Papa (latinski: papa, "otac"; grčki: πάππας) je rimski biskup i lider u svijetu Katoličke crkve. Značaj Rimskog biskupa u velikoj mjeri potiče iz njegove uloge kao tradicionalnog nasljednika Svetog Petra, kome je Isus dao ključeve neba i ovlasti "vezivanja i gubitka", imenujući ga kao "stijenu" koja je izgradila crkvu. Sadašnji papa je Lav XIV, koji je izabran 8. maja 2025.
Ured pape naziva se pontifikat. Njegova crkvena nadležnost se često naziva "Sveta Stolica" (Santa Sedes na latinskom) ili "Apostolska stolica". Papa je šef države Vatikan, suverenog grada-države unutar italijanskog glavnog grada Rima.
Papstvo je jedna od najtrajnijih institucija u svijetu te je imalo istaknutu ulogu u svjetskoj historiji. Pape su u davna vremena pomagali u širenju kršćanstva i rješavanju raznih doktrinarnih sporova. U srednjem vijeku su odigrali ulogu od svjetovnog značaja u zapadnoj Evropi, često djelujući kao arbitri između hrišćanskih monarha. Trenutno, pored širenja hrišćanske vjere i doktrine, pape su uključene u ekumenizam i međureligijski dijalog, dobrotvorni rad i odbranu ljudskih prava.
Pape, koje su u početku imale temporalne moći, u nekim periodima historije imali su široke ovlasti slične onima koji su imali vladari. U posljednjih nekoliko stoljeća, pape su postepeno bile primorane da odustanu od te moći, i papin autoritet je sada ponovo gotovo isključivo ograničen na pitanja religije. Tokom stoljeća, papina potraživanja za duhovnim autoritetom su sve više čvrsto izražena, što je kulminiralo 1870. sa proglašenjem dogme papine nepogrešivosti, kada papa govori ex cathedra - doslovno "iz fotelje" (Svetog Petra) - da izda formalnu definiciju vjere ili morala.
Historija Naslov i etimologija Riječ papa potiče od grčke riječi πάππας što znači "Otac". U prvim vijekovima hrišćanstva, ovaj naslov je primijenjen, posebno na istoku, svim biskupima i drugim visokim sveštenicima, a kasnije je postao rezervisan samo za biskupe Rima, a ozvaničen je tek u 11. stoljeću. Najraniji zapis korištenja ovog naslova odnosi se na patrijarha Aleksandrije, papu Heraclasa (232 - 248). Najstarija upotreba korištenja naziva "papa" na engleskom jeziku datira iz sredine 10. stoljeća, kada se koristi kao naslov za papu Vitaliana u staroengleskom prijevodu knjige Historia ecclesiastica gentis Anglorum.
Naslov je bio od početka 3. stoljeća opći termin koji se koristio za sve biskupe. Od 6. stoljeća naslov se počeo koristiti samo za biskupe Rima, a krajem 11. stoljeća papa Grgur VII se tako zvao. Tokom 6. stoljeća, to je bio i naziv za biskupe Carigrada.
Položaj unutar Crkve Katolici priznaju papu kao nasljednika Svetog Petra, kojeg je, prema rimokatoličkom učenju, Isus nazvao "pastirom" i "stijenom" katoličke crkve. Petar nikada nije nosio titulu "papa", koja je stupila u upotrebu tri stoljeća kasnije, ali ga je Katolička crkva tradicionalno prepoznala kao prvog papu, a sve druge pape su smatrane njegovim nasljednikom.
Katolička crkva uči da je Isus lično imenovao Petra kao vođu crkve i njen dogmatski ustav Lumen Gentium pravi jasnu razliku između apostola i biskupa, predstavljajući biskupe kao nasljednike apostola, sa papom kao nasljednikom Petra, te da je papa šef biskupa kao što je Petar bio na čelu apostola. Neki historičari tvrde da je Petar bio prvi biskup Rima. U spisima crkve oca Irineja koji je napisan oko 180. odražava se vjerovanje da je Petar "osnovao i organizovao" Crkvu u Rimu. Osim toga, Irinej nije bio prvi koji je pisao o Petrovom prisustvu u ranoj Rimskoj crkvi. Papa Klement I je napisao u pismu Korićanima 96. godine, o progonu kršćana u Rimu kao "borbi u našem vremenu", te je predstavio Korićanima svoje heroje, "prvi, najveći i najpravedniji", "dobri apostoli" Petar i Pavle. Sv. Ignatije iz Antiohije je pisao ubrzo nakon Clementa i u svom pismu je rekao da neće da komanduje kao Petar i Pavle. S obzirom na ove i druge dokaze, mnogi naučnici se slažu da je Petar bio ubijen u Rimu za vrijeme Nerona, iako neki naučnici tvrde da je on možda bio ubijen u Palestini.
Protestanti tvrde da Novi Zavjet ne pruža nikakav dokaz da je Isus uspostavio papstvo pa čak ni da je postavio Petra za prvog biskupa Rima. Drugi, koristeći Petrove vlastite riječi, tvrde da je Krist namijenio sebe za utemeljivača crkve, a ne Petra. Ostali su tvrdili da Crkva nije samo izgrađena zbog Isusa i njegove vjere, već i zbog njegovih učenika, kao korijen i temelj crkve i na osnovu i Pavlova učenja, a ne samo Petrovog učenja.
Kršćanska zajednica u prvom stoljeću je imala grupu biskupa prezbiterijanaca koji su bili vođe svojih lokalnih crkava. Postepeno, episkopije su osnovane u gradskim područjima. U Antiohiji su prvo razvili takvu strukturu prije Rima. U Rimu je bilo mnogo onih koji su tvrdili da su zakoniti biskupi, iako je opet Irinej naglasio važnost jedne linije biskupa od svetog Petra do njegovog savremenika pape Viktora I. Neki autori tvrde da pojava jednog biskupa vjerovatno nije došla do sredine 2. stoljeća. Po njihovom mišljenju, Linus, Kletus i Klement su bili eventualno istaknuti biskupi prezbiterijanci, a ne nužno i monarhijski biskupi.
Dokumenti iz 1. i početka 2. stoljeća ukazuju na to da je Sveta Stolica imala neku vrstu nadmoći i važnosti u Crkvi kao cjelini, iako je detalj šta je to značilo je vrlo nejasan u ovom periodu.
Rano kršćanstvo (30. – 325) Čini se da su prvo naizmjenično korišteni izrazi "episkopi" i "prezbiterijanci". Konsenzus među učenjacima je bio da je, na prijelazu iz 1. i 2. stoljeća, lokalnu zajednicu vodili biskupi ili prezbiterijanci čije su se kancelarije preklapale ili razlikovale. Neki kažu da vjerovatno "nije bilo jedinstvenog monarhističkog biskupa u Rimu prije sredine 2. stoljeća... a vjerovatno i kasnije". Drugi naučnici i historičari se slažu, pozivajući se na historiju svetog Ignatija iz Antiohije i svetog Irineja, koji su zabilježili linearni niz biskupa Rima (papa) do vlastitog vremena. Oni također navode važnost koja se pridaje papi u ekumenskom vijeću, uključujući i one početne.
U ranoj hrišćanskoj eri, Rim i nekoliko drugih gradova su imali želju za rukovodstvom u svijetu Crkve. Jakov, poznat kao "brat Gospodnji", bio je šef Jerusalemske crkve, koja je počastvovana kao "Majka Crkve" u pravoslavnoj tradiciji. Aleksandrija je bila centar jevrejskog učenja i postala je centar hrišćanskog učenja. Rim je rano imao veliku zajednicu u apostolskom periodu kada apostol Pavle govori u svojoj poslanici Rimljanima, a prema tradiciji Pavle je tamo ubijen.
Tokom 1. stoljeća Crkve (30 - 130), glavni grad Rimskog carstva je postao prepoznatljiv kao hrišćanski centar od izuzetnog značaja. Clement I, na kraju 1. stoljeća, napisao je poslanicu crkvi u Korintu intervenišuši u velikom sporu i izvinjavajući se što nisu poduzeli akciju prije. Međutim, postoji samo nekoliko referenci iz tog vremena za priznavanje autoritativnog primata Rimske Stolice izvan Rima. U Ravenna dokumentu od 13. oktobra 2007. godine, teolozi koji su izabrani od strane rimokatoličke i pravoslavne crkve su izjavili: "41. Obje strane se slažu... da je Rim, kao crkva koja presjedava u ljubavi prema frazi svetog Ignacija iz Antiohije, zauzeo prvo mjesto u taxisu, i da je biskup Rima stoga protos među patrijarsima. Oni se ne slažu, međutim, o tumačenju historijskih dokaza iz ovog doba u vezi prerogative biskupa Rima, kao protosa, što je pitanje koje se shvata na različite načine o prvom milenijumu".
Krajem 2. stoljeća, bilo je više manifestacija rimske nadležnosti nad drugim crkvama. 189. godine, tvrdnja primata crkve u Rimu može biti navedena u Irinejevoj knjizi protiv jeresa (3:3:2): "Sa Rimskom crkvom zbog svog vrhunskog porijekla, sve crkve se moraju složiti... i oni su vjerni svuda jer održavaju apostolsku tradiciju". 195. godine, papa Viktor I izopštio je Kvardecimans i proglasio je Uskrs 14. Nisana, na datum jevrejske Pashe, kao tradiciju koju je izrekao John Evangelista (vidi Uskršnja kontroverza). Proslava Uskrsa je po papinom naređenje spadala u nedjelju, i to je bio sistem koji je preovladao.
Nikeja u istočno-zapadnom raskolu (325. – 1054) Milanski edikt je 313. odobrio slobodu svih religija u Rimskom carstvu, počevši mir sa Crkvom. 325. prvo Vijeće Nikeje osudilo je arianizam i proglasilo trinitarianizam dogmom, a u svom šestom Kanonu prepoznata je posebna uloga Rima, Aleksandrije i Antiohije. Veliki branitelji Trinitarijanske vjere uključuju pape, a posebno papu Liberiusa, koji je prognan na Bereu od strane Konstancija II zbog njegove Trinitarijanske vjere, Damasusa I, i nekoliko drugih biskupa.
U Nikeji 380. godine, hrišćanstvo je proglašeno državnom religijom Rimskog carstva, s imenom "Katolički kršćani" koje je rezervisano za one koji su je prihvatili kao vjeru. Dok su vlasti na istoku kontrolisali Crkvu i ekumenskog patrijarha Carigrada, u glavnom gradu na zapadu, biskupi Rima su bili u mogućnosti da konsoliduju utjecaj i moć koji su posjedovali. Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, barbarska plemena su prelazila na kršćanstvo ili katoličanstvo; Clovis I, kralj Franaka, bio je prvi važni barbarski vladar koji je prešao katoličanstvo i postao saveznik pape. Ostala plemena, kao što su Vizigoti, tek kasnije su primila katoličanstvo.
Srednji vijek mini|desno|Grgur Veliki (oko 540–604) koji je uspostavio srednjovjekovne teme u Crkvi, na slici Carla Saracenija, c. 1610, Rim.
Nakon pada Rima, papa je služio kao izvor autoriteta i kontinuiteta. Papa Grgur I (540 - 604) vršio je u crkvi stroge reforme. Iz drevne senatorske porodice, Grgur je imao disciplinu tipičnu za staru rimsku vladavinu. Teološki, on je predstavio pomak od klasičnog do srednjevjekovnog izgleda; njegovi popularni spisi su bili puni dramatičnih čuda, snažne relikvije, demona, anđela, duhova i približavanja kraja svijeta.
Grgurevi nasljednici su uglavnom dominirali Ravennom, kao predstavnici Bizantijskog cara u Italiji. Ovo poniženje, te slabljenje carstva zbog muslimanske ekspanzije i nesposobnosti cara da zaštiti papina imanja od Langobarda, prisililo je papu Stephena II da zatraži pomoć od cara Konstantina V. On je apelovao Francima da zaštite svoju zemlju. Pipin Mali je pokorio Langobarde i donirao je papi italijansko zemljište. Kada je papa Leo III okrunio Karla Velikog 800. za kralja, uspostavljen je presedan kako, na zapadu, niko ne može biti car bez papinog krunisanja.
Od 7. stoljeća postalo je zajedničko za evropske monarhije i plemstvo da osnivaju crkve i vrše davanje posjeda ili daju novac svećenstvu u svojim državama ili feudima, što je izazvalo korupciju među sveštenstvom. Ova praksa je postala uobičajena, jer su crkveni velikodostojnici i svjetovni vladari bili učesnici javnog života. Za borbu protiv ove i drugih praksi koje su oštetile crkve između 900. i 1050. godine, u svim centrima je vršena promocija crkvenih reformi, od kojih je najvažnija bila reforma iz opatije Cluny, koja je širila svoje ideale širom Evrope. Ovaj pokret reformi ojačan je izborom pape Grgura VII 1073. godine, koji je usvojio niz mjera u pokretu poznatom kao Gregorijanova reforma, kako bi se snažno borio protiv simonije i zloupotrebe državne moći i pokušaja da vrati crkvenu disciplinu, uključujući i celibat. Sukob između pape i svjetovnih autokratskih vladara, kao što je car Svetog Rimskog carstva Henrik IV i kralj Engleske Henrik I, poznat je kao investitura, koji je riješen 1122. godine, od strane Konkordat lavine, u kojoj je papa odredio da se vjerski službenici plaćaju od strane sveštenika i vladara. Ubrzo nakon toga, papa Aleksandar III je započeo reformu koja će dovesti do uspostavljanja kanonskog prava.
Od početka 7. stoljeća, halifat je zauzeo mnoge zemlje u južnom Mediteranu i predstavljao je opasnost za kršćanstvo. 1095. Bizantijski car, Aleksis I Komnenos, zatražio je vojnu pomoć od pape Urbana II protiv muslimanske invazije. Urban je u Klermontu pokrenuo Prvi križarski rat kako bi pomogao Bizantiji da povrati stare kršćanske teritorije, posebno Jerusalem.