Sahat-kula u Banjoj Luci nalazila se u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini Ferhat-pašine džamije i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala poseban javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada Banje Luke. Bila je bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekt sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan s objektom Ferhadije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci.
Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to 1587, za vrijeme velikih građevinskih poduhvata Ferhad-paše Sokolovića u Banjoj Luci, novoj prijestonici novoformiranog Bosanskog pašaluka. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula bila je najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.
Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala gotovo kvadratnu osnovu dimenzija . Njeni zidovi bili su neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenoga dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. iznosila je 18,89m, a bila je završena četverovodnim šatorastim krovom. Kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala je niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama.
Kontekst
Izgradnja sahat-kula na području Osmanskog Carstva otpočela je sredinom 16. stoljeća, kao posljedica arhitektonskih i kulturnih uticaja donesenih s područja Srednje Evrope. Izgradnja je bila uslovljena – s jedne strane – potrebom obavljanja islamskih molitvi (pet dnevno, u određeno vrijeme, kako je propisano islamskim normama); s druge strane, to je bila skupoća tada vrlo rijetkih džepnih satova koje prosječan stanovnik nije sebi mogao priuštiti. Zajedničke arhitektonske i prostorne karakteristike sahat-kula vezane su za rješenja tornjeva građenih u evropskim gradovima, ali prilagođenih sredini u kojoj se gradila sahat-kula u vidu lokalnog materijala od kojeg se gradila i zateknutog tradicionalnog načina gradnje.
Sahat-kule najčešće su građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih legatora (vakifi). Prema jednom putopiscu iz Francuske iz 16. stoljeća, prva sahat-kula podignuta je u Skoplju između 1566. i 1572, a sat je bio dovezen iz zauzetog Sigeta. U periodu osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, s urbanim razvojem pojedinih gradova grade se i sahat-kule, tako da historičar Hamdija Kreševljaković do 1952. bilježi 19 sačuvanih sahat-kula na ovom prostoru.
Sahat-kule visoke su građevine četvorougaone osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova najčešće se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat s napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama javljaju se i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja pa do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da male količine svjetlosti uvedu u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnog mehanizma. Stubišta su bila postavljana uz zidove i imala na uglovima podeste ("odmorišta"). Brigu o sahat-kulama vodili su uglavnom sami vakifi. Svaka sahat-kula imala je po jednog službenika, koji je navijao sat; popravke su vršili urari. Službenik koji je navijao sat zvao se muvekit, pa su uz džamiju postojale posebne prostorije (muvekhitane) gdje se izračunavalo vrijeme molitvi i vršilo navijanje sata. Ovaj posao često se nasljedno prenosio unutar jedne porodice (npr. s oca na sina), pa je tako jedna porodica ovu dužnost obavljala dugi niz godina.
Nastanak Banjalučka sahat-kula spadala je u značajnije objekte ovog perioda i predstavljala je poseban javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada, a još uvijek bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije; predstavljala je njen integralni dio, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura prostora. Porijeklo i hronološki okvir u kojem je nastala još nije sa sigurnošću utvrđen, što predstavlja još nerazjašnjeni dio banjalučke srednjovjekovne historije. Postojanje srednjovjekovnog trga na ovoj lokaciji, smještenog između tvrđave – s jedne strane, i brda Lauš na kojem je bila katolička crkva svetog Lajoša (ili Ludovika) s grobljem – s druge strane, prema mišljenju arhitektkinje Sabire Husedžinović koja potvrđuje prostornu važnost ove lokacije kroz historiju.
Brojni historičari, kao što je Hamdija Kreševljković ili Alija Bejtić, ističu da je sahat-kula najvjerovatnije nastala u 16. stoljeću, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskog pašaluka u Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića (vladao 1574–1588). U pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami, kako navode ovi autori, može se zaključiti da je podignuta oko 1587. To u vakufnami nije izričito spomenuto, ali je navedeno da se određuju materijalna sredstva za plaćanje službenika koji mora voditi računa o održavanju javnog sata; prema ovim autorima jasno je da je taj sat mogao biti jedino na sahat-kuli. To je najstarije pominjanje jednog sata na prostoru Balkana, tako da postoji vjerovatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni.
Husedžinović relativizira ovu tvrdnju ističući da je ovo jedna od mogućih interpretacija, te da je moguće da je sahat-kula postojala i prije ovog spomena u vakufnami Ferhat-paše, ali samo da je imala drugu namjenu. Jedna od hipoteza koja datira nastanak sahat-kule u period prije graditeljske aktivnosti Ferhat-paše Sokolovića u Banjoj Luci jest hipoteza banjalučkog novinara i hroničara Aleksandra Ravlića. Ravlić drugačije iščitava podatak u pašinoj vakufnami od Kreševljakovića, ističući da je prije logičnije da je "pronicljivi i vidoviti Ferhad-paša, procijenio značenje sahat-kule (koju je zatekao na prostoru na kojem je naredio iznova 'zakopati' središte novom naselju) i unošenjem stavki o plaći 'sajčije' (urara, časovničara) želio na neki način sačuvati tu, vjerovatno, kršćansku 'zaostavštinu' od nasilnog rušenja". U prilog ovoj tezi, Ravlić navodi i činjenice da je groblje – kako se implicitno navodi u vakfunami – postojalo tu, kako ističe, i prije izgradnje džamije, te da je Ferhat-paša – kao poštovalac svih pokojnika – u vakufnami naredio da se proučava molitva svim sahranjenim na groblju, a ne samo onima koji su bili muslimani. Još jedan argument u prilog svojoj tezi o ranijem postojanju sahat-kule Ravlić vidi i u natpisu na zvonu koje je do Drugog svjetskog rata brojalo sate na ovoj građevini a na kojem je pisalo da je iz 1501. On ovu činjenicu tumači mogućnošću da je ovo zvono bilo posebno sačinjeno za ovu sahat-kulu, te upućuje na veoma bujan život u tadašnjoj Banjoj Luci i prije dolaska Ferhat-paše, koji je iz nekih drugih razloga zamro prije njegovog dolaska u Banju Luku. Ravlić kao još jedan argument u svoj prilog navodi jednu gravuru nepoznatog majstora koja prikazuje paljenje katoličke crkve u 18. stoljeću u panoramskom prikazu Banje Luke, a koja je stajala na mjestu na kojem je do 1993. bila sahat-kula. Stoga, zaključuje Ravlić, "s obzirom da se u Ferhad-pašinoj zakladnici spominje samo plaća za onog koji će se brinuti oko sahata, toranj sa satom je postojao i prije njegova dolaska".
Sondažna arheološka istraživanja provedena oko sahat-kule 1984. pod nadzorom Borisa Graljuka, utvrdila su samo da su temelji ovog objekta bili na hrastovim gredama, pa je na osnovu ovog podatka nastanak objekta lociran u osmanski period.
Lociranje banjalučke sahat-kule u osmanski period potvrđuju i analitička razmatranja arhitekte, profesora i akademika Tinea Kurenta, koji je utvrđivao modul po kojem je građen ovaj objekt. Po njemu je to bio turski aršin – ad dira al istanbuliyya – koji iznosi 68,579cm; odnosno, to je isti aršin koji je korišten pri izradi Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Husedžinović relativizira ovu Kurentovu tezu ističući da se ova mjera ne može primijeniti na sve elemente objekta: "posebno ona u osnovi ne čini cijeli broj, a zna se da je visina objekta tokom historije često mijenjana, zbog čega bi se ovaj modul ili neki drugi mogao prihvatiti, tek poslije daljih i svestranijih proučavanja".
Do početka Drugog svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je otkucavalo satove. Na njemu je bio latinski natpis "Salio me Bartol Padovan anno domini MDI". Slova su bila salivena vrlo primitivno. Zvono je bilo iz 1501. Zvono je najvjerovatnije opljačkano s neke crkve u kontitentalnoj Hrvatskoj, jer je poznato da su Osmanlije često uzimale zvona sa crkava kao ratni plijen.
U prvo vrijeme otkucavala je sate a la turca.
Izgled i arhitektura Objekt sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan s objektom Ferhat-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjoj Luci. Sahat-kula bila je jednoprostoran objekt i u podnožju je imala gotovo kvadratnu osnovicu dimenzija . Njeni zidovi bili su neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenog dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. iznosila je 18,89m, a bila je završena četvorovodnim šatorastim krovom.
Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama – posebno visini. Većina izmjena, koja se mogla utvrditi prije rušenja 1993, vjerovatno je nastala u toku 19. stoljeća, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. Taj izgled može se vidjeti na fotografijama iz perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini i nije pouzdano utvrđeno je li nastao kao posljedica autentične restauracije ili iz potrebe za povećanjem visine objekta. U to vrijeme objekt je povećan na visinu od 24,25m i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe urađeni su dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza. Donje zone sahat-kule, kako ističe arhitektkinja Husedžinović, vjerovatno su tom prilikom utegnute čeličnim prstenovima i ukrasnim aplikacijama. Krovni pokrivač je zbog uzimanja olova za vrijeme Prvog svjetskog rata bio od šindre.
Nakon zemljotresa 1969, stanje objekta bilo je izuzetno teško. Obrušili su se gornji dijelovi sahat-kule, a pojavile su se brojne pukotine na zidovima. U restauraciji koja je uslijedila izgled objekta ponovo je promijenjen i to na gornjoj zoni koja je bila sam predmet restauracije. Dograđena su dva polja: u prvo je smješten sat s brojčanicima, na sve četiri strane, a u drugom gornjem polju pojavila su se po dva otvora na svakoj strani, s blago prelomljenim lukovima. Potonja promjena urađena je na osnovu analogije izgleda drugih sahat-kula u Bosni i Hercegovini, kako ističe Husedžinović, bez korištenja izvorne literature, te se, zbog toga, kako navodi arhitektkinja, može smatrati samo pretpostavkom originalnog izgleda. Prilikom restauracije izostalo je sužavanje objekta ka vrhu, pa je zbog toga nastao utisak iskrivljenosti sahat-kule. "Jajačka sedra", krečnjak iz okoline Jajca slabijeg kvaliteta i strukture korišten prilikom zidanja ovog dijela objekta, razlikovao se od autentičnog kamena kojim je zidana sahat-kula – što je još više unijelo nesklad s opštim izgledom objekta. Poslije novog zemljotresa, 1980, došlo je do novih oštećenja, pukotina, u donjim i srednjim zonama sahat-kule; objekt je izašao i iz vertikalne ose za 13cm.