Sanski Most je naseljeno mjesto i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se na rijeci Sani u regionu Bosanske krajine između Prijedora i Ključa. Administrativno pripada Unsko-sanskom kantonu.
Geografija Grad Sanski Most iznosi površinu od 12,90 km2, a općina 781,17 km2.Vedad Biščević, Edin Biščević: Građa za historiju Općine Sanski Most Sanski Most 2009. Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Kroz općinu Sanski Most protiču rijeke Sana i osam rječica: Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska rijeka, Japra, Sasinka i Kozica, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica: Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina, među kojima su Hrustovača, Dabarska pećina i Fajtovačka pećina. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru, ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.
Historija
Prahistorija
Povoljan geografski položaj i umjerena klima pogodovali su ranom naseljavanju područja današnje općine Sanski Most. Na to upućuju brojna nalazišta gradinskog tipa, kojih je na ovom terenu evidentirano osamnaest. Arheološka istraživanja provedena između 1946. i 1971. godine potvrdila su postojanje utvrđenih naselja u mjestima Trnova, Vrhpolje, Čaplje, Donja Tramošnja, Kljevci i Jelašinovci. Gradina u Staroj Rijeci uništena je modernom eksploatacijom rudnika. mini|desno|270px|Sanski Most 1912. godine Antički izvori navode da su u dolini rijeka Sane i Vrbasa živjeli Mezeji, ilirsko pleme poznato po rudarstvu. Iz rimskog perioda evidentirano je 19 lokaliteta, uključujući ostatke puteva i tragove eksploatacije željezne rude.
Srednji vijek O ranom srednjem vijeku pa sve do 13. vijeka o ovom, kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena. Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i Donji Kraji kao dijelovi banovine Bosne.
Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. stanovništvo u "Donjim krajima" je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog bana Mladena (katolika) i knezova Hrvatinića (patarena).
U Listini Bele IV od 20. jula 1244. prvi put se spominju i župe sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U jednom dokumentu iz 1258. spominje se sanski župan (knez) Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15. marta 1264. taj sanski župan prodaje zemlju "krala" opatiji Topuskoj. Polovinom 13. vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka rijeke Sane. Prema jednom dokumentu iz 1334. Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.
U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele, župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.
Svi do sada navedeni dokumenti nedvosmisleno potvrđuju da je postojao grad Zana (Sana), da je postojala župa Zana (Sana), a pošto su srednjovjekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe, to znači da je glavni grad župe Sana bio grad Sana.
Osmanlijsko carstvo
Nakon mnogih bitaka i promjene vladara, sanska oblast od 1499. pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta. Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe. Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do tada.
U dubičkom ratu 1788-1791, koji je započela Austrija protiv Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i muslimani sa sanskog područja, koji su dali veoma jak otpor austrijskim četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove, došlo je do brojnog povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske doline.
Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. reorganizacijom bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu (Madeni Atik). Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove: Kamengrad, Pećigrad (Tur Mihalpekler), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša, Podvizd, Vranograd (Vrnograč), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan (Madeni Atik), Sana (Ključ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka (Adai Kebir), Most na Sani (Džisri Sana), Cazin i Ostrožac.
Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije istočno od njega; Pobriježje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje. Nahija Sana zahvata sela sa obje strane rijeke Sane, a sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo.
Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima. Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija (džisum, arapski - most).
U 1796. i 1812. spominje se kapetan Mustafa-beg, koji je umro 1813. Njega je naslijedio Murat-beg, koji je 27. septembra 1822. fermanom izgubio titulu kapetana, a za nasljednika je imenovan Husein-beg, sin Hasana-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio posljednji kapetan u ovoj kapetaniji, jer su kapetanije ukinute 1835. Međutim, istina je drugačija, jer postoje kako predanja, tako i činjenični dokazi. Naime, kapetani Kamengrada bili su do iza 1700. iz nepoznate ili nepoznatih porodica, a onda je kapetanija došla u ruke jedne grane novskih Cerića. Prvi po imenu poznati kapetan bio je Omer-aga. Spomen mu se sačuvao u jednom jajačkom sidžilu. On je 11. Redžepa 1105 (5. marta 1694) prisustvovao kao svjedok na jednom vjenčanju. Nešto prije toga, tj. 24. Zilkade 1104 (27. jula 1693), izdao je bosanski vezir bujruldiju jajačkom kadiji, da se pobrine za konje koji će prenijeti četiri tovara baruta u Kamengrad i palanke njegova područja. Baš u to vrijeme harale su hrvatske čete Vakuf, Majdan i druga mjesta oko Kamengrada, pa će s ovim u vezi biti slanje municije i boravak kapetana Omer-age i novskog dizdara Arslan-age u Jajcu. Godine 1629. hrvatske su čete popalile Majdan, a sljedeće su ga godine i zauzele na kraće vrijeme. Godine 1699. bio je zapovjednik kamengradske krajine od Sane do Krke Ibrahim-aga. Poslije ove dvojice u poznatim izvorima nema spomena kamengradskim (majdanskim) kapetanima sve do druge polovine 18. vijeka, ali se je iz više isprava vidjelo da je kapetanija postojala.
Iz porodice Cerića bila su četiri kamengradska (majdanska) kapetana: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš. O Mehmedu se zna samo iz predanja. Kako mu nema mezara ni u Starom Majdanu ni na Brdarima, moglo bi biti da je poginuo u Dubičkom ratu, kako i predanje kaže. Svakako je bio kamengradski kapetan u drugoj polovini 17. vijeka, kao i sin mu i nasljednik Ali-kapetan. Njegovo je ime zapisano na nišanu njegova sina Salih-kapetana. Završio je kapetanovanje oko 1800. Predanje kaže da je sahranjen na Brdarima, ali njegovog nadgrobnog spomenika nije bilo.
Ali-kapetanov sin i nasljednik je Salih-kapetan. Sigurno se zna da je bio kapetan do svoje smrti 1827. Umro je na svom imanju u Lušci Palanki i odande je prevučen na kolima u Stari Majdan i pokopan desno od ulaza u džamiju. To je put preko 30 km. Svijet s ovog kraja rado je davao volove da vuku kola s mrtvim tijelom, jer se svako, bez razlike na vjeru, veselio što je nestalo jednog teškog zulumćara. U ovom kraju se pripovijeda, kako se za uprave Salih-kapetana desio Ramazan i katolički Božić u isto vrijeme i kako je neki katolik uoči Božića ubio krme, kad su muslimani klanjali teraviju. Cika krmeta čula se u džamiji. Sutradan je imam tužio tog kršćanina kapetanu i on ga je odmah pozvao da ga sudi. U prisustvu imama i drugih ljudi pitao je kapetan toga kršćanina šta je on prošle noći uradio, i kad je on odgovorio da ne zna da je išta krivo učinio, kaže mu kapetan zašto ga imam tuži. "Jesam kapetane" - odgovori kršćanin - "nama je Isus zapovjedio da o Božiću nešto zakoljemo, pa ja eto učinio kako je zapovijeđeno". Kapetan je pogledao imama i odgovorio "Ovdje nema suđenja, jer se krst krije za jaka leđa. Idi, krstu, i slušaj Isusa!". Ovu priču su pričala trojica muslimana. Vidljivo je njegovo ponašanje kao akt tolerancije, jer je došao od čovjeka čijoj se smrti radovala čitava kapetanija.
Salih-kapetan je imao tri sina: Derviša, Ahmeda i Aliju, od kojih su posljednja dvojica pokopani na Brdarima. Ali-beg je umro 1880. godine, a kapetaniju je naslijedio Derviš-beg. U narodu je zvan i Dedo-kapetan, nije bio ništa bolji čovjek od oca. Pošto je bio pristaša reformi, Zmaj od Bosne je naredio da mu se spali odžak. On je ostao vjeran sultanu i pokoravao se bosanskom veziru. Nakon ukinuća kapetanija postao je muselim i u svojoj nahiji i dalje provodio zulume. Tek kad je bosanski vezir Čerkez Hadži Ćamil-paša 1846. izdao naredbu o nizamskoj nošnji i zabranio upotrebu naziva kapetana, koji se i nakon ukinuća upotrebljavao u privatnom razgovoru, diže se Krajina zbog toga na ustanak. Kažu da je bio tada prognan kao jedan od vođa i Derviš-beg u Janjinu, dok Jukić zna da ga je prognao Omer-paša Latas 1851. Tako je i posljednji kamengradski kapetan ostavio kosti izvan Bosne.
Derviš-beg je imao tri sina, od kojih je Ibrahim-beg umro 1846, a Tosun-beg i Hrustem-beg doživješe okupaciju Bosne 1878. Sva trojica su umrli na Brdarima i ondje su pokopana na porodičnim mezarlucima. U istim je mezarlucima pokopana i Fatima (zvali su je Naja), kći Mustafe, bihaćkog kapetana. Ona je bila žena Salih-kapetana Cerića. Tradicija zna da je Derviš-kapetan imao ogroman posjed, koji se sterao od Sane do Iline vode, i da ga je uglavnom pribavio svojoj kući kupnjom, tako da bi prodavcu pošteno isplatio ugovorenu sumu, a kad bi ovaj otišao, on bi za njim ponekad opremio svoje ljude koji bi mu novac oteli i predali kapetanu.
Kao kadiluk Kamengrad je osnovan između 1562. i 1574, kad je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Što se tiče teritorijalnog opsega Kamengrada kao kadiluka u najranije doba zna se da su mu, pored Kamengradske, pripadale još i nahije Sana ili Ključ, Sanica i Bilaj-Blagaj. Na teritoriji ovog kadiluka spominju se u izvorima gradovi: Kamengrad, Pećigrad (turski Mihapekler), Mala i Velika Kladuša, Šturlić, Podzvizd, Vranograč, Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan (Madeni Atik), Jezerski, Krupa, Otoka (Ada-i Kebir), Sanski Most (Džisri Sana) i Cazin.