Nikl je hemijski element sa simbolom Ni i atomskim brojem 28. On je srebrenasto-svijetli sjajni metal s blagim zlatnim nijansama. Nikl pripada prelaznim metalima, veoma je tvrd i duktilan. Čisti nikl pokazuje znatnu hemijsku aktivnost, koja se može posmatrati kada se on pretvori u prah (da bi se povećala površina izložena hemijskoj reakciji), dok veći komadi metala reagiraju vrlo sporo, stajanjem na zraku pri uslovima okoline polahko grade zaštitni sloj oksida na površini. Čak i u tom slučaju, nikl je dovoljno reaktivan sa kisikom pa se samorodni nikl vrlo rijetko može naći na površini Zemlje, a takav nikl je ograničen samo na unutrašnjost većih nikl-željeznih meteorita gdje je zaštićen od oksidacije tokom vremena koje takav meteorit provede u svemiru. Na Zemlji, takav samorodni nikl pronađen je u kombinaciji sa željezom, što je refleksija porijekla tih elemenata kao najvećih krajnjih proizvoda supernova nukleosinteze. Smatra se da mješavina željeza i nikla čini unutrašnje jezgro Zemlje.
Korištenje nikla (u vidu meteoritske nikl-željezne legure) može se pratiti u davnu prošlost, u periodu oko 3500 p. n. e. Međutim, kao hemijski element nikl je prvi put izolirao i klasificirao Axel Fredrik Cronstedt 1751. godine, koji je prvobitno pogrešno identificirao njegovu rudu kao mineral bakra. Ime elementa potječe od imena nestašnog duha iz njemačke rudarske mitologije, Nickela, koji je personifikacija činjenice da su se bakarno-niklove rude opirale njihovom rafiniranju u bakar. Kao ekonomski značajan izvor nikla je željezna ruda limonit, koja često sadrži 1-2% nikla. Drugi važni rudni minerali nikla su garnierit i pentlandit. Najveći proizvođači rude nikla su Kanada (regija Sudbury, gdje se kopa ruda za koju se smatra da je meteoritskog porijekla), Nova Kaledonija u Tihom okeanu i Norilsk u Rusiji.
Zbog spore oksidacije nikla pri sobnoj temperaturi, on se smatra otpornim na koroziju. Historijski, ova činjenica je dovela do njegovog korištenja za prekrivanje drugih metala, naročito željeza i mesinga, za oblaganje hemijske opreme i izradu određenih legura koje zadržavaju visoki srebreni sjaj, poput takozvanog njemačkog srebra. Oko 6% svjetske proizvodnje nikla i danas se koristi za oblaganje metala čistim niklom u svrhu zaštite od korozije. Smatra se da predmeti obloženi niklom mogu izazvati alergiju na nikl. Nikl se dosta koristi za proizvodnju raznih kovanica, mada je rast cijene na tržištu posljednjih godina doveo do njegove zamjene jeftinijim metalima.
Nikl je jedan od četiri elementa koji pokazuju feromagnetne osobine oko sobne temperature. Alnico stalni magneti, zasnovani jednim dijelom na niklu, imaju srednju snagu između stalnih magneta zasnovanih na željezu i magneta rijetkih zemalja. Nikl u modernoj svijetu je vrijedan uglavnom zbog njegovih legura. Oko 60% svjetske proizvodnje potroši se za niklove čelike (naročito nehrđajući čelik). Druge najčešće legure, kao i neke nove superlegure, čine najveći dio ostale potrošnje nikla u svijetu, dok upotreba niklovih spojeva u hemijskoj industriji učestvuje sa manje od 3% u ukupnoj proizvodnji nikla. U spojevima, nikl ima brojne niše hemijskih načina proizvodnje, kao što je katalizator za hidrogenaciju. Enzimi u nekim mikroorganizmima i biljkama sadrže nikl kao aktivno mjesto, što čini ovaj metal nezamjenjivim hranjivim sastojkom za ta bića.
Historija lijevo|thumb|Nikl Pošto su se rude nikla dugo vremena pogrešno smatrale za rude srebra, razmumijevanje ovog metala i njegova upotreba seže relativno kratko u prošlost. Međutim, ne znajući, ljudi su koristili nikl od pradavnih vremena, a njegovo korištenje se može pratiti još od 3500. p. n. e. Bronza iz područja današnje Sirije imala je u svom sastavu do 2% nikla. Pored toga, kineski rukopisi navode da se "bijeli bakar" (kupronikl, koga su nazivali baitong) koristio tamo između 1700. p.n.e i 1400. p. n. e. Taj Paktong bijeli bakar se izvozio u Britaniju još od 17. vijeka, ali sadržaj nikla u toj leguri nije otkriven sve do 1822.
U srednjovjekovnoj Njemačkoj, u planinama Erzgebirge (doslovno Rudne planine) pronađen je crveni mineral koji je nalikovao na rudu bakra. Međutim, rudari iz njega nisu uspjeli izdvojiti nimalo bakra, kriveći za to nestašnog duha iz njemačke mitologije, Nickela, koji je začarao bakar. Tu rudu nazvali su Kupfernickel iz njemačkog Kupfer za bakar. Za ovu rudu dokazano se radilo o nickelinu (poznat i kao niccolit), odnosno nikl-arsenidu. Baron Axel Fredrik Cronstedt je 1751. pokušao izdvojiti bakar iz kupfernikla iz rudnika kobalta kod švedskog sela Los, ali je umjesto bakra dobio sjajni bijeli metal koji nazvao po duhu po kojem je i nazvan mineral, nikl. U modernom njemačkom jeziku, pojam Kupfernickel ili Kupfer-Nickel označava leguru kupronikl.
Nakon svog otkrića, jedini izvor nikla bio je rijetki Kupfernickel, ali nakon 1824. nikl se počeo dobijati kao nusproizvod u proizvodnji kobaltnog plavog. Prvi proizvođač nikla u industrijskom obimu bila je Norveška koja je od 1848. započela eksploataciju pirotita bogatog niklom. Uvođenje nikla u industriju čelika uslijedilo je 1889. što je povećalo potražnju za ovim metalom. Depoziti nikla u Novoj Kaledoniji otkriveni su 1865. a podmirivali su veći dio svjetske potražnje između 1875. i 1915. godine. Nakon otkrića velikih depozita u bazenu Sudbury u Kanadi 1883, kod Norilska u Rusiji 1920. i u grebenu Merensky u Južnoafričkoj Republici 1924. omogućena je proizvodnja nikla u velikom obimu.
Nikl je od sredine 19. vijeka korišten kao komponenta kovanica. Međutim, u Birminghamu su se već 1833. kovali holandski srebreni novčići 18. vijeka (u svrhu trgovanja u Malaji). U SAD, pojam nickel ili nick se prvobitno primjenjivao za bakarno-niklove cente leteći orao (), kojeg su zamijenili bakar sa 12% udjelom nikla oko 1857/58. a zatim cent Indijanska glava () od iste legure u periodu 1859. do 1864. Nedugo poslije, 1865. godine pojam se odnosio na nickel od tri centa gdje je udio nikl povećan na 25%. Godine 1866. pojavila se kovanica od pet centi sačinjena od legure 25% nikla i 75% bakra. Uporedo sa proporcijom u leguri, ovaj pojam se i danas koristi u SAD. Novčići od gotovo čistog nikla prvi put su upotrijebljeni 1881. u Švicarskoj, a mnogo poznatiji su novčići od 5 centi sa 99,9% sadržaja nikla kovani u Kanadi (najveći proizvođač nikla u to vrijeme) tokom mirnodopskih godina od 1922 do 1981. a sadržaj metala u njima činio je ove kovanice magnetičnim. U ratnom periodu od 1942. do 1945. veći sadržaj nikla uklonjen je iz kanadskih i američkih kovanica, zbog toga što je potrošnja nikla usmjerena u ratnu industriju za proizvodnju oklopa.
Osobine Atomske i fizičke osobine lijevo|thumb|Molarna zapremina nikla u odnosu na pritisak pri sobnoj temperaturi + Procijenjena proizvodnja rude nikla u svijetu (u hiljadama tona) Zemlja 2011. 2012.270330290320267270215230220220209140 Nova Kaledonija131140Ukupna svjetska proizvodnja1.9402.100 Nikl je srebrenasto bijeli metal s blagim zlatnim nijansama, koji ima izuzetno visoki sjaj. On je jedan od samo četiri hemijska elementa koji su magnetični na približno sobnoj temperaturi; druga tri su željezo, kobalt i gadolinij. Kirijeva tačka nikla iznosi 355 °C, što znači da komadi nikla iznad ove temperature nisu magnetični. Jedinična ćelija nikla ima kubičan plošno centrirani oblik uz parametar rešetke od 0,352 nm, što daje atomski radijus od 0,124 nm. Ova kristalna struktura je stabilna do pritiska od najmanje 70 GPa. Nikl pripada prelaznim metalima, dosta je tvrd i duktilan.
Problem elektronske konfiguracije Atom nikla ima dvije elektronske konfiguracije, [Ar] 3d8 4s2 i [Ar] 3d9 4s1, koje su vrlo blizu po energiji, simbol [Ar] označava strukturu jezgra sličnu argonu. U naučnim krugovima postoji određeno neslaganje o tome koja bi se od ove dvije konfiguracije trebala smatrati onom sa najnižom energijom. Hemijski priručnici navode elektronsku konfiguraciju nikla [Ar] 4s2 3d8 ili ekvivalentnu kao [Ar] 3d8 4s2. Ova konfiguracija odgovara Madelungovom pravilu, koje predviđa da se 4s popunjava prije 3d. Ovu teoriju podržava i eksperimentalna činjenica da je stanje najniže energije atoma nikla energetski nivo 3d8 4s2, tačnije nivo 3d8(3F) 4s2 3F, J = 4.
Međutim, svaka od ovih konfiguracija zapravo izaziva set stanja sa različitim energijama. Dva seta energija se međusobno preklapaju, a prosječna energija stanja ima konfiguraciju [Ar] 3d9 4s1 koja je zapravo niža od prosječne energije stanja koje ima konfiguraciju [Ar] 3d8 4s2. Iz tog razloga, naučna literatura o atomskim proračunima navodi da je konfiguracija osnovnog stanja nikla [Ar] 3d9 4s1.
Izotopi thumb|250px|lijevo|Nikl-hlorid heksahidrat Nikl u prirodi sastavljen je iz pet stabilnih izotopa: , , , i , među kojima je najviše zastupljen sa udjelom od 68,077% rasprostranjenosti. Izotop ima najvišu nuklearnu energiju vezanja od svih nuklida. Njegova energija vezanja je viša od izotopa , čija se često pogrešno navodi kao najviša, kao i izotopa . Poznato je 18 radioaktivnih izotopa među kojima je najstabilniji čije vrijeme poluraspada iznosi 76 hiljada godina. Slijedi izotop sa vremenom poluraspada od 100,1 godina te sa vremenom poluraspada od 6,077 dana. Svi ostali radioaktivni izotopi imaju vremena poluraspada kraća od 60 sati, a većina ih ima vremena poluraspada kraća od 30 sekundi. Ovaj element također ima i jedno meta stanje.
Izotop nikl-56 proizvodi se tokom procesa gorenja silicija te se kasnije oslobađa u velikim količinama tokom supernove tipa Ia. Oblik svjetlosne krive ovih supernovi počev od srednjih do kasnijih perioda odgovara raspadu putem elektronskog zahvata nikla-56 do kobalta-56 te konačno do željeza-56. Izotop nikl-59 je dugovječni kosmogeni radionuklid sa vremenom poluraspada od oko 76 hiljada godina. Taj izotop je našao mnoge načine primjene u izotopskoj geologiji. se koristi za određivanje zemljaskog vremena meteorita te određivanja količine vanzemaljske prašine u ledu i sedimentima. Izotop nikl-60 je kćerinski proizvod radionuklida željeza-60, koji se raspada sa vremenom poluraspada od 2,6 miliona godina. Pošto je željezo-60 tako dugovječno, njegova stalnost u materijalima u Sunčevom sistemu u dovoljno visokim koncentracijama je možda generiralo primjetne varijacije u izotopskom sastavu nikla . Samim tim, količina prisutna u vanzemaljskom materijalu može dati uvid u porijeklo Sunčevog sistema i njegove rane historije. Izotop nikl-62 ima najvišu energiju vezivanja po jezgru od svih izotopa bilo kojeg elementa (8,7956 MeV/jezgru). Izotopi teži od ne mogu se dobiti nuklearnom fuzijom bez gubitka energije. Izotop 48Ni, otkriven 1999, je izotop teškog elementa koji je najbogatiji protonima. Sa 28 protona i 20 neutrona, taj izotop je dvostruko magičan (poput olova 208Pb) i stoga neuobičajeno stabilan.
Rasprostranjenost thumb|lijevo|Widmanstättenov uzorak pokazuje dvije forme nikl-željeza, kamacit i taenit, u oktahedritnom meteoritu Na Zemlji, nikl se javlja najčešće u kombinaciji sa sumporom i željezom u pentlanditu, sa sumporom u milleritu, s arsenom u mineralu nikelinu, te s arsenom i sumporom u nikl-galenitu.
Većina iskopanog nikl potječe iz dvije vrste rudnih depozita. Prve su lateriti, gdje su osnovni rudni minerali nikl-željezni limonit (Fe, Ni)O(OH) i garnierit (vodenasti nikl silikat) . Druga vrsta su magmatski sulfidni depoziti gdje je osnovni rudni mineral pentlandit . Smatra se da Australija i Nova Kaledonija imaju najveće procijenjene svjetske rezerve niklovih ruda (45% obje zajedno).
U pogledu svjetskih resursa, pronađeni izvori na kopnu koji imaju 1% udjela nikla ili više sadrže najmanje 130 miliona tona nikla (oko dva puta više od poznatih rezervi). Oko 60% od toga je u laternitima, dok je ostalih 40% sulfidni depoziti. Na osnovu geofizičkih dokaza, postoje teorije koje kažu da je većina nikla na Zemlji koncentrirana u unutrašnjem i vanjskom jezgru Zemlje.