Bijeljina je grad i naseljeno mjesto u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Površina grada je 734,08 km2, a ukupni broj stanovnika iznosi 107.715 (popis 2013). Grad je kao središte plodne ravnice Semberije jedan od centara za proizvodnju i trgovinu hranom.
Historija Bijeljina se prvi put spominje 1446. godine. Od Zvornika je kroz Bijeljinu prolazio srednjovjekovni put koji je išao za Mačvu, Mitrovicu i Hok. Franjevački samostan Svete Marije, u poljima u okolini Bijeljine, spominje se 1514. godine. Tom razdoblju pripadaju trinaest stećaka, od kojih su dva dekorisana a na četiri se nalaze fragmentarno čitljivi napisi. U zaseoku Mitrovićima, selo Gornji Dragaljevac, na dva lokaliteta nalaze se tri stećka, od kojih je jedan ukrašen motivima biljne stilizacije i predstavom životinje; kao takav prenijet je na zgradu dragaljevačke osnovne škole. U osmanlijskom dobu župa Bijeljina pripada nahiji Koraj. Kao sjedište kadiluka pominje se 1634. Za vrijeme austro-ugarske okupacije i u ratu 1876. grad je mnogo stradao.
Od islamskih sakralnih objekata, posebno se ističe Sultan Sulejmanova ili Atik džamija, zanimljiva po tome što njena munara ima dva šerefeta. Sagrađena je na temeljima starije, prije 1566. sagrađene istoimene džamije koja je bila teško oštećena u napadu austro-ugarske vojske 1716. godine i sve do 1739. godine je korištena kao crkva. Nakon obnove 1893. godine spada među ljepše i prostranije sakralne islamske građevine u Bosni i Hercegovini. Muhamed Nedžihi-pašina džamija sagrađena je 1839/1840. Manji objekat sa drvenom munarom, Salihbegovića džamija, potiče iz 1875/76 godine. Hrpića džamija ima kamenu munaru. Od pravoslavnih sakralnih objekata posebno se ističe Pravoslavni manastir sa crkvom Svete Trojice (Manastir Tavna); nalazi se na izvoru rječice Tavne, 18 kilometara od Bijeljine. mini|Šahovski park u centru grada mini|desno|250px|Trg u Bijeljini Sjeveroistočni ugao Bosne odavno se zove Semberija. Hamdija Kreševljaković je smatrao da je naziv Semberija u vezi sa rodom osmanlijske vojske koji se, kako navodi, zvao zemberi (strijelci). Riječ zemberek je perzijskog porijekla i znači: opruga, spirala. Prema Abdulahu Skaljiću, to je neka vrsta puške ili topa sa zemberekom. Prema tome naziv Semberija mogao je postati samo u osmanlijsko vrijeme, ne prije prve polovine 16. vijeka, a smatra se da su u tom kraju živjeli vojnici janjičari - zemberdžije. Bijeljina, grad u Semberiji, spominje se prvi put u vrijeme Osmanlijskog carstva 1634. godine kao sjedište kadiluka. Evlija Čelebija je ostavio zapis: "Kasaba Bijeljina je vojvodaluk (i) pašin domen (hass) na teritoriju zvorničkog sandžaka (...) Ta kasaba nalazi se na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa pet stotina lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda. U baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrjepljuju čovječije zdravlje. Od svih boljih kuća ističe se veliki odžak Alipaše Čengića, koji je pokriven kao rubin crvenim crijepom. To je tako dobar dvor (...) da mu u svoj Bosni nema ravna. U blizini tog saraja nalazi se jedan gaj u kome se ogromna stabla uzdižu do neba (...) Klima je prijatna i tu ima svakovrsnog voća koje je na glasu."
Bijeljinsko utvrđenje sastojalo se od sarampova - hendeka, odnosno rova sa palisadama (parmakluk) oko kamenih objekata: džamije sultana Sulejmana II i hamama koji je bio kraj džamije. Osim toga tu su bile i dvije spahijske kule nastale u 17. stoljeću. Austro-ugari su u septembru 1716. godine napali Bijeljinu, čiji su stanovnici pružili jak otpor. Kako nisu imali tvrđave branili su se iz džamije i hamama koji su bili ozidani od tesanog kamena. Neprijatelj je topovima znatno oštetio obje te zgrade. Jednu je spahijsku kulu lagumom djelomično razorio, a drugu oštetio. Bijeljina je tada pala pod vlast Austro-ugarske, koja je grad napustila tek 1739. godine, poslije još jednog austro-osmanlijskog rata. Nakon ponovnog uspostavljanja osmanlijske vlasti u Bijeljini opet nije bio sagrađen utvrđeni grad nego je onaj sarampov obnovljen. Takav je sarampov bio i u Janji. Za vrijeme osmanlijske uprave Bijeljina je bila poznata po velikom broju trgovaca i obrtnika raznih specijalnosti. Godine 1868. Bijeljina je spojena telegrafskom žicom sa Tuzlom i Sarajevom. Bijeljinu su u vrijeme srpsko-osmanlijskog rata 1876/1877. opsjedale jedinice srbijanske drinske vojske. Ta drinska vojska (20.000 pripadnika) najprije je zauzela Mali Zvornik i Sakar, a zatim je preko Bujuklića ade prešla na ovu stranu i napala Bijeljinu. Zahvaljujući jakom otporu i dobroj organizaciji Bošnjaka i osmanlijske vojske, srbijanske jedinice pretrpjele su gubitke i morale su se povući neobavljena posla.
Zvornik i Bijeljina su bila jedina veća mjesta iz Bosne koja su ušla u sastav ustaničke Srbije za vrijeme Prvog srpskog ustanka (1804–1813).
Austrougarsko doba Austrougarska vojska ušla je u Bijeljinu 20. septembra 1878. godine nakon čega je grad uključen u novu upravnu i administrativnu strukturu Monarhije. U upravnom pogledu Bijeljina je postala kotarsko središte u sastavu okruga Donja Tuzla, a nova vlast je u grad uvela moderniji činovnički aparat, uređenije općinske službe i sistematičnije prostorno planiranje.
Austrougarski period bio je ključan za modernu urbanizaciju Bijeljine. Prema istraživanjima o graditeljskom nasljeđu grada, upravo su posljednje decenije 19. i početak 20. stoljeća ostavile presudan trag u formiranju njegovog savremenog urbanog izgleda. Između 1879. i 1910. broj stanovnika Bijeljine povećan je sa 6.090 na 10.061, što svjedoči o snažnom demografskom rastu i jačanju gradskih funkcija.
Modernizacija se ogledala u razvoju školstva, saobraćaja, poštanskih i finansijskih ustanova, kao i u novoj javnoj arhitekturi. Godine 1880. otvorena je komunalna osnovna škola, a 1886. i trgovačka škola, što ukazuje na potrebu obrazovanja kadrova za širenje uprave i trgovine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća izgrađeni su ili uređeni Gradski park, hotel Drina, nova poštanska zgrada i objekti bankarskih ustanova, dok su parni mlinovi, ciglana i pilana pokazivali da Bijeljina izlazi iz okvira isključivo agrarnog mjesta i dobija obilježja trgovačko-zanatskog i manjeg industrijskog središta.
Posebno mjesto u historiji austrougarskog perioda zauzima osnivanje njemačke naseobine Franz Josefsfeld (današnje Novo Selo) u blizini Bijeljine. U nju su doseljeni kolonisti, uglavnom iz njemačkih krajeva Monarhije, a naselje je razvilo vlastitu školu, crkvenu opštinu i infrastrukturu. Školske 1888/89. otvorena je državna osnovna škola na njemačkom jeziku, a 1913. podignuta je i evangelička crkva u neogotičkom stilu. Ova kolonizacija bila je dio šire austrougarske politike privrednog i demografskog preoblikovanja sjeveroistočne Bosne.
Prvi svjetski rat Tokom Prvog svjetskog rata Bijeljina je, zbog položaja uz granicu prema Srbiji, imala izražen vojnostrateški značaj. Grad je bio jedna od polaznih tačaka austrougarskih operacija prema Srbiji, a rat je doveo do pojačanog saobraćajnog i infrastrukturnog angažmana u njegovom okruženju. U tom kontekstu rekonstruisan je putni pravac prema Koraju i Čeliću, a izgrađena je i uskotračna pruga Rača–Bijeljina–Ugljevik, koju su, prema dostupnim podacima, gradili ruski ratni zarobljenici.
Iako rat nije izbrisao rezultate prethodne modernizacije, usporio je daljnji razvoj i podredio gradske funkcije vojnim potrebama Monarhije.
Između dva svjetska rata U razdoblju Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije razvoj Bijeljine bio je sporiji nego u austrougarsko vrijeme. Grad je zadržao obilježja regionalnog trgovačkog središta za poljoprivredno bogatu Semberiju, posebno za promet žita, voća, mesa, vune i kože, dok je privredna struktura ostala snažno oslonjena na agrarnu okolinu.
Ipak, i u tom periodu nastavljeni su pojedini urbanistički i kulturni zahvati. Školske 1920/21. počela je raditi Velika gimnazija, a 1926. započela je izgradnja njene zgrade. Godine 1929. izgrađen je Sokolski dom prema projektu arhitekte Momira Korunovića, dok je 1936. gradsko jezgro dobilo savremeniji kolovoz od granitne kocke. U međuratnim godinama Bijeljina je imala i nekoliko mlinova te bankarskih ustanova, što pokazuje kontinuitet njenog ekonomskog značaja u sjeveroistočnoj Bosni.
Drugi svjetski rat Tokom Drugog svjetskog rata Bijeljina i njena okolina bili su zahvaćeni okupacijom, represijom i ratnim razaranjima. Prema istraživanjima o poratnim promjenama u Bijeljini, grad je 24. septembra 1943. nakratko bio oslobođen, ali je u aprilu 1944. ponovo pao pod okupacijsku vlast. Konačno oslobođenje uslijedilo je 2. aprila 1945. godine.
Završna faza rata ostavila je teške posljedice. Od decembra 1944. do oslobođenja grad je bio izložen snažnom bombardovanju, a obnova se odvijala sporo. Prema nepotpunim podacima koje navodi historiografska literatura, na području Bijeljine u Drugom svjetskom ratu stradalo je 3.794 ljudi.
Socijalistički period Nakon 1945. Bijeljina je ušla u razdoblje socijalističke obnove i administrativnog preuređenja. U prvim poslijeratnim godinama bila je u sastavu Tuzlanskog okruga, potom Tuzlanske oblasti, a 1952. godine Bijeljinski srez obuhvatao je deset općina sa 86.865 stanovnika. Poslijeratne vlasti bile su suočene s problemima nestašice hrane, slabih saobraćajnih veza, zdravstvenih prilika, obnove školstva i reorganizacije lokalne uprave.
U socijalističkoj Jugoslaviji Bijeljina se postupno afirmirala kao regionalno urbano središte Semberije. U jednoj publikaciji ANUBiH iz 1964. godine grad je opisan kao glavno mjesto Semberije sa 16.700 stanovnika, širokim ulicama i modernije izgrađenim centrom, dok je šira oblast i dalje pretežno bila vezana za zemljoradnju i stočarstvo. Kasnije su studije ANUBiH-a o urbanom razvoju Bosne i Hercegovine Semberiju s Bijeljinom izdvajale kao jednu od značajnijih makro-urbanih koncentracija u republici.
Rat u Bosni i Hercegovini Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bijeljina imala je 96.988 stanovnika, od čega su najbrojnije grupe bili Muslimani/Bošnjaci i Srbi, uz manje zajednice Hrvata, Jugoslavena i ostalih.
Na početku rata 1992. Bijeljina je bila među prvim gradovima u Bosni i Hercegovini koje su preuzele srpske snage. Prema službenom sažetku IRMCT-a, u napadu početkom aprila 1992. ubijeno je najmanje 45 nesrpskih civila, a zločini nad lokalnim muslimanskim stanovništvom nastavljeni su i u narednim mjesecima.
Presude i službeni akti MKSJ-a i IRMCT-a svrstali su Bijeljinu među općine u kojima su 1992. počinjeni zločini protiv nesrpskog stanovništva. Žalbeno vijeće u predmetu Stanišić i Simatović 2023. godine utvrdilo je njihovu odgovornost kao članova udruženog zločinačkog poduhvata za zločine koje su počinile različite srpske snage u više općina Bosne i Hercegovine, među njima i u Bijeljini. U predmetu protiv Momčila Krajišnika žalbeni postupak je potvrdio krivicu za deportacije, prisilno premještanje i progone počinjene nad bošnjačkim i hrvatskim civilima u više bosanskohercegovačkih općina, uključujući i Bijeljinu.
U ratnom periodu na području Bijeljine i u njenoj blizini djelovao je i logor Batković, koji se u sudskoj dokumentaciji ICTY-a i IRMCT-a pojavljuje među mjestima nezakonitog zatočenja civila i ratnih zarobljenika.
Poslijeratni razvoj i savremeno doba Poslije Daytonskog mirovnog sporazuma Bijeljina je ostala jedno od najvažnijih urbanih središta sjeveroistočne Bosne. Poslijeratni razvoj obilježili su obnova privrede i infrastrukture, povratak dijela prijeratnog stanovništva, ali i trajne posljedice ratnih migracija i etničkog preoblikovanja stanovništva.
Pravni status grada dodatno je učvršćen 2012. godine donošenjem Zakona o Gradu Bijeljina. Prema objavljenim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, Bijeljina je i dalje spadala među najveća gradska središta u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini u cjelini.
Geografija