Henrik VI (1165 – 28. septembar 1197) bio je njemački kralj od 1169. do 1197. i car Svetog Rimskog Carstva od 1191. do 1197. Također je bio i kralj Sicilije (kao Henrik I) od 1194. do 1197. vladajući zajedno sa suprugom Konstancijom i po njenom pravu.
Kao drugi sin cara Fridrika I Barbarosse i burgundske grofice Beatricije I oženio se Konstancijom, koja je kao kćerka normanskog kralja Sicilije Rogerija II bila tetka i zakonita nasljednica sicilijanskog kralja Vilima II. Posljednjih godina života svog oca, Henrik je sve više djelovao samostalno. Nakon očeve smrti dolazi u sukob sa saksonskim vojvodom Henrikom Lavom i engleskim kraljem Rikardom I. Nakon osvajanja Kraljevine Sicilije 1194, Henrik je pokušao preobraziti Sveto Rimsko Carstvo u nasljednu monarhiju dinastije Hohenstaufen, ali nije uspio zbog otpora kneževa. Umro je tokom priprema za križarski rat čiji je cilj bio osvajanje Jerusalema, a možda i osvajanje Bizantijskog Carstva.Joachim Ehlers in Bernd Schneidmüller/Stefan Weinfurter: Die deutschen Herrscher des Mittelalters Historische Porträts von Heinrich I. bis Maximilian I., str. 267 Historiografija smatra Henrika sposobnim i beskrupuloznim vladarom. Careva vladavina završila je neuspješno samo zbog njegove rane smrti.
Život
Carev sin (1165–1185)
Henrik je rođen u jesen (vjerovatno u oktobru ili novembru) 1165. u Nijmegenu. Roditelji su mu bili Fridrik I, car Svetog Rimskog Carstva, i Beatricija I, grofica Burgundije.
mini|lijevo|150px|Fridrik I sa sinovima, lijevo Henrik VI (opatija Weingarten, iz kronike Welfa, oko 1180)
Na dan 8. juna 1169. car Fridrik je na saboru u Bambergu izbornim činom Henrika odredio za njemačkog kralja. Razlog za to očito je bilo osiguranje nasljedstva. Osim toga, činilo se da knezovi nisu postavljali nikakve uvjete za taj izbor. Pregovori s rimskom kurijom pobudili su nadu u okončanje šizme nastale 1160. izborom dvojice papa. Fridrik nije priznao papu Aleksandra III, ali to je kasnije trebao učiniti Henrik da bi kao nasljednik prijestolja mogao vladati u miru s papom. Također, čini se da je Fridrik želio da biskupi vjerni papi uzdignu Henrika za njegovog savladara što, međutim, nije uspjelo zbog velikih carevih zahtjeva.Peter Csendes: Heinrich VI., str. 38 Henrik je 15. augusta 1169. u Aachenu okrunjen za kralja.
Henrik se kao kralj prvi put spominje kao svjedok u jednoj povelji iz 1173. Sljedeće četiri godine pratio je oca na vojnom pohodu u Italiju. U to doba vjerovatno ga je podučavao dvorski kapelan Gottfried von Viterbo.Csendes, Anmerkungen str. 222 Hroničari navode da je Henrik znao čitati i pisati, a navodno je znao i latinski. Gottfried je zabilježio o Henrikovoj bibilioteci u dvorcu Hagenau i njegovom zanimanju za filozofske studije.
Godine 1178. Henrik se s ocem preko majčine grofovije Burgundije vratio u Njemačku. Od tada je sve samostalnije politički djelovao. Dok mu se otac borio protiv bavarskog i saskog vojvode Henrika Lava, Henrik je prije svega djelovao na zapadu carstva. Tako je godine 1182. posredovao u sukobu između francuskog kralja i grofa od Flandrije. Na saboru u Mainzu, Henrik i njegov brat su 21. maja 1184. promovirani u vitezove. Iste godine poveo je vojni pohod protiv poljskog velikog vojvode Kazimira II koji je završio Kazimirovim polaganjem vazalske zakletve (čime je priznao vrhovnu vlast Svetog Rimskog Carstva). Car Fridrik Barbarossa započeo je najkasnije 1184. pregovore sa sicilijanskim kraljem Vilimom II o vjenčanju sina Henrika s Vilimovom 30-godišnjom tetkom Konstancijom. Kako je Vilim bio bez djece u svom braku s Ivanom, sestrom engleskog kralja Rikarda Lavljeg srca,Csendes, str. 53. u vjenčanom ugovoru naglašeno je Konstancijino nasljedno pravo na Sicilijansko Kraljevstvo. Sicilijansko plemstvo također se obavezalo da će priznati Konstancijina nasljedna prava i Henrika kao njenog savladara u slučaju da ona naslijedi krunu. U septembru iste godine Barbarossa je uzalud nastojao postići da Henrik bude okrunjen za cara.
Period 1185–1190. mini|Car Henrik VI i carica Konstancija (iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196) Godine 1185. Henrik se pripremao na vojni pohod protiv Francuske da podrži Englesku koja je tada bila saveznica Carstva. Međutim, grofovi od Hennegaua i Flandrije nisu sudjelovali u tom pohodu, tako da je s Francuskom sklopljen mir. Dana 27. januara 1186. Henrik se u Milanu oženio Kostancijom. Nakon toga oboje su okrunjeni za kraljeve Italije. Od tada je Henrik također nosio titulu cezara oslanjanjući se na antičku praksu vladanja kao i na carsku ideju Hoenštaufovaca zasnovanu na rimskom pravu. Ova titula također se može smatrati i reakcijom na papino odbijanje da Henrika okruni za cara.Ehlers, str. 256. Napad na Cremonu izazvao je sukob s papom Urbanom III, Henrikova vojska je u Toskani pustošila Papinsku državu sve do sklapanja mira u augustu 1186. Henrik je, rješavajući poslove Carstva, ostao u Italiji do kraja 1187. kada se vratio u Njemačku. U martu 1188. učestvovao je na "Saboru Isusa Krista" u Mainzu na kojem je car Fridrik Barbarossa objavio da ide u križarski rat. Kad je Brabarossa 1189. krenuo u treći križarski rat, predao je vlast nad carstvom Henriku koji je tada stupio u pregovore s papom oko uvjeta njegove krunidbe za cara. Papi je obećan povratak svih crkvenih imanja koje je zauzela vojska Hoenštaufovaca. U junu sljedeće godine car Fridrik I Barbarossa umro je za vrijeme križarskog rata.
Godine 1189. vojvoda Henrik Lav vratio se, u skladu s ranijim dogovorom s carem, iz egzila u Njemačku. Odmah je započeo rat protiv svojih protivnika u Saskoj. Kralj Henrik krenuo je u Sasku protiv Henrika Lava, ali je zbog zime morao ubrzo prekinuti vojni pohod. Osim toga, saznao je za smrt sicilijanskog kralja Vilima II. Na Siciliji su tada izbili nemiri. Većina barona za kralja je izabrala Tankreda od Lecce, vanbračnog sina Konstancijinog najstarijeg brata Rogerija, čime nisu poštovali nasljedno pravo Konstancije. Tankred se okrunio, kako navode izvori, s papinim dopuštenjem.Annales Casinenses, 314 Izbila su neprijateljstva između Tankredovih i Henrikovih pristalica u Apuliji pod vodstvom grofa Rogerija od Andrije. Henrik je zatim poslao vojsku da pomaže Rogerija.
Godine 1190. sasko plemstvo porazilo je Henrika Lava. Sredinom jula sklopljen je mir u Fuldi: Henrik Lav dobio je polovinu carskih prihoda u Lübecku, a zauzvrat morao je srušiti utvrde Lüneburg i Braunschweig te poslati sina Henrika s kraljevom vojskom u Italiju.
Krunidba za cara Henrik je u Augsburgu pripremao vojni pohod na Italiju. Ondje je saznao i za smrt oca i brata u križarskom ratu. Dok je njegova vojska marširala u Italiju, Henrik je otputovao u Tiringiju. Tirinški grof Ludovik III umro je u oktobru 1190. u križarskom ratu te je njegov brat Herman zatražio da mu se dodijeli njegova grofovija. Henrik je isprva namjeravao zadržati Tiringiju, ali je ipak dao Hermanu nakon nekih njegovih teritorijalnih ustupaka. Početkom 1191. pridružio se vojsci u Italiji. Cilj ovog Henrikovog vojnog pohoda je osim krunidbe za cara svakako bilo i osvajanje Sicilijanskog Kraljevstva.Csendes, str. 87. –88.
U januaru 1191. Henrik je u Lombardiji pregovarao s akvitanskom vladaricom Eleonorom, udovicom engleskog kralja Henrika II. Kraljica Eleonora je pokušavala raskinuti zaruke između svog sina Rikarda Lavljeg srca i polusestre francuskog kralja Filipa II Augusta koje su bile sklopljene još 1169. Henriku VI bilo je u interesu raskidanje tih zaruka jer je Rikard tada bio u Messini gdje je podržavao Tankreda. Nadao se da će raskidanje tih zaruka pogoršati odnose između Engleske i Francuske što bi prisililo Rikarda Lavljeg Srca da se povuče iz Messine čime bi Tankred ostao izoliran. Kao protivuslugu Henrik je obećao Eleonori da se neće miješati u sukobe francuskog kralja, koji je bio njegov saveznik, s Engleskom. Ubrzo potom Eleonora je otputovala u Rim gdje je postigla da se poništi brak između Henrikovog brata Konrada i buduće kastiljske vladarice Berengarije. Time su Hoenštaufovci izgubili vezu s Pirinejskim poluostrvom i bili tako izolirani da im je Francuska ostala jedini saveznik. Sve francuske pokušaje za sklapanjem mira s Engleskom, Eleonora je osujetila.Odilo Engels: Die Staufer, str. 130.
U Lombardiji je Henrik nastojao steći saveznike među sjevernoitalijanskim gradovima nastojeći pritom izbjeći favoriziranje Milana. Također je pregovarao s Pisom i Genovom da mu stave na raspolaganje flotu protiv Sicilije. U aprilu su počeli pregovori s papom Celestinom III o uvjetima krunidbe za cara. Henrik je morao grad Tusculum predati Rimljanima koji su ga potpuno razrušili. Predaju savezničkog Tusculuma Henrikovi savremenici smatrali su nečasnim postupkom.Otto von St. Blasien, Chronicon Uspergense, 71 Dana 15. aprila 1191. papa Celestin III okrunio je Henrika VI kao cara Svetog Rimskog Carstva. Car je pritom, prema nekim izvorima, zatražio od pape investituru tj. uvođenje u carsku vlast.Kasniji papa Inocent III, koji je možda prisustvovao krunidbi, izvještava da je Henrik VI nakon krunidbe zatražio od pape Celestina investituru tj. da ga carskom jabukom uvede u carsku vlast (de imperio per pallam auream petiit investiri). Inocent III je iz toga zaključio da papa ima vlast nad carem; Deliberatio super facto imperii de tribus electis Regestum Innocentii III papae super negotio Romani imperii, ed. Kempfer, Nr. 29, 75 f.
mini|Carska krunidba Henrika VI, prikaz iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.
Nakon krunidbe za cara, Henrik je s vojskom krenuo u Apuliju gdje je godinu dana prije poražen njegov pristalica grof od Andrije. U maju je započela opsada Napulja. U carskoj vojsci je izbila epidemija od koje je umro veliki dio vojnika, a razbolio se i sam car. Budući da je sicilijanski admiral Margarit porazio flote Pise i Genove, koje su došle u pomoć caru, Henrik je krajem augusta prekinuo opsadu. Dodatni udarac pretrpio je kada mu je žena Konstancija zarobljena u Salernu i odvedena u Palermo. Car se do kraja godine zadržao u sjevernoj Italiji baveći se poslovima Carstva. Tako je sklopio savez s francuskim kraljem Filipom II protiv engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. Henrikovo povlačenje iskoristio je Tankred te se učvrstio i na teritoriji Sicilijanskog Kraljevstva u južnoj Italiji.
Opozicija protiv Henrika