsku provinciju u kojoj se brinula za njenu bezbjednost i vojnu odbranu, no značajan je broj i primjera mobilnosti legija što je bilo naročito izraženo tokom rimskih vojnih kampanja i ratova. Tako je npr. legija pod nazivom Legio VI Ferrata pratila Cezara (100-44. godine p. n. e.) od Galije, preko Hispanije i Balkana do Egipta, a nakon njegovog ubistva služila je i u područjima koja danas nose ime Mala Azija i Bliski istok. Rimska vojska je brojala oko 60 legija u vremenu uspona i oko 18 legija u vrijeme kriza. S prelaskom Rimske Republike u Rimsku Imperiju, rimska vojska je profesionalizovana a struktura legije je pretrpjela velike promjene.

Zbog velikog vojnog uspjeha koje su postigle Rimska Republika i kasnije, Rimska Imperija, legija je dugo vremena bila smatrana kao uzor vojne efikasnosti i sposobnosti.

Veličina jedne legije varirala je tokom historije antičkog Rima od 4.200 legionara (30 manipola od po 120) i 300 konjanika (equites) vremenu Republike do 5.200 vojnika plus pomoćne trupe u imperijalnom dobu (10 kohorti, od toga njih 9 po 480 legionara dok je prva kohorta brojala gotovo dvostruko više - 800 legionara).

Smatra se da je Rim ukupno formirao nekoliko stotina legija a do danas je identifikano njih oko 50, sa njihovim nazivima, datumima formiranja i raspuštanja, simbolima, bitkama u kojima su učestvovale i područjima gdje su bile raspoređene.

mini|350px|Rekonstrukcija: Legija na paradi mini|350px|Savremena rekonstrukcija izgleda rimskih vojnika. Mogu se uočiti šljem sa štitnicima za obraze i oklop od pokretljivih segmenata.

Prva epoha (VIII-VI stoljeće p. n. e.)

U početku su sastav legija činili isključivo neoženjeni građani Rima stari od 17 do 46 godina koji su mogli priuštiti troškove naoružavanja. Legije su se formirale s početkom godišnjih vojnih kampanja i u sastavu su imale oko 3.000 pješaka i 300 konjanikaPolibije, Historije, VI, 20, 8-9. koji su bili podijeljeni u grupe od po 1000 pješaka i 100 konjanika. Pojedinačne formacije pješaka i konjanika imale su svoje komandire; tribunus militum za pješake i tribuni celerum za konjanike. Basileus (kralj na grčkom jeziku) je bio komandant legije i između ostalog, odgovoran za njeno raspuštanje nakon vojne kampanje u datoj godini. Legije su se tada borile uglavnom u zbijenoj formaciji falangeLivije, Ab Urbe Condita, VIII, 8, 3.. Ovakva je formacija bila uspješna na ravnom terenu ali ne i na brdovito-planinskom, pa je zbog toga rimska vojska trpjela poraze u borbama protiv SamnitaCornell (1995) 354 na terenu današnje centralne Italije). Značajne taktičko-formacijske promjene su morale biti primijenjene kako bi legija bila vojno efikasna i na takvim terenima. Rim je brzo uviđao svoje slabosti i žurno nalazio rješenja ne ustručavajući se ni od preuzimanja taktike, modela i inovacija svojih protivnnika.

Reforma Servija Tulija (polovina VI stoljeća p. n. e.)

U doba monarhije, pod Servijem Tulijom kao šestim kraljem Rima, sprovedena je reforma kojom je stanovništvo na osnovu popisa podijeljeno u 5 klasa prema prihodima koji su ostvarivali i prema tome, sposobnosti vojnog opremanja:

prva klasa, classici s godišnjim prihodima od više od 100.000 sesteraca; 80 centurija pješaka, od toga: 40 centurija muškaraca starosti od 45 godina i više iz čijih redova se bira gradska policija i 40 centurija muškaraca starosti 17-45 godina, budućih vojnika. druga klasa, 20 centurija, s prihodima između 100.000 i 75.000 asa (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih); treća klasa, 20 centurija lake pješadije s prihodima između 75.000 i 50.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih); četvrta klasa, još 20 centurija lake pješadije s prihodima između 50.000 i 25.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih); peta klasa, 30 centurija čiji su pripadnici imali prihode od samo 11.000-25.000 sesteraca (zanatlije, od toga 3 centurije stolara); šesta klasa, proletarii, bez prihoda, jedna centurija.

Osim pješadijskih centurija, klasa konjanika-vitezova (s prihodima od najmanje 400.000) obezbjeđivala je 18 centurija konjanika dok su proleteri davali 5 centurija tehničko-intendantskih službi.

Period poslije pobjede nad Samnitima (IV-III stoljeće p. n. e.) mini|desno|400px|Raspored trupa u legiji. Na krilima je konjica.

U vrijeme Republike, prvobitno su legionari bili razvrstavani po tipu u tri glavne grupe i tri pomoćne.

Glavne: hastati, principes i triarii Pomoćne: rorarii, leves i accensi

Kasnije su leves i rorarii prerasli u velites. Svaka legija sastojala se, između ostalog, od 30 manipola: 10 hastata + 10 principes + 10 triarii, a leves i velites su bili raspoređeni po manipolama.

Grupe su se razlikovale prema ratničkom iskustvu njihovih pripadnika i prema ekonomskoj moći. U Rimskoj Republici, barem u početku, svaki vojnik morao je sam nabavljati svoju opremu. U pješadiji su triarii bili najbolje opremljeni a accensi, budući iz pete klase građana, najslabije.

Leves (kasnije prerasli u velites), iz četvrte klase, bili su lagano naoružani lukom i strijelom ili kopljima i praćkama. Njihova oprema nije bila kvalitetna i nisu imali gotovo nikakvu zaštitu. Nisu bili organizovani u posebne jedinice već integrisani po manipolama.

Ni velites nisu imali oklop ali su raspolagali donekle boljom opremom; imali su drvene okrugle štitove, promjera oko 90 cmMommsen, Theodor. The History of Rome, Book III: From the union of Italy to the subjugation of Carthage and the Greek states., manja koplja, kratak mač i bodež. Bili su prepoznatljivi po vučjoj koži koju su nosili na leđima i vučjom glavom na vrhu šljema.

Formacije teške pješadije:

U prvoj liniji su bili hastati, najmlađi i najneiskusniji borci. Bili su naoružani Hastati kratkim kopljima za bacanje i teškim kopljemSmith, William. A Dictionary of Greek and Roman Antiquities. Little, Brown, and Co.. pp. 172. .. Nosili su lagani oklop (od kože ili sa metalnim pločama na prsima), štit koji je dosezao do pojasa, kratak mač i bodež. Iza njih su bili principes, obučeni i vješti legionari, teže oklopljeni, sa štitom sličnim hastatima, dva teža koplja i jednim lakim te kratkim mačem i bodežom. Prvobitno su zauzimali prvi borbeni red ali kasnije su to mjesto prepustili mlađim hastatima. Zadnju, treću liniju, formirali su triarii, veterani koji bili rezervna snaga legije. Oni su bili najvještiji borci, prekaljeni u borbama i služili su kao rezerva. Birani su među najboljima iz prve klase, među veteranima koji su sebi mogli priuštiti najbolji oklop i opremu. Najčešće su nosili oklop od bronze, imali su dugo koplje, veliki štit, kratki mač i bodež. Njihov šljem je imao duge štitnike za obraze i peruške na vrhu.

Pored njih, tu su bili i rorarii i accensi; ovi prvi su bili mladi i neiskusni vojnici, loše opremljeni, bili su rezerva i popunjavali su eventualne praznine u formacijama nastalim tokom borbi. Accensi su bili još siromašniji i, ako su učestvovali u borbi, koristili su praćke i kamenje. Ipak, najčešće su služili oficirima kao posilni. Zapravo, oni su bili vojno-historijski ostaci nekadašnje četvrte i pete linije kod hoplita. Triarii, rorarii i accensi su bili organizovani u 3 manipole od po 180 vojnika.

Pomoćne trupe su imale okrugli štit za razliku od prethodno opisanih trupa koje su imale četvrtaste. Imali su drugorazednu ulogu u vojskama starih Rimljana.

Taktika borbe od IV do II stoljeća p. n. e.

mini|200px|Savremena rekonstrukcija izgleda rimskog legionara. Prikazan je legionar sa štitom, šljemom, kopljem pilum i oklopom lorica segmentata.

U čvrstoj, željeznoj disciplini i hrabrosti vojnika ležala je prava snaga rimskih legija. U borbi su vojnici bili poredani u tri linije: u prvoj liniji su bili hastati i oni su morali podnijeti prvi udarac neprijatelja; u drugoj liniji su bili principes; a u trećoj triarii, najiskusniji i najjači veterani koji su ulazili u borbu u kritičnim momentima ili da odbiju napad neprijateljske konjice. Equites, rimska konjica, je bila raspoređena na krilima kako bi mogla zaći iza neprijateljskih redova ili uništiti neprijatelja kad su mu razbijene formacije. Leves i velites su ometali neprijatelja na početku bitke, ispitujući njegovu moć ili da ga primoraju na blisku borbu.

Za vrijeme Republike, legije su bile podijeljene ne manipole (parove centurija). Za vrijeme Imperije uvode se kohorte .

Velites iz prve linije, brzo su se kretali jer nisu imali oklop koji ih je sputavao, izazivali su neprijatelja bacanjem lakih kopalja i sl. a zatim bi se povlačili među redove oklopljenih klasa ili davali podršku konjanicima.

Hastati su zatim popunjavali prostor koji su prethodno držali velites. Imali su koplja koja su bacali na neprijatelja sa udaljenosti od 10 do 30 metara prije upuštanja u borbu prsa u prsa. Ako hastati ne bi napravili proboj, postupak se ponavljao sa principesPenrose, Jane. Rome and Her Enemies: An Empire Created and Destroyed by War. Osprey publishing, 33. strana .. Rijetko se dešavalo da i triarii moraju učestvovati u boju, onda su koristili probojna koplja duga oko 3 metra i nastupali u redovima poput falange.

Tako je nastala latinska izreka Res ad Triarios rediit, što znači "stvar je povjerena triarijima", jer su stvari postale ozbiljne i igra se zadnjim adutom na raspolaganju.

Konjica i pomoćna pješadija

Konjicu su formirali equites i pomoćne jedinice Italika koji još činili i laku pješadiju i strijelce. Konjica je bila opremljena lagano, s okruglim štitom, dugim mačem i nekim od kopalja. U vrijeme Republike, legije su imale po 4200 legionara, podijeljenih u manipole od po 120-150 ljudi (hastati i principes) i po 60 triarija; konjica je bila podijeljena u turmae od po 30 konjanika kojima su komandovali decurioni.

Hijerarhija

Svakim je manipolom komandovao centurion izabran iz svoje jedinice - centurije. Bili su prepoznatljivi po većoj peruški na šljemu i "komandnim štapom". Najvažniji je bio komandant trijaria – primus vilus i jedan je od rijetkih koji je jahao konja tokom marša. Biran je kao najhrabriji i najvještiji vojnik. Štab je činilo 6 vojnih tribuna; jedan tribunus laticlavius i pet tribuni angusticlavi, a glavnokomandujući je bio legatus legionis.

Legija krajem II stoljeća p. n. e.

mini|200px|Oprema legionara u sjevernim provincijama oko 175. godine

Gaj Marije je sproveo vojnu reformu kojom je profesionalizovao rimsku vojsku i zaveo regrutaciju za sve građane dobrovoljce, kako Rimljane tako i Italike i nije pravio podjelu na klase i prihode. Iako Italici nisu imali posjede, njihovo prisustvo u vojsci Rima omogućilo je postizanje brojčane superiornosti u usporedbi sa skoro svim vojskama tog vremena. Naravno, brojnost nije bila jedina snaga rimske vojske; odlična obuka i neuništiva disciplina izazivali su strah i zavist tadašnjih civilizacija.

Gaius Marius je uveo i standardizaciju opreme (država je obezbjeđivala opremu za legionare) i povećao je broj vojnika u legiji na 4800 i uveo podjelu na kohorte. Nakon reforme, hastati, principes i triari postali su samo nazivi i ubrzo izčezli iz upotrebe. Sada su svi legionari nosili majicu/košulju ispletenu od željezne žice odnosno željeznih prstenova uvezanih u gustu mrežu, po dva piluma (koplja za proboj neprijateljskih štitova), kratki mač gladius (dug oko 70 cm, oštrog vrha, namijenjen probadanju neprijatelja), scutum (visoki štit koji je pokrivao tijelo od članaka do brade) i tradicionalni bodež - pugio .