Alojzije Stepinac (Brezarić kod Krašića, 8. maja 1898 - Krašić, 10. februara 1960)Glas Koncila: Bl. Alojzije Stepinac, Kronološki pregled Preuzeto 22. juna 2010., bio je zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim 3. oktobra 1998. mini|desno|Grb kardinala Stepinca|170px
Biografija Škola i vojska thumb|Vitraž u crkvi Gospe Lurdske na Rijeci Alojzije Viktor Stepinac rođen je kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svog prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike porodice, koja je do godine 1878, živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916, a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, pa je 29. juna stupio u 96. karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku na Rijeku. U vojsci nije podnosio, da se pred njim psuje (to ga je zaokupljalo cijelog života) a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stepenicu do svetišta Majke Božje na Trsatu, kako bi slušao drugu misu.
U prvom svjetskom ratu borio se na italijanskom frontu; u maju 1918, ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko italijanskih logora (u Mestri kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji)Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2, Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989., , str. 339.-340., gdje se prihvatio učenja italijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskom frontu. Stepinac se javio kao dobrovoljac u Jugoslavensku legiju u kojoj su mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika. Zaslugom Jugoslavenskog odbora pušten je iz logora 6. decembra 1918. godine i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Solunski front je bio probijen u septembru iste godine i prave borbe bile su već okončane. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran, pa se u proljeće 1919. godine vratio kući u oficirskom činu potporučnika redovne vojske a 1920. godine unaprijeđen je u čin rezervnog poručnika.
Studiji i prosidba Po povratku kući otac ga je nagovarao, da ode na univerzitet. Zato je u jesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i najzad se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na porodičnom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio, da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu, koji ga je postavio za upravinika jednog od najvećih porodičnih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku "Katoličke mladeži".
Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke omladine s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske grupe, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je njegov otac počeo misliti kako je vrijeme, da se Lojzek oženi i to mu je rekao. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak.
Pisao je Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. Ali, s vremenom Stepinac je pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njena pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.
Sveštenički poziv Stepinac je i dalje bio bez određenih namjera, neodlučan šta bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg sveštenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo indirektno, da svrha njegovog života leži u svešteničkom pozivu.
I dalje pun sumnji, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svešteničkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.
Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako najzad ima namjeru da stupi u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti gdje bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijanski univerzitet kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati takse i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u oktobru 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.
Od sveštenika do nadbiskupa U Rimu je na Gregorijanskom univerzitetu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je u jesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu misu je služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U julu iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.
Stepinac je odmah želio prionuti na posao župnika te je podnio molbu, da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Ali, Stepinac nije mirovao, već je nagovorio nadbiskupa Bauera, da izda okružnicu 25. novembra 1931. kojom je osnovao ustanovu "Caritas" na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac, koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje narodnih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga. mini|Spomenik Stepincu u Ludbregu
Godine 1932. imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebalo kraljevo odobrenje pored papinog. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob, da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. Međutim, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.
Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd, da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao: Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim sveštenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.
Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. decembra 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.
U tom periodu ima zgoda kako je ušao u franjevački red. Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.
Sveštenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio da postoji zavjet što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u decembru 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Bog zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je bio pokrovitelj izvršenja zavjeta. Godine 1940, objavio je poziv hrvatskom narodu, da se tokom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvatskoj, izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika, zavjet je izvršen tek 1996. godine.
Kontroverze O djelovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca u doba NDH vodile su se i vode ogorčene polemike, s nepomirljivim radikalno oprečnim stavovima i ocjenama. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na zatvorsku kaznu zbog svog djelovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, nakon uspostave Druge Jugoslavije. Srpska propaganda je, naročito intenzivno 1980tih godina, u svojim optužbama išla i dalje od formulacija optužbe, pa je Stepinac proglašen za inspiratora i učesnika progona i genocida nad Srbima u NDH. Sa hrvatske strane, presuda je odbacivana kao neosnovana i nepravedna. Hrvatski sabor je 14. februara 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu Sabor Republike Hrvatske: Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu Preuzeto 5. januara 2012. po kojoj je Stepinac bio nepravedno osuđen na montiranom procesu. Osim toga, Stepinac je istican kao moralni velikan bez ijedne mrlje.
Gotovo svi njegovi branioci ističu niz slučajeva u kojima je on osuđivao postupke vlade NDH i rasističku ideologiju. Ivan Gabelica, hrvatski nacionalist, suprotstavlja im se u opsežnom feljtonu, koji ima opseg knjige. On tvrdi, da je odnos Stepinca i ustaških vlasti bio odličan, da pojedine Stepinčeve primjedbe nemaju dublji značaj te da su navodi o dubljim sukobima, a pogotovo o pripremanom hapšenju i atentatu na Stepinca neistiniti. Time Gabelica brani istu tezu kao srpski šovinisti, naravno sa potpuno suprotnim vrijednovanjem. Tako se nastavlja stara diskusija, koja se vodila u emigraciji između branilaca ustaškog režima i onih koji su ga osuđivali.
Pozdrav novoj državi Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. aprila Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. aprila, primio ga je i Ante Pavelić. Obje ove posjete zbile su se prije potpisivanja kapitulacije 17. aprila 1941. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.
Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka kvaternika, pokušao je 10. aprila 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac lično predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.
Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prilikom general Slavko Kvaternik, koji je prije završetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.