Football Club Internazionale Milano S.p.A., popularno zvan Inter ili Inter Milano, italijanski je nogometni klub iz Milana.
Jedini je tim iz Italije koji je cijelu historiju proveo u Serie A, najjačoj italijanskoj ligi. Zbog plavo-crnih dresova ima nadimak nerazzurri ("crno-plavi"). U vitrinama ova ekipa ima 21 titulu prvaka Serie A, a uključujući Kup i Superkup, Inter je u Italiji osvojio 39 trofeja. Tri puta osvojio je Ligu prvaka – 1964, 1965. i 2010, Kup UEFA 1991, 1994. i 1998. te Interkontinentalni kup 1964. i 1965, odnosno Svjetsko klupsko prvenstvo 2010.
Domaće utakmice igra na stadionu "Giuseppe Meazza", poznatom i kao San Siro, koji dijeli s AC Milanom. Inter ima trening-centar "Angelo Moratti" u Appiano Gentileu, blizu Coma.
Historija
190px|mini|lijevo|Giuseppe Meazza za Inter je odigrao 408 utakmica. Klub je osnovan 9. marta 1908. odvajanjem od zajedničkog kluba AC Milana. Razlog tome bilo je nezadovoljstvo grupe Italijana i Švicaraca iz kluba zbog prevelikog broja domaćih igrača u ekipi. Po odvajanju od kluba osnovali su svoju ekipu Internazionale FC ili skraćeno Inter. Nadimak tima bio je La Beneamata ("povlaštena"). Za Internazionale je navijala srednja klasa i imućniji stanovnici grada.
Svoje prvo prvenstvo osvojili su 2 godine nakon nastanka, već 1910., ali tek 10 godina nakon toga su drugi put bili prvaci. Prvi trener i kapiten tima bio je Virgilio Fossati, rođen u Milanu.
U periodu između 1. i 2. svjetskog rata, klub je zbog fašističkog režima Benita Mussolinija morao promijeniti ime u Ambrosiana-Inter . Tada osvajaju i nova tri naslova. Bilo je to 1930. i 1938, a 1940. uz prvenstvo su osvojili i Kup, predvođeni legendom kluba Giuseppeom Meazzom. Godine 1942. vraćaju prvobitno ime - Internazionale.
Grande Inter Poslije rata, Inter osvaja svoj šesti Scudetto. Tada počinje najsvjetliji period u historiji kluba, znan kao Grande Inter (Veliki Inter), kad je Inter bio u samom vrhu europskog fudbala. Osvojili su prvenstvo 1953. i 1954., a nakon malo dužeg perioda bez naslova opet su bili prvaci 1963., 1965. i 1966., ovaj put sa Helenijom Herrerom na klupi. Tada osvajaju i prva dva naslova evropskog prvaka u historiji 1964. i 1965., pobjedama protiv Real Madrida i Benfice. Pridodali su tome dva naslova Interkontinentalnog kupa. 270px|mini|desno|Sastav koji je osvojio Interkontinentalni kup 1965. Tada je predsjednik kluba bio Angelo Moratti čiji je sin Massimo Moratti, trenutni predsjednik kluba. Nakon toga, Inter biva poražen u finalu Kupa Šampiona, dvaput od Celtica i Ajaxa.
Nakon zlatne ere, Inter osvaja svoj 11. i 12. naslov 1971. i 1980. godine. Osvajaju i dva Kupa Italije 1978. i 1982. Svoj 13. naslov su osvojili 1989. godine predvođeni Nijemcima Andreas Brehmeom i Lotharom Matthäusom, te argentincem Ramón Díazom. Iduće godine stiže Jürgen Klinsmann, Inter osvaja i Superkup, ali ne uspjevaju odbraniti Scudetto.
1990-2004. Ovaj period ostaće upamćen po osvajanju Kupa UEFA triput, 1991., 1994. te 1998., te po neuspjesima u Italiji. Čak su 1993. godine bili samo jedan bod od ispadanja.
1995. godine od Ernesto Pellegrinija klub preuzima Massimo Moratti. Naftni magnat ulaže mnogo novaca u klub, pritom rušeći rekordne sume za transfere, dovodeći Ronalda za 19,5 miliona €, te Christijana Vierija za 31 milion € 1999. godine. Međutim ni to ne pomaže da se ostvari dominacija u domovini.
2004-2010. Nakon što Italiju potresa skandal sa namještanjem utakmica, za Inter, bar u Italiji, slijede neki svjetliji trenuci. Oduzimaju se bodovi Juventusu i Milanu, čime Inter dobija svoj 14. naslov, a Juventus biva izbačen u Seriju B. Do tada je to bio jedini tim koji uz Inter nikada nije igrao u nižem domu italijanskog fudbala. Iz Juventusa stiže Zlatan Ibrahimović, igrač koji će obilježiti godine koje slijede za Inter. mini|290p|lijevo|Zlatan Ibrahimović i Mario Balotelli
Iduće sezone Inter osvaja svoj novi, 15. naslov, rušeći rekord Serije A po broju uzastopnih pobjeda. Ekipa trenera Roberta Mancinija napravila ih je 17.
2007-08 sezona također je trofejna. Inter osvaja svoj 16. Scudetto, no Moratti želi i Ligu Prvaka. Inter biva izbačen od Liverpoola u četvrtini finala tog takmičenja što je bilo dovoljno da predsjednik Intera uruči otkaz Robertu Manciniju i pored osvojenog naslova.
Dana 2. juna 2008. Inter dovodi novog trenera, Joséa Mourinha. On je bio jedini strani trener u Seriji A te godine. To ljeto u klub stižu neki novi igrači, Amantino Mancini, Sulley Muntari i Ricardo Quaresma koji je bio i najskuplji igrač koji je došao u Inter u tom transfer roku, nekoliko sati prije isteka transfer perioda.
No, ni novi trener, ni novi igrači Interu ne donose trofej Lige prvaka. Iako je Mourinho sa svojim igračima donio 17. naslov, iako je i osvojio italijanski Superkup, navijači Intera još uvijek nisu zadovoljni jer oni žele prekinuti taj post od 40. godina bez trofeja u najelitnijem klupskom takmičenju u Evropi.
Ljeto 2009. godine donosi velike promjene u Interovom igračkom kadru. Zlatan Ibrahimović nije više član Intera, a u ovaj klub stiže kamerunski napadač Samuel Eto'o. Prinove su također Diego Milito, Thiago Motta, te Lucio.
2010: trostruka kruna U sezoni 2009/2010. Inter je osvojio sve što je mogao osvojiti. Odbranili su Scudetto i postali prvaci Italije peti put zaredom, pobjedivši Sienu u posljednjem kolu golom Diega Milita. Prije toga su osvojili Kup Italije u Rimu savladavši Romu također pogotkom Diega Milita. mini|desno|280px|Jose Mourinho - Trener Intera 2008.-2010.
22. maja 2010. godine Inter je u Madridu na Santiago Bernabeu osvojio svoju treću titulu prvaka Evrope. Na putu do finala savladali su Chelsea, CSKA, a posebno su impresivni bili u duelima sa Barcelonom (3:1 u Milanu, 1:0 u Barceloni). U finalu su pobjedili Bayern iz Minhena rezultatom 2:0, a oba gola je postigao Diego Milito. Nakon utakmice Jose Mourinho je objavio da prelazi u Real Madrid.
2010/2011 - period poslije Mourinha 15. juna 2010. Inter je predstavio novog trenera Rafaela Beniteza koji je došao iz Liverpoola. Benitez je odmah osvojio svoj prvi trofej Superkup Italije pobjedivši Romu 3-1, a u decembru 2010. stigao je i naslov Prvaka svijeta. Ipak, u januaru 2011. nezadovoljni pozicijom u Seriji A, uprava Intera je smjenila Beniteza i na čelo postavila bivšeg igrača i trenera Milana, Leonarda. U januaru su u klub stigli i Giampaolo Pazzini, Andrea Ranocchia i Yuto Nagatomo na posudbu.
Leonardo je uspio smanjiti zaostatak za vodećim Milanom, ali Inter je sezonu završio na drugom mjestu. U četvrtfinalu Lige Prvaka savladao ih je Schalke. Na kraju sezone Leonardo je odstupio s mjesta trenera da bi postao direktor PSG-a, a Inter je zaposlio Gian Piera Gasperinija. Na ljeto je klub napustio sjajni napadač Samuel Eto'o, potpisavši za superbogati Anzhi.
Gian Piero Gasperini nije se proslavio na klupi Intera i smijenjen je nakon samo tri mjeseca na klupi, od strane još jednog Italijanskog stručnjaka, Claudija Ranijerija. Nakon poraza protiv Juventusa (2:0), Claudio Ranieri je smjenjen na klupi od Intera, njegovo mjesto preuzeo je Andrea Stramaccioni, do tada je bio trener FC Inter Primavera, sa kojim je pobjedio Next Generation Series.
Stramaccioni je vodio Inter u sezoni 2012/13, i nakon lošeg, 9. mjesta na kraju sezone je otpušten. 19. maja 2013. je objavljeno da je novi menadžer Intera Walter Mazzarri koji je do tada vodio Napoli.
Kraj Morattijeve ere
Dana 15. oktobra 2013. Erick Thohir, Rosan Roeslani i Handy Soetedjo, svi iz Indonezije su potpisali ugovor o preuzimanju 70% dionica Intera u vrijednosti od 480 miliona $. Thohir također ima udio u vlasništvu klubova D.C. United i košarkaškog kluba Philadelphia 76ers.
Mjesec dana kasnije, Thohir se predstavio javnosti u Milanu, te je objavljeno da će on preuzeti funkciju predsjednika kluba, čime je završena 18-godišnja vladavina Massima Morattija na toj funkciji. Ipak, Moratti je ostao u klubu u ulozi počasnog predsjednika, dok je njegov sin Angelomario ostao potpredsjednik kluba.
Igrači Posljednja izmjena: 14. august 2021.
(C)
(na posudbi iz Manchester United)
(na posudbi iz Fiorentina)
Poznati igrači Za listu igrača koji su za Inter odigrali 100 i više utakmica pogledajte članak Spisak igrača Inter Milana Za listu igrača koji su igrali za Italijansku reprezentaciju pogledajte članak Inter Milano i nogometna reprezentacija Italije
Povučeni brojevi 3 – Giacinto Facchetti, lijevi bek, 1960–1978. Broj je povučen 8. septembra 2006. godine. (posthumno povučen broj) 4 – Javier Zanetti, desni bek, 1995–2014 . Zanetti je odigrao 858 utakmica za Inter, nakon čega je klub povukao njegov broj iz upotrebe iz poštovanja. } Osoblje
Pozicija Ime Trener Cristian Chivu Pomoćni trener Massimiliano Farris Tehnički asistent Mario Cecchi Tehnički asistent Ferruccio Cerasaro Tehnički asistent Fabio Ripert Fitness trener Antonio Pintus Fitness trener Costantino Coratti Fitness trener Julio Tous Trener golmana Adriano Bonaiuti Glavni nutricionist Matteo Pincella Šef medicinskog osoblja Piero Volpi Doktor ekipe Alessandro Corsini Doktor ekipe Alessandro Quaglia Šef fiziotarapeuta Gian Nicola Bisciotti Koordinator fiziotarapeuta Massimo Dellacasa Fiziotarapeut Andrea Galli Fiziotarapeut Ramòn Cavallin Fiziotarapeut Matteo Viganò Rehabilitator Andrea Belli
Boje, nadimci i grbovi 200px|mini|lijevo|Logo Intera Najvećim dijelom svoje historije Inter je nosio dresove sa plavim i crnim prugama. Godine 1908, kada je klub osnovan, crna je izabrana da predstavlja noć, a plava nebo. Dvadeset godina kasnije, nakon spajanja s Unione Sportiva Milaneseom, Inter mijenja ime u Ambrosiana SS Milano te mijenja i boje dresa, a jedna verzija dresa bila je i ona s crvenim križem na bijeloj podlozi, koja je predstavljala grb grada Milana.
Nakon Drugog svjetskog rata Inter se vraća svojim originalnim bojama, iz čega je uslijedio i nadimak nerazzurri. U sezoni 2007/08. Inter je povodom stogodišnjice kao gostujući nosio upravo bijeli dres Ambrosiane sa crvenim križem.
Nadimci Intera, osim spomenutog, jesu La Beneamata i Il Biscione. Dok "Beneamata" znači "povlaštena", "Biscione" znači "bjelouška" te ima uporište u historiji Milana.
Jedno vrijeme upravo je bjelouška bila u grbu Intera.
Rivalstva i navijači mini|340p|Navijači Intera Inter je prema istraživanju La Repubblice, Inter je jedan od najpopularnijih klubova u Italiji. Najveći dio navijača Intera su pak srednja klasa, dok su navijači Milana pretežno radnička klasa.
Najveća navijačka grupa svakako su Boys San, koji datiraju još od 1969.
Internazionale je dobro poznat po tome što uredno skuplja rivale po Italiji i inostranstvu. U Italiji najveći rivali su mu AC Milan i Juventus, a u Evropi Real Madrid.
Derby della Madonnina
Najpoznatije je rivalstvo sa gradskim suparnikom Milanom, s kojim Inter dijeli stadion "Giuseppe Meazza", znan i kao San Siro. Rivalstvo je tim veće što je Inter klub bogatijih, a Milan onih siromašnijih, iz radničke klase. Do danas su odigrali 246 susreta, u kojima je uspješniji bio Inter sa 91 pobjedom prema 84 Milanove, uz 71 remi. Ako se pogledaju samo utakmice u Serie A, onda je opet bolji Inter sa 78 pobjeda u odnosu na 68 Milanovih uz 60 remija. Od 64 prvenstva koja su se odigrala u sistemu jedne grupe 32 puta je Inter završio bolje plasiran (nisu uračunate sezone '80/81. i '82/83, koje je Milan proveo u Serie B).
Derby d'Italia
Čuveni Derby d'Italia sukob je Intera sa Juventusom. Ta utakmica je prozvana italijanskim derbijem jer nijedna od te dvije ekipe nikad nije bila u Seriji B, italijanskoj drugoj ligi. Međutim, od sezone 2006/07. to više nije tako jer je Juventus izbačen u Serie B zbog skandala s namještanjem utakmica. Tako je Inter ostao jedina italijanska ekipa koja nikad nije bila u Seriji B.
Proizvođači opreme i sponzori
Oprema 1979-82: Puma 1982-86: Mec Sport 1986-88: Le Coq Sportif 1988-91: Uhlsport 1991-98: Umbro 1998-danas: Nike
Sponzori 1981-82.: Inno Hit 1982-91.: Misura 1992-92.: FitGar 1992-95.: Fiorucci