Dustin Lee Hoffman (rođen 8. augusta 1937)According to the State of California (CA Birth Index). At Family Tree Legends . Retrieved 2008-01-23. američki je filmski glumac, dvostruki dobitnik Oscara, pet puta Zlatnog globusa, tri BAFTA-e i jednog Emmyja.
Biografija Rani život Hoffman je rođen u Los Angelesu (Kalifornija) u porodici Lillian Gold, džez-pijanistice, i Harryja Hoffmana, koji je radio kao scenograf za studio Columbia Pictures prije nego što je postao prodavač namještaja.Film Reference.com biography. Porodica Hoffman bila je židovska, iako on sam nije imao religiozni odgoj.Hoffman's Jewish return. Ynet.com. 19 November 2006.
Glumački počeci Hoffman je zajedno s Geneom Hackmanom dvije godine nastupao u pozorištu Pasadena Playhouse, a obojica su se našla na vrhu spiska onih "koji imaju najmanje šanse za uspjeh", budući da se nisu uklapali u tadašnji stereotip plavokosih i preplanulih glumaca. Odlučan da dokaže učiteljima da griješe, Hackman je otišao u New York i rekao Hoffmanu da ga nazove ako i on dođe tamo. Hoffman je slijedio prijateljev primjer i ubrzo se zaputio za New York, gdje je radio seriju čudnih poslova. Kako bi se izdržavao, kratko je napustio glumu i počeo poučavati. Radio je i kao profesionalni tester miomirisa za proizvođača kafe, Maxwell House. Znao se šaliti da bi mu izlaganje nosa uvijek pomoglo da preživi da nije uspio kao glumac. 1960. je dobio ulogu u manjem pozorištu, a 1961. u jednoj broadwayjskoj produkciji.
Hoffman je nakon toga počeo pohađati poznatu glumačku školu, Actors Studio, gdje je postao predstavnik metodične glume.
1960-e Početkom i sredinom šezdesetih, Hoffman je većinom nastupao u televizijskim serijama i filmovima. Filmski debi ostvario je u filmu The Tiger Makes Out 1967., zajedno s Elijem Wallachom.
Mike Nichols, mladi i obećavajući režiser, nominiran za Oscara za film Ko se boji Virginije Woolf?, 1966. je počeo birati glumce za svoj sljedeći film, Diplomac, adaptaciju istoimenog manje poznatog romana Charlesa Webba. Prvi izbor za ulogu Benjamina Braddocka, Warren Beatty, ubrzo je otpao. Drugi izbor bio je Robert Redford, koji je također htio ulogu, ali se složio s Nicholsom da je prešarmantan i prepopularan za ulogu skromnog, seksualno neiskusnog djevca.
Hoffman je trebao nastupiti u ulozi nacističkog dramaturga Franza Liebkinda u filmu Mela Brooksa iz 1968., Producenti. Jedne večeri je probudio Brooksa bacivši mali kamen u prozor njegovog stana. Hoffman je rekao kako mu je agent sredio audiciju kod Mikea Nicholsa za glavnu ulogu u Diplomcu. Misleći da nikada neće dobiti ulogu jer se vjerovatno traži neko fizički atraktivan, Brooks mu je dopustio da otputuje u Los Angeles. Srećom po njega, Hoffman je na audiciju stigao s tačnom dozom nespretnosti i neugodnosti koja se tražila za ulogu. Dan ili dva poslije, Brooks je primio vijest, pa je za ulogu Liebkinda angažirao Kennetha Marsa. Hoffman je angažovan, a produkcija je počela u martu 1967. U glavnoj ženskoj ulozi nastupila je Anne Bancroft, kao starija, seksualno promiskuitetna gđa. Robinson. Iako je razlika u godinama među likovima bila 20-25 godina, Hoffmana i Bancroft zapravo je dijelilo samo šest godina. Hoffmanu je bilo 29.
Za ulogu je nominiran za Oscara. Film je bio nominiran u kategoriji za najbolji film, a Nichols je odnio nagradu za najboljeg režisera.
Nakon uspjeha ovog filma, drugi Hoffmanov film, Madiganovi milioni - snimljen prije Diplomca - objavljen je na tragu glumčevog uspjeha. Ipak, doživio je neuspjeh na box-officeu.
Hoffman je bio jedan od kandidata za ulogu Ratsa Rizza u filmskoj verziji Ponoćnog kauboja Jamesa Lea Herlihyja nakon što je producent Jerome Hellman vidio njegov one man show "Eh!". Završio je obuku kod Leeja Strasberga, a kako bi se posvetio ulozi, nazvao je producenta da se nađe s njim na uglu jedne ulice na Manhattanu. Bez producentova znanja, Hoffman se obukao beskućnik i prosio novac na ulicama. Kad je producent stigao, mislio je da čovjek obični prosac i dao mu nešto novca ne obraćajući pažnju. Nekoliko minuta poslije Hoffman mu je prišao i predstavio se. Šokiran, producent više nije razmišljao da li je Hoffman pravi izbor za ulogu.
U jednoj sceni Rizzo i Joe Buck (Jon Voight) prelaze ulicu u New Yorku, a jedan auto ih umalo ne pregazi. "Hej, ja hodam ovuda, ja hodam ovuda!", vikne Rizzo ljutito udarivši haubu auta. Citat je postao jedan od najslavnijih u filmskoj historiji, a Američki filmski institut ga je izabrao kao 27. od 100 najboljih citata svih vremena. Hoffman je za Ponoćnog kauboja drugi put nominiran za Oscara. Ironično, i Hoffman i Voight su izgubili nagradu od Johna Waynea koji je igrao stvarnog kauboja u filmu Čovjek zvan hrabrost. Film je osvojio Oscar za najbolji film, jedini film za publiku stariju od 18 godina kojem je to pošlo za rukom. Osim toga, film je pokupio nagrade za režiju (John Schlesinger) i najbolji adaptirani scenarij.
1970-e mini|200px|desno|Hoffman s Robertom Redfordom u filmu Svi predsjednikovi ljudi
Hoffman je sada mogao dobiti uloge o kojima je prije deset godina mogao samo sanjati. Umjesto nastupa u skupim holivudskim filmovima, Hoffman je birao uloge manjeg obima, koje su bile više okrenute prema samom liku.
Pod režijom Arthura Penna, Hoffman je u filmu Mali veliki čovjek (1970.) glumio Jacka Crabba od njegove tinejdžerske dobi do 121. godine. Crabb je čovjek koji se na samrti prisjeća svog života punog borbe i pustolovina. Preteča filmova kao što je Forrest Gump, film prikazuje Crabba usred historijskih događaja, kao što je Bitka na Little Bighornu uz generala Custera. Uglavnom komičan, film su kritičari uglavnom hvalili, ali je ostao bez nominacija osim nominacije za najboljeg sporednog glumca, Chiefa Dana Georgea.
U filmu Ko je Harry Kellerman i zašto govori te ružne stvari o meni? (1971.) Hoffman je opet nastupio u potpuno drugačijoj ulozi od prethodnih. U filmu - mračnoj humornoj drami u režiji Ulua Grosbarda - Hoffman glumi neispavanog i izuzetno uspješnog rock, pop, reklamnog i muzičkog kompozitora koji se nalazi u životnoj krizi koja se odražava na njegove ljubavne veze dok anonimni čovjek zvan Harry Kellerman počinje širiti podrugljive laži o njemu.
Sljedeći su bili Psi od slame. U svom drugom filmu poslije Divlje horde, režiser Sam Peckinpah je napravio jedan od najzaprepašćujućih prikaza društvenog nasilja ikada viđenih na filmu. Hoffman (protiv svoje volje, prisiljen ugovorom) je utjelovio Davida, Amerikanca koji se sa suprugom (Susan George) seli u njeno rodno selo u ruralnoj Engleskoj, dok ih okružuju nasilni muškarci s pohotnim namjerama. Film slikovito prikazuje primitivno fizičko i seksualno nasilje na šokantan način, što je podijelilo kritiku i publiku. Ipak, film je pronašao publiku među onima koji su Peckinpahov režiserski stil smatrali revolucionarnim.
Zajedno sa Steveom McQueenom i pod režijom Franklina J. Schaffnera, Hoffman je snimio svoj najveći film dotada. Papillon je govorio o zatvorenicima na otočkom zatvoru koji planiraju svoj bijeg. Film je Americi zaradom četiri puta nadmašio budžet. U eksperimantalnom filmu Boba Fossea Lenny, Hoffman je portretirao pionira stand-up komedije Lennyja Brucea, njegovu harizmu na pozornici do njegovog tragičnog pada. Hoffman je uspio vjerno prikazati Brucea zahvaljujući ponajviše sačuvanim audio i video snimkama. Film je bio nominiran za šest Oscara, uključujući one za najbolji film, režisera i najboljeg glumca (Hoffman). Bila je to njegova treća nominacija u sedam godina.
Manje od dvije godine nakon afere Watergate koja je završila ostavkom predsjednika Nixona, režiser Alan J. Pakula je na celuloidnu traku prenio priču o istrazi Boba Woodwarda i Carla Bernsteina koji su otkrili pozadinu priče o skandalu. Hoffman je utjelovio Carla Bernsteina, a Robert Redford Boba Woodwarda, dok je film zaradio osam nominacija za Oscara, iako nijednu za Hoffmana i Redforda.
Udruživši se ponovno s Johnom Schlesingerom poslije Ponoćnog kauboja, Hoffman je nastupio u Maratoncu, filmu o ljudskoj psihi pod pritiskom konfuzije, patnje i mučenja. Film je bio baziran na istoimenom romanu Williama Goldmana, koji je sam adaptirao u scenarij. Hoffman se u Maratoncu ponovno suočio s temama opasnosti i gnjeva koje je već obradio u Psima od slame, iako je ovaj film bio nešto konvencionalniji. Laurence Olivier nastupio je u ulozi dr. Cristiana Szella ili Josefa Mengelea ("Bijeli anđeo"), sadističkog nacista koji je mučio bezbroj Židova u Auschwitzu. Hoffmanov lik se nađe usred Szellova plana o krijumčarenju dijamanata iz Amerike.
U najslavnijoj sceni filma, Olivier muči Hoffmana dok ponavlja naizgled nesuvislu rečenicu: "Je li sigurno?" Američki filmski institut izabrao je taj citat kao 70. najbolji svih vremena. Kako bi postigao izgled izmorenosti svog lika u ovoj sceni, Hoffman nije spavao dva dana. Tokom snimanja, Olivier je rekao Hoffmanu: "Pokušaj glumiti... To je puno lakše!" Iako mnogi vjeruju da je to bila šala na račun Strasbergovog načina metodične glume, sam Hoffman, koji je dugo godina poricao priču, sada tvrdi da je Olivier mislio na to kako Hoffman previše tulumari (pravi razlog zbog kojeg nije spavao) kako bi se otresao depresije i boli nakon razvoda.
Za scene u kojima se Hoffman pojavljuje bez daha, trčao bi pola milje do trenutka kad bi Schlesinger rekao "akcija". Nakon ovog filma, Hoffman je rekao kako više neće glumiti "mlade" uloge kao što je bila ona studenta u Maratoncu (bilo mu je 40 kad je film objavljen).
Originalno zamišljen kao njegov režiserski debi, film Zločin u krvi je bio Hoffmanov omiljeni projekt još otkako je pročitao roman Edwarda Bunkera. Odustao je od režiranja i predao ga Ulu Grosbardu. Hoffman je glumio lopova koji, nakon što je pušten iz zatvora, odlučuje živjeti normalnim životom. Planovi mu se izjalove zbog njegovog socijalnog radnika koji ga prisiljava da se vrati kriminalu. Film je temeljen na Bunkerovim iskustvima.
S filmom Agatha, Michaela Apteda, doživio je svoj prvi pravi neuspjeh. Krilatica filma opisuje ga kao "fikcionalno rješenje za misteriju stvarnog nestanka Agathe Christie". U ulozi Agathe Christie nastupila je Vanessa Redgrave. Kontroverze su se dodatno pojačale kad je scenarij izmijenjen kako bi se prilagodio Hoffmanovu zvjezdanom statusu. Producent Agathe David Puttnam ostavio se produkcije i zakleo se da nikad više neće raditi s Hoffmanom.
Kramer protiv Kramera, režisera Roberta Bentona, prikazao je Hoffmana kao radoholičara Teda Kramera kojeg neočekivano ostavlja žena, a on sam mora odgojiti njihovog sina. Povrijeđen i osupnut, Ted je prisiljen pomiriti svoje prioritete: uspjeh u oglašavanju i samohrano roditeljstvo. Shvata šta je uistinu važno i otkriva da je prekasno odrastao. Hoffman je nastupio zajedno s Meryl Streep u filmu koji mu je donio njegovog prvog Oscara. Film je nagrađen kao najbolji film, kao i Streep (najbolja sporedna glumica) i režiser Benton.
1980-e desno|mini|200px|Hoffman u filmu Tootsie, 1982.
U filmu Tootsie Sydneyja Pollacka, Hoffman je portretirao Michaela Dorseyja, glumca u proboju koji ne može pronaći angažman zbog stigme "teškog glumca". Suočen s prijetnjom potpunog neuspjeha i siromaštva, Michael smišlja plan: odijeva se kao žena (Dorothy Michaels) i dobija ulogu u sapunici. Ne samo da dobija posao, nego postaje i jako popularan lik u seriji. Da bi stvari bile još gore, zaljubljuje se u kolegicu (Jessica Lange) koja nažalost ne zna da je Dorothy Michaels zapravo Michael Dorsey.
Tootsie je bila nominirana za deset Oscara, uključujući najboljeg glumca (Hoffman), najbolji film i režisera. Film će osvojiti jedan, onaj za najbolju sporednu glumicu (Lange). Film je došao na zao glas zbog svađa na setu između Pollacka i Hoffmana, što se prenijelo i na film kad je Hoffman insistirao da Pollack odigra Dorseyjevog agenta. Pollack je naveo Hoffmana i ovaj film kao razloge zašto se upustio i u glumačku karijeru.