Muhamed Hevaija Uskufija (; Dobrnja kod Tuzle, 1601 – poslije 1651) bio je bosanski alhamijado pjesnik i leksikograf. Pisao je na turskom i na maternjem jeziku, koji je u svojim djelima nazivao bosanskim. Najpoznatiji je kao autor Makbul-i arifa (), poznatog i kao Potur-Šahidija, stihovanog tursko-bosanskog rječnika završenog 1041. po hidžretskom kalendaru, odnosno 1631/32.
Biografija
O njegovom životu sačuvano je malo pouzdanih podataka. Rođen je u Dobrnji kod Donje Tuzle 1601, u tadašnjem Zvorničkom sandžaku. Potjecao je iz begovske porodice iz tuzlanske okolice i rano je ostao bez roditelja. Mjesto njegovog školovanja nije poznato, ali se iz djela vidi da je poznavao turski, arapski i perzijski jezik.
Njegovo lično ime u literaturi nije uvijek jednako čitano, jer arapski zapis nije vokaliziran, pa se javljaju oblici Muhamed i Mehmed. Prezime mu nije zabilježeno. Hevaija je njegovo pjesničko ime, dok se Uskufija tumači kao nadimak povezan s nazivom visoke kape koju su nosili janjičarski oficiri i dvorski službenici. Uz ime je upotrebljavao i odrednicu Bosnevi, a u svojim tekstovima izričito je isticao bosansku pripadnost i naziv bosanskog jezika.
Prema jednoj pretpostavci, neko vrijeme boravio je u Carigradu i bio u dvorskoj službi sultana Murata IV, kojeg spominje u svom djelu. Druga mišljenja vezuju ga za Zvornički sandžak, bilo kao penzioniranog dvorskog službenika, bilo kao kadiju. Posljednji sigurni podatak o njemu jeste da je bio živ 1651.
Dana 16. septembra 2016. u Dobrnji je otkrivena spomen-ploča s njegovim imenom i godinama rođenja i smrti.
Književni rad
Pisao je u okviru alhamijado tradicije, odnosno književnosti bosanskih muslimana na narodnom jeziku i arapskom pismu. Njegov pjesnički rad obuhvata vjersko-didaktičke i moralističke pjesme, u kojima se javljaju motivi pobožnosti, nepravde, podmitljivosti, nemorala činovništva, progona, samoće i sukoba istine i laži.
Među njegovim poznatijim pjesmama navode se "Molimo se tebi Bože", "Bože jedini, ti nas ne kinji", "Višnjem Bogu koji sve sazda", "Poziv na viru" i "Savjet ženama". Pjesma "Poziv na viru" različito je tumačena: kao poziv kršćanima da pređu na islam, kao poziv inovjercima na saradnju i suživot, ali i kao opća vjerska pouka o zajedničkom ljudskom porijeklu. Uskufiji se pripisuje i moralno-religijski spis "Pouka oštroumnima" (), pisan dijelom na turskom, a dijelom na bosanskom jeziku.
Makbul-i arif
Makbul-i arif, poznat i pod nazivom Potur-Šahidija, najpoznatije je Uskufijino djelo. Riječ je o stihovanom tursko-bosanskom rječniku, koji je autor završio 1041. po hidžretskom kalendaru, odnosno 1631/32. Popularni naziv Potur-Šahidija nije autorov; djelo je sastavljeno po uzoru na Šahidijin perzijsko-turski stihovani rječnik Tuhfe-i Şâhidî.
Rječnik ima predgovor i trinaest poglavlja. U njemu su protumačene riječi i izrazi iz svakodnevnog, vjerskog i društvenog života, raspoređeni po širim tematskim cjelinama, među kojima su Bog i čovjek, boje, priroda, srodstvo, tijelo i duša, putovanje, smrt, bilje, kuća i brojevi. Sam rječnički dio pisan je u stihu i sadrži više od 700 riječi bosanskog jezika u oko 330 stihova.
U uvodu rječnika Uskufija obrazlaže razlog zbog kojeg piše djelo na bosanskom jeziku:
Rječnik pripada tipu rječnika u stihu, u kojem leksikografska građa nije uređena kao u modernim abecednim rječnicima, nego je uklopljena u metrički i rimovani tekst. Takav oblik imao je didaktičku funkciju: stih je olakšavao pamćenje riječi, a djelo je istovremeno pripadalo književnoj i praktičnoj jezičkoj tradiciji. Kerima Filan ističe da je Makbul-i arif prvo tursko-bosansko djelo te vrste u osmanskom periodu na Balkanu i da je važno za proučavanje osmanskoturske i bosanske leksike.
Rukopisi i izdanja
Autograf rječnika nije poznat. Djelo je sačuvano u više prijepisa, a u rukopisnoj tradiciji često je prenošen samo rječnički dio, bez predgovora. Pojedini prijepisi čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i Orijentalnom institutu u Sarajevu, a jedan primjerak nalazi se u Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali, gdje je dospio iz Kaira 1924.
U naučnu javnost uveo ga je Otto Blau, koji ga je objavio u knjizi Bosnisch-türkische Sprachdenkmäler 1868. Derviš Korkut priredio je novo izdanje rječnika u Glasniku Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu 1942, a kasnija proučavanja ukazala su na razlike među prijepisima i izdanjima. Alija Nametak posebno je obradio tri rukopisna primjerka Makbul-i arifa, a u novijim istraživanjima rječnik je proučavan s leksikološkog i književnohistorijskog stanovišta.
Jezik i mjesto u književnosti
Uskufijin jezik opisuje se kao pretežno ikavski. Rijetki jekavski i ekavski oblici u njegovim tekstovima obično se dovode u vezu s prepisivačkom tradicijom, a ne sa sigurnom slikom govora tuzlanske okolice u 17. stoljeću. Alen Kalajdžija, analizirajući bosanske lekseme u Makbul-i arifu, ističe da rječnik obuhvata opću leksiku, arhaizme, dijalekatski ili regionalno obilježene riječi, idiolekatske neologizme, ali i stare posuđenice iz evropskih jezika.
U pregledima književnosti bosanskohercegovačkih muslimana na orijentalnim jezicima Uskufija se posmatra kao autor koji je osmansku književnu i učenu tradiciju povezao s lokalnom pismenošću na narodnom jeziku.
Također pogledajte Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa
Literatura
Reference
Vanjski linkovi
Reprint Uskufijevog rječnika iz 1631. godine – Al Jazeera Balkans
Kategorija:Bosanski jezik Kategorija:Alhamijado književnost Kategorija:Rođeni 1601. Kategorija:Biografije, Tuzla Kategorija:Bosanskohercegovački pisci Kategorija:Osmanlije bošnjačkog porijekla