Aleksandar Aleksandrovič Aljehin (rus. Алекса́ндр Алекса́ндрович Але́хин)Ostali članovi njegove porodice izgovaraju prezime kao (Aljohin). Alekhine je najčešća transkripcija u engleskim pisanim izvorima, kao i u francuskom, katalonskom, portugalskom, turskom jeziku. Postoji još nekoliko transkripcija za druge jezike: Aljechin (njemački, danski, holandski, češki), Aljehin (mađarski, bosanski/hrvatski/srpski, slovenski), Alejin (španski), Alechin (italijanski, poljski, slovački, švedski), Alekhin (norveški), Alehhin (estonski), Alehin (rumunski, finski), Aļehins (latvijski), Alechinas ili Aliochinas (litvanski). bio je četvrti svjetski šahovski prvak. Često se uzima kao jedan od najboljih šahista svih vremena.
Aljehin je već sa 22 godine bio među najjačim šahistima svijeta. Tokom 1920-ih osvaja većinu turnira na kojima učestvuje. 1927. postaje 4. svjetski prvak nakon pobjede nad Capablankom, dotada smatranim nepobjedivim, u najdužem finalnom meču sve do 1985.
Tokom ranih 1930-ih Aljehin dominira na turnirima i osvaja 2 vrhunska takmičenja s velikom razlikom. Također se takmiči kao prva tabla Francuske na četiri šahovske olimpijade, osvajajući individualne nagrade na svakoj. Od sredine 1930-ih njegovi turnirski rezultati počinju varirati, što se najviše pripisuje alkoholizmu. Aljehin nudi revanš Capablanki pod istim uvjetima koji su ranije njemu postavljeni, ali se pregovori vuku godinama, bez velikog pomaka. U međuvremenu s lahkoćom brani titulu u mečevima protiv Bogoljubova 1929. i 1934. 1935. gubi titulu od Euwea, ali je vraća u revanšu 1937. Njegovi turnirski rezultati i dalje ostaju promjenjivi, u vrijeme kad se uzdižu mlade zvijezde, poput Keresa i Finea, a Botvinik opasno ugrožava njegovu titulu. Pregovori za meč s Keresom ili Botvinikom bivaju prekinuti zbog izbijanja Drugog svjetskog rata u Evropi 1939.
Aljehin ostaje u okupiranoj Evropi i za vrijeme rata učestvuje na turnirima koji su organizirani od strane nacista. U to vrijeme pojavljuju se i antisemitski članci pod njegovim imenom, iako je kasnije tvrdio da su oni zapravo napisani od strane nacista. On je imao dobre odnose s nekoliko jevrejskih šahista, a njegova četvrta supruga bila je Jevrejka. Nakon rata je bio nepoželjan od strane drugih igrača i organizatora turnira zbog spomenutih tekstova. Pregovori s Botvinikom za meč za titulu svjetskog prvaka bili su u toku kad Aljehin 1946. iznenada umire u Portugalu, pod nerazjašnjenim okolnostima.
Bio je poznat po žestokom i maštovitom napadačkom stilu, kombiniranim s velikim pozicionim umijećem i spretnošću u završnici. On je, također, proizveo inovacije u širokom rasponu šahovskih otvaranja. Statistička mjerenja različito ocjenjuju njegovu snagu u poređenju sa drugim igračima, stavljajući ga između 4. i 18. mjesta u svojim listama najboljih šahista svih vremena. Iako je proglašen "neprijateljem SSSR-a", nakon antiboljševičkih stavova 1927, tokom 1950-ih posmrtno je rehabilitiran i priznat kao jedan od osnivača "sovjetske škole", koja je dominirala šahom nakon Drugog svjetskog rata. Visoko je cijenjen kao šahovski pisac i teoretičar, a po njemu ime nosi Aljehinova odbrana, nekoliko varijacija drugih otvaranja, te nekoliko studija završnice. Postoje jaki dokazi da je Aljehin objavio "poboljšane" rezultate nekih svojih partija, mada u jednom slučaju možda i nije bio krivac za to.
Biografija Rođen je u imućnoj plemićkoj moskovskoj porodici 31. 10. 1892. Njegov otac, Aleksandar Ivanovič Aljehin, bio je zemljoposjednik i poslanik konzervativne zakonodavne "Četvrte Dume"Denker 1995, a njegova majka, Anisja Ivanovna Aljehina (r. Prohorova), bila je kći bogatog industrijalca. Prve šahovske lekcije dobija od majke, starijeg brata, Alekseja i starije sestre, Varvare. Rana karijera (1902-1914) mini|desno|160p|Aljehin 1909. Prva poznata Aljehinova partija bila je sa dopisnog turnira koji se održavao 3. 12. 1902, kad je imao 10 godina. Između 1902. i 1911. učestvovao je na nekoliko dopisnih turnira koje je sponzorirao časopis "Šahovski vjesnik". 1907. odigrava svoje prvo službeno takmičenje, proljetni turnir ŠK "Moskva". Kasnije te godine završava na diobi od 11. do 13. mjesta na klupskom jesenjem turniru, a njegov brat Aleksej na diobi od 4. do 6-og. Sljedeće godine osvaja proljetni turnir, s 15 godina. 1909. osvaja Sverusko amatersko prvenstvo održano u Sankt Peterburgu. U narednih nekoliko godina učestvuje na sve jačim turnirima, od kojih su neki bili održani izvan Rusije. Isprva je bilježio promjenjive rezultate, ali se već sa 16 godina učvrstio kao jedan od najboljih igrača Rusije.Fine 1952 Igrao je prvu tablu u 2 prijateljska meča reprezentacija: St. Peterburg - Moskva 1911. i Moskva - St. Peterburg 1912 (oba puta remizira s Eugenom Borovskim).http://www.olimpbase.org Krajem 1911. seli se u St. Peterburg, gdje se upisuje na Carski pravni fakultet za više društvene slojeve. Do 1912. bio je najjači igrač u peterburškom klubu. Marta 1912. osvaja Zimski turnir peterburškog kluba. Aprila iste godine osvaja turnir 1. kategorije u istom klubu.. Januara 1914. osvaja svoj prvi veliki ruski turnir, kada dijeli 1. mjesto s Aronom Nimzowitschem na "Sveruskom majstorskom turniru" u St. Peterburgu. Poslije toga su igrali mini-meč za prvu nagradu (oba su dobili po partiju).Khalifman 2002 Također je odigrao nekoliko mečeva u tom razdoblju i njegovi rezultati pokazivali su isti obrazac: promjenjivo na početku, ali kasnije konstantno dobra igra.
Velemajstor najvišeg ranga (1914–1927) Tokom aprila i maja 1914 još jedan veliki turnir održan je u prijestonici Ruskog carstva, Sankt Petersburgu, i na njemu Aljehin zauzima 3. mjesto iza Emanuela Laskera i Capablanke. Po nekim izvorima, car Nikolaj II dodijelio je titulu "velemajstora" svakom od 5 prvoplasiranih (Lasker, Capablanca, Aljehin, Tarrasch i Marshall). Historičar šaha Edward Winter bavio se ovim pitanjem, istakavši da su prvi podaci koji podržavaju ovu priču članak Roberta Lewisa Taylora u broju New Yorkera od 15. 6. 1940 i Marshallova autobiografija "Mojih 50 godina šaha" (1942).Winter 1999, str. 315-316Winter 2003, str. 177-178 Aljehina je iznenađujući rezultat načinio ozbiljnim kandidatom za Svjetsko prvenstvo u šahu. Bez obzira na to da li je ili nije dobio ovo formalno priznanje, "Aljehin je postao velemajstor u vlastitim očima i u očima publike".Kalendovský 1992, str. 122 U julu 1914. dijeli 1. mjesto u Parizu s Marshallom.Soltis 1994. Prvi svjetski rat i postrevolucionarna Rusija U toku jula i augusta 1914, početkom Prvog svjetskog rata, Aljehin vodi na turniru u Mannheimu u Njemačkoj, povodom 19. kongresa Njemačkog šahovskog saveza (Deutscher Schachbund - DSB) sa 9 pobjeda, remijem i porazom. Dobija nagradu od 1.100 maraka (izračunato u današnjoj protivvrijednosti iznosi oko 11.000 eura). Nakon objave rata Rusiji, 11 ruskih igrača (Aljehin, Bogoljubov, Bogarčuk, Flamberg, Kopelman, Maljutin, Rabinovič, Romanovski, Saburov, Seležnjev, Weinstein) biva internirano u Reichstadt (današnji grad Zákupy u Češkoj). 14, 17. i 29. 9. 1914. četverica od njih (Aljehin, Bogarčuk, Saburov i Kopelman) bivaju oslobođeni i dopušta im se povratak kući. Aljehin se vraća u Rusiju krajem oktobra 1914. (idući preko Švicarske, Italije, Londona, Stockholma i Finske). Peti ruski igrač, Romanovski, oslobođen je 1915, a šestom, Flambergu, dozvoljeno je da se vrati u Varšavu 1916.
Nakon povratka u Rusiju Aljehin pomaže u prikupljanju novca za pomoć ruskim šahistima koji su ostali internirani u Njemačkoj igrajući egzibicijske simultanke. Decembra 1915. osvaja turnir u Moskvi. U aprilu 1916. dobija mini-meč protiv Aleksandra Ajvensona sa 2 pobjede i porazom u Kijevu, a tokom ljeta iste godine služi u Savezu gradova (Crvenom krstu) na austrijskom frontu. U septembru igra simultanku naslijepo protiv peterice ljudi u ruskoj vojnoj bolnici u Tarnopolju. 1918. osvaja "Trokružni turnir" u Moskvi. U junu naredne godine nakratko biva zatvoren u "Odesinoj ćeliji smrti" pri odsjeku Čeke (tajne policije sovjetske Rusije) u Odesi, pod sumnjom da je špijun. Optužen je za veze s tzv. bijelom inteligencijom kao njihov kontraobavještajac, nakon ruskog oslobođenja Ukrajine od njemačke okupacije. Na zapadu se pojavljuju glasine da je Aljehin likvidiran od strane boljševika.
1920-1927. mini|desno|230p|Romanovski i Aljehin 1920. Kad su se uvjeti u Rusiji poboljšali, Aljehin pokazuje da je među najjačim ruskim igračima. Januara 1920. osvaja "Moskovski šampionat" (11-11), ali nije proglašen prvakom Moskve jer nije bio stanovnik grada. Također, oktobra 1920. osvaja "Sverusku šahovsku olimpijadu" u Moskvi (9 pobjeda, 6 remija, bez poraza), a ovaj turnir biva retroaktivno proglašen Prvim prvenstvom SSSR-a u šahu. Njegov brat Aleksej zauzima 3. mjesto na turniru amatera.
Marta 1920. oženio se Aleksandrom Batajevom. Razveli su se iduće godine. Kratko vrijeme (1920-21) radi kao prevodilac za Komunističku internacionalu - Kominternu i biva imenovan za sekretara u uredu za obrazovanje. U tom svojstvu upoznaje švicarsku novinarku i izaslanicu Kominterne, Annalisu Ruegg, koja je bila 13 godina starija od njega, te se vjenčavaju 15. 3. 1921. Ubrzo nakon toga, dobija dozvolu da sa suprugom napusti Rusiju radi posjete Zapadu, ali se iz te posjete nikad nije vratio. Juna 1921. Aljehin napušta suprugu u Parizu i seli se u Berlin.
Od 1921. do 1923. odigrao je 7 mini-mečeva. Prvo 1921. u Moskvi pobjeđuje Nikolaja Grigorijeva (+2, -0, =5). Zatim, nakon odlaska iz Rusije, remizira s Richardom Teichmannom (+2, -2, =2) i pobjeđuje Friedricha Sämischa (+2, -0, =0) u Berlinu. 1922. pobjeđuje Osipa Bernstejna (+1, -0, =1) i Arnolda Aurbacha (+1, -0, =1) u mečevima odigranim u Parizu, te Manuela Golmaya (+1, -0, =1) u Madridu. Konačno, 1923. dobija Andréa Muffanga (+2, -0, =0) u Parizu.
Od 1921. do 1927. osvaja ili dijeli 1. mjesto na oko 2/3 od mnogih turnira na kojima je igrao. Njegovi najmanje uspješni rezultati bili su dioba 3. mjesta na turniru u Beču 1922, iza Akibe Rubinsteina i Richarda Rétija, te 3. mjesto u New Yorku 1924. iza bivšeg prvaka svijeta, Laskera, i aktuelnog prvaka, Capablanke (ali ispred Marshalla, Rétija, Géze Maróczyja, Bogoljubova, Tartakowera, Fredericka Yatesa, Edwarda Laskera i Davida Janowskog).Khalifman 2002 Tehnički, Aljehinova igra uglavnom je bila bolja od konkurencije, čak i Capablankine, ali je problem bio nedostatak samopouzdanja u partijama protiv najvećih rivala.
Aljehinu je u cijelom ovom periodu glavni cilj bio organizirati meč protiv Capablanke. Smatrao je da najveća prepreka nije Capablankina igra, već jedan uvjet iz "Londonskih pravila 1922" (na kojem je sam Capablanca insistirao) da izazivač mora osigurati 10.000 dolara, od kojih više od pola pripada braniocu titule, čak i u slučaju poraza (10.000 dolara je 1927. vrijedilo kao 391.000 $ 2006.Za konverziju su korištene zarade. Ako se koristi potrošačka cijena, iznos je oko 257.000 $. ). Aljehin u novembru 1921, a Rubinstein i Nimzowitsch 1923. izazivaju Capablanku, ali bezuspješno pokušavaju sakupiti navedeni iznos. Prikupljanje novca bio je Aljehinov primarni cilj, tako da čak i odlazi na turneju, igrajući egzibicijske simultanke za skromne naknade iz dana u dan. U New Yorku 27. 4. 1924 obara svjetski rekord igrajući simultanku naslijepo na 26 tabli (prethodni rekord bio je 25, koji je postavio Gyula Breyer), dobivši 16, remiziravši i izgubivši po 5 partija, nakon 12 sati igre. Obara vlastiti rekord 1. 2. 1925, igrajući u Parizu vezanih očiju simultanku istovremeno na 28 tabli, ostvarivši pri tom 22 pobjede, 3 remija i 3 poraza.
Tokom 1925. postaje francuski državljanin i upisuje se na Pravni fakultet na Sorboni. Iako se izvori razlikuju u vezi s tim da li je ili nije završio te studije, tokom 1930-ih bio je poznat kao "dr. Aljehin". Tema njegove teze bila je "Kineski zatvorski sistem". On je, međutim, još 1914. diplomirao pravo u Sankt Peterburgu, ali se njime nije nikada bavio.Reshevsky 1976, str. 77