Majdanpek () jest grad i općina u Borskom okrugu u istočnoj Srbiji. Prema popisu iz 2002Knjiga 1, Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku , općina Majdanpek imala je 23.703 stanovnika, dok je grad imao 10.071 stanovnika. Grad je poznat po vrlo bogatom nalazištu bakra i zlata, s rudarskom tradicijom prisutnom mnogo prije prodora Rimljana u ove krajeve u 1. vijeku p. n. e..
Geografija i klima mini|lijevo|180px|Valja Prerast ili Šuplja stena, prirodni kameni most pod zaštitom države Majdanpek se nalazi u sjevernom dijelu istočne Srbije, u uskoj dolini rijeke Mali Pek, na nadmorskoj visini 498 m. Na sjeveru od Majdanpeka na Dunavu, odnosno u Đerdapskoj klisuri, na udaljenosti otprilike 22 kilometra, smješteno je najbliže mjesto Donji Milanovac. Okolina Majdanpeka pretežno je brdsko-planinska, a okružuju ga planine Miroča na sjeveroistoku, Deli Jovan na istoku, Stola na jugu, Mali i Veliki Krš na jugozapadu, Homoljske planine na zapadu i planinski masivi Starica i Šomrda na sjeverozapadu. U okolini grada nalaze se guste stoljetne šume, pećine, zlatonosna rijeka Pek, manastir Gornjak iz 14. vijeka, izvor rijeke Mlave, bogate pastrmkom. Na sjeveru Kučaja blizu Majdanpeka nalazi se bukova prašuma "Feljišana", strogi rezervat prirode I kategorije pod zaštitom države.
Općina Majdanpek prostire se na površini 932 km2 i graniči s općinama Bor, Negotin, Kladovo, Golubac, Kučevo i Žagubica. Na sjeveru preko Dunava graniči s Rumunijom.
Klima je umjereno kontinentalna s prosječnom godišnjom temperaturom 9°C. Najhladniji je januar s prosječnom temperaturom −2,7°C, a najtopliji juli s prosječnom temperaturom 19,8°C.
Historija mini|200px|lijevo|Lokalitet Lepenski Vir - ostaci kuća s trapezastom osnovom i kamenim ognjištem mini|desno|200px|Skulptura ribolikog božanstva nazvana "Vodena vila" Nedaleko od Majdanpeka i Donjeg Milanovca, kod sela Boljetina, na dunavskoj terasi u okviru zaštićenog Nacionalnog parka Đerdap nalazi se arheološki lokalitet Lepenski Vir. Stanište iz doba mezolita i ranog neolita staro je približno 8.500 godina i prošlo je kroz četiri razvojne faze. To stanište predstavlja najstarije svjedočanstvo o životu prahistorijske zajednice ribara i lovaca uz Dunav, a napušteno je 4.500 godina p. n. e. Na osnovu ostataka primijećeno je da je prvobitna zajednica bila lovačko-sakupljačka, nakon čega se razvila u zajednicu poljoprivrednih stočara. Arheolozi su pronašli ostatke kuća s trapezastom osnovom i kamenim ognjištem, kao i 54 kamene skulpture, koje su predstavljale njihova božanstva. Stanovnici Lepenskog vira pripitomili su životinje, naučivši ih da obrađuju zemlju, nakon čega su se preselili u predjele koji imaju bolje mogućnosti za zemljoradnju.
Mezolitski arheološki lokalitet Vlasac, koji pripada kulturi Lepenskog vira i datira se u 7. milenij p. n. e, nalazi se tri kilometra nizvodno od Lepenskog vira. Vlasac je otkriven kasnije, a smatra se starijim od lokaliteta Lepenski vir. U kulturnom sloju istraženi su ostaci staništa (47 objekata), 87 grobova, kao i i više od 35.000 predmeta.
Rudna Glava arheološko je nalazište u blizini istoimenog sela nedaleko od Majdanpeka, u zaleđu gornjeg dijela Đerdapske klisure. Lokalitet pripada vinčanskoj kulturi i predstavlja središte jednog od najranijih rudnika bakra na Balkanu. Rudna Glava prostire se s obje strane Šaške reke, a rudnici iz ranog eneolita otkriveni su u kopu modernog rudnika. Vađene su rude malahit i azurit, koje se tope na 700 °C i iz kojih se dobija bakar, a u 30-ak rudarskih okana postojao je znatan broj platformi, tj. jama u obliku lijevka.
U 2. mileniju p. n. e, na Balkan i u ove krajeve doseljavaju se Indoevropljani, među kojima se u početku ističu Stari Grci, u 13. i 12. vijeku p. n. e, u vremenu prije Trojanskog rata. Prisustvo Starih Grka u ovim krajevima vezano je za sam naziv rijeke Pek, koji je grčkog porijekla i potječe od oblika pékos sa značenjem "ovčije runo", koje su ovi stari narodi polagali u korito rijeke radi ispiranja zlata. Ta drevna ispiračka tehnika, koju su Grci, prema Herodotu, preuzeli od Kolhiđana, zadržala se među stanovnicima doline Peka sve do danas.Zlato iz Kučeva - dnevnica za ispirače, atrakcija za turiste (RTS, 8. august 2016) Za taj period veže se i najstariji naziv Dunava, starogrčki hidronim Istar, kojim su Argonauti plovili uzvodno iz Crnog mora upravo u potrazi za zlatnim runom. Za te rane starogrčke istraživače Istar je podrazumijevao isključivo donji tok Dunava, koji se, po njihovom vjerovanju, završavao kod Željeznih vrata, odnosno Đerdapske klisure. Hesiod u svojoj Teogoniji spominje Istar kao jednu od četiri najveće rijeke na dotad poznatom svijetu. Utemeljitelj historijske nauke, Herodot, naziva Istar "sjevernim Nilom", odnosno smatra da je Istar sjeverni pandan velike egipatske rijeke. Prostor istočno od Velike Morave u predrimsko doba, prema antičkim piscima, bio je slabo naseljen. Jedno od rijetkih plemena iz tog doba koja se spominju jesu Tračani, među kojima su se svakako najviše isticali Tribali. U 4. vijeku p. n. e. u ove krajeve dolaze Kelti, koji će imati veoma značajnu ulogu ne samo na ovom već i na mnogo širem prostoru.Veliko otkriće u Požarevcu: Iskopana kamena keltska glava iz II veka (Svetislav Mirković, Blic, 03.05.2013)Otkriveno veliko keltsko svetilište u Velikom Gradištu (Svetislav Miirković, Blic, 19.05.2015) Sadašnji naziv rijeke Dunav vodi porijeklo iz keltskog jezika. Keltska riječ srodna je sa nazivom za rijeku, odnosno "veliku vodu" u nekim drugim jezicima, kao što je s avtijskim dan ili sa osetskim don, od koga potiče i ime ruske rijeke Don.
U prvim decenijama 1. vijeka Rimljani osvajaju ove krajeve, nakon čega od mediteranske postaju kontinentalna sila. Ubrzo osnivaju graničnu pokrajinu pod nazivom Mezija koja će se kasnije podijeliti na Gornju i Donju. U 4. vijeku rudarstvo i metalurgija doživljavaju svoj vrhunac o čemu svjedoče brojna rimska okna koja su otkrili savremeni rudari u 20. vijeku. Zbog građanskog rata i čestih upada varvarskih naroda na dunavskim granicama dolazi do raspada Rimskog Carstva čiju će tradiciju rudarenja na ovim prostorima nastaviti Bizantija, odnosno Istočno Rimsko Carstvo, koja će prerasti u jedinu pravu silu sve do dolaska početkom 7. vijeka Slavena čije pleme, Timočani, naseljava ovu oblast. Tada dolazi do prekida rudarske tradicije koja dobija lokalni karakter sve do razvijenog Srednjeg vijeka. mini|desno|200px|Majdanpečki "kamen" svjedoči o razvoju ljudske civilizacije od njenih početaka do danas, kao i o historiji naše Zemlje. Rudarstvo na ovim prostorima sredinom 13. vijeka pokreću njemački rudari Sasi, koji su u ove krajeve dospjeli bježeći od Tatara. U to doba oni dobijaju poziv od kralja Uroša da dođu u Srbiju. O prisustvu Sasa u ovim područjima najbolje svjedoče toponimi, Šaška reka i revir Švajc. Na obalama Šaške reke, koja se ulijeva u Porečku reku, pronađene su topionice koje bi upućivale na prisustvo srednjovjekovnih rudara Sasa. Nakon pada Srbije pod osmanlijsku vlast 1459. rudarstvo u ovim krajevima dobija lokalni karakter. Na području Majdanpeka rudarske aktivnosti obnavljaju se u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca oko 1560. i trajat će velikim intenzitetom do 1690, kada nakon bitaka u okviru Velikog turskog rata, tačnije u periodu od 1688. do 1690, ponovo dobija lokalni značaj jer dolazi do stradanja samog mjesta u kojem je dotad postojalo više od 500 kuća i velika zanatska i trgovačka čaršija. U periodu od 1560. do 1690. godine, osim rudnika Kure u Anadoliji, Majdanpek je bio najveći rudnik bakra u Osmanskom Carstvu. Naziv rudnika (majdana) u to vrijeme sadržavao je staroslavenski pridjev m(j)edni, što znači "bakarni Pek". Ime naselja Majdanpek po porijeklu je historijska mješavina starogrčkih, staroslavenskih i arapsko-turskih izraza, čije je krajnje značenje "rudnik bakra (majdan) na zlatonosnoj rijeci (Pek)". Iz tog doba je i naziv Đerdap koji ima korijen u staroperzijskoj riječi girdap, koja znači vrtlog, vir. Iz osmanlijskog perioda je također i naziv za obližnje majdanpečko brdo Karaoglan za koje se smatra da je dobilo ime prijema bogatom zakupcu rudarskih kopova Nikoli Karaoglu (Crni) s kraja 16. vijeka. Zanimljivo da je posljednji simbol i oaza orijenta na Đerdapu postojala sve do 1970. kada je potopljena Ada Kale - riječno naseljeno ostrvo - s kojeg su se stanovnici odselili u Tursku. Rudarenje je nakratko obnovljeno nakon habzburških osvajanja 1719. Zbog učestalih austrijsko-turskih ratova u 18. vijeku rudarska aktivnost dobija lokalni karakter, a obnovljena je sredinom 19. vijeka. mini|lijevo|200px|Britanska parna lokomotiva "Milan" izrađena u Majdanpeku 1882. Izložena je u Željezničkom muzeju uzanog kolosijeka u Požegi na barskoj pruzi. U muzeju se čuva i Austrougarska lokomotiva Rama iz 1873. godine, a smatra se da je ona dovukla prvi voz u Sarajevo.Muzej u Požegi: Od lokomotive "Rama" i "Dvoglava aždaja" do salonskih kola Franca Jozefa (Radio Slobodna Evropa, Novka Ilić, 22.02.2020)