Iridij (lat. – iridium) jest hemijski element sa simbolom Ir i atomskim brojem 77. Vrlo je tvrd, lomljiv, srebreno-bijeli prelazni metal iz platinske porodice. Iridij je drugi element po gustoći (poslije osmija) i jedan od najotpornijih metala na koroziju, čak i pri temperaturama do 2000 °C. U periodnom sistemu svrstan je u 9. grupu i 6. periodu. Iako su samo neke istopljene soli i halogeni spojevi podložni koroziji u čvrstom stanju, fino isitnjeni prah iridija zapaljiv je i mnogo reaktivniji.
Iridij je otkrio engleski naučnik Smithson Tennant 1803. zajedno s osmijem u nerastvorljivim ostacima u prirodnoj platini. Ime mu je dao po grčkoj boginji Iridi, personifikaciji duge, zbog upečatljivih i šarolikih boja njegovih soli. Iridij je jedan od najrjeđih elemenata koji se mogu naći u Zemljinoj kori, a njegova godišnja proizvodnja i potrošnja u svijetu iznosi samo tri tone. Postoje samo dva izotopa koja se mogu naći u prirodi: 191Ir i 193Ir, od kojih je 193Ir mnogo zastupljeniji, a to su i jedini stabilni izotopi.
Među najvažnije iridijeve spojeve koji se koriste spadaju soli i kiseline koje on daje s hlorom iako formira i brojne organometalne spojeve koji se koriste kao industrijski katalizatori i u svrhu istraživanja. Metalni iridij koristi se kad je potrebna velika otpornost na koroziju na visokim temperaturama, kao što su visokotehnološke svjećice, tiglovi za rekristalizaciju poluprovodnika pri visokim temperaturama i elektrode za proizvodnju hlora u hloroalkalnom procesu. Radioizotopi iridija koriste se u nekim radioizotopskim termoelektričnim generatorima.
Iridij je nađen u brojnim meteoritima u količinama mnogo većim nego što je njegov prosječni udio u Zemljinoj kori. Iz ovog razloga neuobičajeno veliki udio iridija u sloju gline u tzv. K-T granici dao je povod za Álvarezovu hipotezu da je udar vanzemaljskog objekta uzrokovao izumiranje dinosaura i mnogih drugih vrsta prije 65 miliona godina. Vjeruje se da je ukupna količina iridija na Zemlji mnogo veća nego što je to izmjereno u stijenama Zemljine kore, ali, kao i kod drugih metala platinske grupe, velika gustoća i tendencija iridija da se spaja sa željezom uzrokovala je da se najveći dio iridija spusti ispod Zemljine kore u periodu dok je planeta bila "mlada" i još u tečnom stanju.
Historija thumb|Grčka boginja Irida, po kojoj je iridij dobio ime Otkriće iridija je usko vezano sa platinom i drugim metalima iz platinske grupe metala. Samorodnu (prirodnu) platinu su koristili drevni Etiopljani i južnoameričke kulture, a ona je uvijek sadržavala manju količinu drugih metala iz platinske grupe, uključujući iridij. Platina je u Evropu došla kao španska riječ koja u prijevodu znači malehno srebro, a donijeli su je španski osvajači u 17. stoljeću nakon što su je pronašli u današnjoj Kolumbiji. Otkriće da ovaj metal nije legura nekog dotad poznatog elementa, već sasvim novi element, desilo se tek 1748. Hemičari koji su izučavali platinu rastvarali su je u zlatotopci (mješavini HCl i dušične kiseline) da bi napravili njene rastvorljive soli. U većini slučaja primjećivali su malehne količine tamnog, nerastvorljivog ostatka. Joseph Louis Proust je smatrao da je ostatak grafit. Francuski hemičari Victor Collet-Descotils, Antoine François de Fourcroy i Louis Nicolas Vauquelin su također pronašli crni ostatak 1803, ali nisu ga uspjeli pronaći u dovoljnim količinama da bi izveli druge eksperimente.
Godine 1803. britanski naučnik Smithson Tennant analizirao je nerastvorljivi ostatak i zaključio da on sigurno sadrži neki novi metal. Vauquelin je prah naizmjenično tretirao bazama i kiselinama te tako dobio nestabilni novi oksid za koji je vjerovao da je oksid tog novog metala, kojem je dao naziv pten iz grčke riječi πτηνός (ptēnós) u značenju "s krilima, krilat". Tennant, koji je imao prednost tako što je dobio mnogo veću količinu ostatka, nastavio je istraživanje i konačno utvrdio postojanje dva dotad nepoznata elementa u crnom ostatku, iridija i osmija. Dobio je tamno crvene kristale (vjerovatno ]·n) putem sekvence reakcija sa natrij hidroksidom i hlorovodoničnom kiselinom. Tennant je novom elementu dao ime po Iridi (Ἶρις), grčkoj boginji sa krilima, zaštitnici duge i glasnici Olimpskih božanstava, jer su mnoge soli iridija koje je dobio bile obojene jarkim bojama. Otkriće novog elementa je dokumentirano u pismu Kraljevskom društvu 21. juna 1804.
Britanski naučnik John George Children je prvi koji je uspio istopiti uzorak iridija 1813. uz pomoć najbolje galvanske baterije koja je ikad napravljena (u to vrijeme). Prvi koji je dobio izrazito čisti iridij bio je Robert Hare 1842. On je izmjerio gustoću iridija od otprilike 21,8 g/cm3 te je zapazio da metal gotovo nikako nije kovan i vrlo čvrst. Prvo topljenje u značajnijoj količini izveli su Henri Sainte-Claire Deville i Jules Henri Debray 1860. godine. Za svaki kilogram iridija bilo im je potrebno sagorijevanje od približno 300 litara čistog i . Ove izuzetne poteškoće pri topljenju metala su ograničavale mogućnosti obrade iridija. John Isaac Hawkins je tražio mogućnost da dobije fini ali čvrsti vrh za nalivpero te je 1834. uspio napraviti zlatno nalivpero sa iridijskim vrhom. John Holland, izrađivač nalivpera, zajedno s Williamom Loflandom Dudleyjem istopio je iridij 1880. tako što mu je dodavao fosfor te je taj proces patentirao u SAD-u. Međutim, britanska kompanija "Johnson Matthey" kasnije je objavila da su oni koristili sličan proces još od 1837. i da su dotad na brojnim svjetskim sajmovima izlagali istopljeni iridij. Prvu leguru iridija sa rutenijem koristio je Otto Feussner 1933. u termoparu. Time je omogućeno mjerenje visokih temperatura u zraku do 2000 °C.
Godine 1957 Rudolf Mössbauer, u jednom eksperimentu kojeg su nazvali eksperimentom koji će obilježiti 20. stoljeće u fizici, otkrio je rezonantnu i bespovratnu emisiju i apsorpciju gama zraka od strane atoma u čvrstom uzorku metala koji je sadržavao samo 191Ir. Ovaj fenomen, poznat kao Mössbauerov efekat (a otad do danas je otkriven i kod drugih izotopa poput 57Fe), na osnovu kojeg je zasnovana Mössbauerova spektroskopija, dao je važan doprinos u izučavanju fizike, hemije, biohemije, metalurgije i mineralogije. Za svoj rad Mössbauer je u svojoj 32. godini dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1961, samo tri godine nakon što je objavio svoje otkriće.
Osobine Fizičke thumb|lijevo|140px|Kuglica iridija 8,3 g, dobijena topljenjem električnim lukom Kao član platinske grupe metala, iridij je srebrenast, dosta sličan platini ali sa neznatnim žutim odsjajem. Zbog svoje lomljivosti, tvrdoće i vrlo visokog tališta, čvrsti iridij je vrlo težak za mašinsku obradu i preradu, pa se zbog toga u njegovoj preradi koristi metalurgija praha. On je jedini metal koji zadržava dobre mehaničke osobine u dodiru sa zrakom pri temperaturama iznad 1600 °C (2912 °F). Iridij ima vrlo visoku tačku ključanja (10. po redu od svih elemenata), a na temperaturama ispod 0,14 K postaje superprovodnik.
Modul elastičnosti kod iridija je drugi najveći među metalima, jedino osmij ima veći. Ova osobina, zajedno sa visokim tangencijalnim modulom i vrlo niskim vrijednostima Poissionovog omjera (odnos longitudinalne i lateralne napetosti), što označava visok stepen krutosti i otpornosti na deformacije utičući na njegovu širu mogućnost korištenja u industriji. I pored ovih ograničenja i visoke cijene iridija, razvijeni su brojni načini njegove primjene gdje je mehanička snaga osnovni faktor u nekim od najekstremnijih i najzahtjevnijih uslova primjene u današnjoj tehnologiji.
Izmjerena gustoća iridija je za oko 0,12% manja od gustoće osmija, elementa sa najvećom gustoćom. Postojala su određena neslaganja oko toga koji je od ova dva elementa gušći, najviše zbog male razlike u gustoćama i poteškoćama oko njenog mjerenja, ali nakon što je povećana tačnost u korištenim faktorima za izračunavanje gustoće, podaci dobijeni putem kristalografskog mjerenja x-zracima pokazali su da je gustoća iridija 22,56 a osmija 22,59 g/cm3.
Hemijske Iridij je najotporniji metal na koroziju. Ne napada ga gotovo nijedna kiselina, zlatotopka, istopljeni metali ni silikati na visokoj temperaturi. Međutim, napadaju ga istopljene soli kao što je natrij-cijanid i kalij-cijanid, kao i kisik te halogeni elementi (naročito fluor) na visokim temperaturama.
Izotopi Iridij ima dva prirodna stabilna izotopa, 191Ir i193Ir koji imaju zastupljenost u prirodi od 37,3% i 62,7% respektivno. Poznata su najmanje 34 radioizotopa iridija koji su sintetizirani, a čiji maseni brojevi se kreću od 164 do 199. Izotop 192Ir koji se nalazi između dva stabilna prirodna izotopa je najstabilniji radioizotop sa vremenom poluraspada od 73,827 dana. Pronašao je primjenu u brahiterapiji i industrijskoj radiografiji, naročito je pogodan za nedestruktivno ispitivanje čeličnih varova te u industriji plina i nafte. Izvori izotopa iridija 192 su bili uključeni u nekoliko radioloških nesreća. Osim ovog izotopa, postoje još tri izotopa čiji je poluvrijeme raspada duže od jednog dana: 188Ir, 189Ir i 190Ir. Izotopi sa masama ispod 191 se raspadaju u kombinaciji β+ i α raspada te emisije protona, sa izuzetkom 189Ir koji se raspada elektronskim zahvatom te 190Ir koji emitira pozitron. Sintetički izotopi koji su teži od 191 raspadaju se putem β− raspada, mada izotop 192Ir ima mali put raspada preko elektronskog zahvata. Svi poznati izotopi iridija su otkriveni između 1934. i 2001. godine; najskoriji otkriveni izotop je 171Ir.
Do danas su otkrivena i 32 metastabilna (nuklearna) izomera iridija, čiji se maseni brojevi kreću od 164 do 197. Najstabilniji od njih je 192m2Ir, koji se raspada putem izomerske tranzicije, a vrijeme poluraspada mu iznosi 241 godinu,, što ga čini stabilnijim od bilo kojeg sintetičkog izotopa iridija u njegovom osnovnom stanju. Najmanje stabilan je izomer 190m3Ir sa vremenom poluraspada od samo 2 µs. Izotop 191Ir je prvi među svim elementima kod kojeg je uočen Mössbauerov efekat. To ga čini korisnim za Mössbauerovu spektroskopiju u istraživanjima u oblastima fizike, hemije, biohemije, metalurgije i mineralogije.
Rasprostranjenost thumb|350px|Iridij je jedan od najmanje rasprostranjenih elemenata u Zemljinoj kori thumb|lijevo|Meteorit Willamette, šesti najveći meteorit nađen na Zemlji, sadrži 4,7 ppm iridija. Iridij je jedan od najmanje rasprostranjenih elemenatata u Zemljinoj kori, sa prosječnim udjelom mase od 0,001 ppm u stjenovitoj kori; u usporedbi sa njim zlata ima 40 puta više, platine 10 puta a srebra i žive oko 80 puta više. Telur je rasprostranjen skoro isto kao i iridij, dok samo tri prirodno zastupljena elementa ima manje od iridija: renija, rutenija i rodija; iridij je čak 10 puta više zastupljen od posljednja dva. S druge strane, iako je veoma slabo rasprostranjen u stijenama kore, iridij je relativno mnogo češći u meteoritima, sa koncentracijama od 0,5 ppm pa i više. Smatra se da je ukupna koncentracija iridija na planeti Zemlji znatno veća nego što je to izmjereno u stijenama Zemljine kore, iz razloga gustoće i siderofilnog (privlači ga željezo) karaktera iridija; on je polahko počeo tonuti ispod Zemljine kore u Zemljino jezgro dok je planeta još bila užarena i istopljena.
Iridij je pronađen u prirodi kao slobodni, samorodni element i u prirodnim legurama; naročito kao iridij-osmij legura osmirid (koji je bogat osmijem) i iridosmij (bogat iridijem) U niklovim i bakarnim depozitima metali platinske grupe se javljaju kao sulfidi (npr. (Pt,Pd)S), teluridi (npr. PtBiTe), antimonidi i iarsenidi (npr. ). U svim ovim spojevima platina se može zamijeniti sa malim količinama iridija i osmija. Zajedno sa svim metalima platinske grupe, iridij se može pronaći u prirodi u legurama sa sirovim niklom ili bakrom.