mini|desno|Komoda, čije su ladice i gornja ploča izrađene furnirskom intarzijom mini|desno|Drvene obloge zidova s furnirskom intarzijom
Kao furnir mogu se definisati tanki listovi od drveta debljine 0,3 do 6 mm (a po nekim teorijama na osnovu nove japanske tehnologije 8 mm), koji se specijalnim procesima rezanja, obično bez nastanka otpada, odvajaju od trupca ili njegovog dijela. Posebna grupa furnira su mikrofurniri sa debljinom od 0,08 mm (0,09 mm) do 0,1 mm, a po DIN 4079 0,1-0,3 mm za čiju proizvodnju je potrebna posebna tehnologija. Riječ furnir nastala je u 16. stoljeću od francuske riječi "fournir". Cilj prozvodnje furnira je oplemenjivanje manje vrijednih vrsta drveta ili ploča na bazi drveta, koje služe kao nosivi materijal na koje se postupkom presanja i ljepljenja povećava vrijedost proizvoda drvne industrije. Za proizvodnju furnira mogu se koristiti gotovo sve vrste drveta, mada se zbog učešća smole, težište stavlja na lišćare, a manje na četinarske vrste drveta.
Historija Riječ furnir, je izvedena od njemačke riječi furnieren, koja se pisala po starom francuskom furnier a tek se po u modernom francuskom jeziku počela pisati kao fournier. U starim engleskim knjigama nalazi se izraz fenere, da bi konačno postala veneer. Tako se definicija furnira mijenjala kako se mijenjala i upotreba furnira, tj od definicije tankih daščica za oblaganje manje vrijednog drveta, pa do upotrebe za proizvodnju šperovanog drveta. U govornom području južnoslavenskih jezika, zbog nedostatka adekvatnog prevoda, riječ furnir je zaživjela u upotrebi, s jedini izraz koji zamjenjuje furnir je oplatica, koji označava plemeniti furnir. Prve poznate tragove proizvodnje i upotrebe furnira nalazimo u Starom Egiptu, na raznim predmetima od drveta iz kraljevskih grobnica. Furniri su upotrebljavani u vidu intarzija, zajedno sa slonovačom, dragim kamenjem i metalima. kao dekorativno sredstvo za postizanje umjetničkih efekata. U Egipatskom muzeju u Kairu nalaze se pored intarzija i furnirani stolovi, kreveti, stolice i ostali namještaj iz tog vremena. Slični predmeti su nađeni u staroj Grčkoj i područjima pod upravom Antičkog Rima. Kod Rimljana susrećemo furnir za slične svrhe kod stolova, koji su u njihovom domaćinstvu zauzimali centralni položaj. Po Pliniju Starijem, u enciklopediji od 37 knjiga, u kojoj opisuje proizvodnju papirusa, Rimljani su poznavali i neke vrste šperovanja sa tankim daščicama. Furnir se u Starom Egiptu, kao i u Srednjem vijeku izrađivao ručnim piljenjem tračnom pilom, a kasnije se proizvodio piljenjem kružnom pilom. Na osnovu pronađenih arheoloških nalaza, slikarstva i keramike, moguće je slijediti razvoj furnira od Egipta, preko Starog Rima do Srenjeg vijeka. Vrhunac korištenja furnir doživljava u renesansi od 1350. godine u Italiji, te u baroku i u rokokou. Od 15. vijeka koristile su se ručno izrezane ili izblanjane daščice, tanki drveni elementi, ukrasi za ormare i kutije za garderobu, kao i ostali namještaj. Proizvodnja malih količina furnira bia je radno-intenzivna i skupa, tako da su ovakve predmete mogli si priuštiti samo bogati slojevi stanovništva. Prvi podaci o furnirskoj pili pojavljuje se 1812. godine, kao patent jednog francuskog inžinjera, a u proizvodnju ulazi 1825. godine. Zbog velikog gubitka kvalitetnog drveta, ovu tehnologiju zamjenjuje mašina za sječeni furnir, koju patentira 1834. francuski inžinjer Charles Picot. Upotreba ove mašine počinje tek od 1860. godine. Ljušteni se furnir, vrlo jednostavnom tehnologijom prvi put pojavljuje 1818. godine, dok Garand 1844. godine patentira ljuštilicu koja je uz nož imala i pritiskivač, sa mogućom dužinom trupca do 2 m i brzinom ljuštenja od 4–5 m/min. Otprilike u isto vrijeme je u SAD-a otkrivena ljuštilica istih karakteristika. Prva fabrika furnira u Njemačkoj otvorena je 1843. godine u Freiburgu, a sa puštanjem u pogon mašina za rezanje 1880. u Hamburgu počinje industrijska proizvodnja furnira.
Vrste furnira Najjednostavnija podjela procesa proizvodnje furnira po načinu izrade je: ljušteni furnir, rezani furnir piljeni furnir fineline furnir staylog furnir; Furnir se obično proizvodi ljuštenjem (ljušteni furnir) od za to specijalno termički obrađenih trupaca. Proizvodnja rezanog furnira ima za cilj isticanje strukture drveta, te je samim tim rezani furnir veće estetske i kvalitativne vrijednosti. Postoji takođe i proces proizvodnje piljenog furnira, koji se vrlo rijetko primjenjuje.
Ljušteni furnir
Proces izrade ljuštenog furnira, počinje termičkom obradom oljuštenih ili neoljuštenih trupaca u, za to posebno pripremljenim bazenima ili komorama. Trupci se zbog potrebnog visokog kvaliteta (bez kvrga i mehaničkih oštećenja) za obradu ljuštenjem, biraju posebnom kontrolom kvaliteta, te se protokolišu i numerišu označavanjem brojevima, koji su utisnuti na plastičnim pločicama pričvršćenim na trupac. Prema tome se termička obrada može vršiti vrućom vodom (oko 80-100 °C), ili vodenom parom (temperatura malo viša od 100 °C). Temperatura i trajanje termičke obrade je zavisna od vrste drveta i njegove tvrdoće. Termičkom se obradom omekšavaju drvene ćelije, čime se omogućava neprekidno ljuštenje trupca i njegovo pretvaranje u dugačku furnirsku traku. Zagrijavanjem trupaca, bitno se mijenja boja drveta, jer se uslijed reakcije na povišenu temperaturu mijenjaju hemijske komponente u drvnim ćelijama. Postoje vrste drveta, koje se zbog niskog stepena tvrdoće, mogu mehanički obrađivati (ljuštiti) i bez omekšavanja. Nakon toga, mehaničkim se procesom neoljuštenim trupcima skida kora. U nekim se slučajevima skidanje kore može vršiti i visokim pritiskom vode, mada se ova metoda rijetko koristi, zbog visokih investicijskih troškova.
Nakon guljenja kore, trupci se postavljaju u ljuštilice, mašine sa rotirajućim vretenima, koja centrirano stežu trupce. Furnir se ljušti nožem visokog stepena tvrdoće između 50-60 HRC (Rockwella), koji se u toku rezanja približava rotirajućem trupcu. Veoma važan faktor u ljuštenju furnira je ugao pod kojim nož prilazi tangenti rotirajućeg trupca. Kako je u ugao prema tangenti važan za sile rezanja, te time i za potrošnju energije i kvalitet rezanja, održavanje i posluživanje ljuštilice je kompleksan proces, koji osim iskustva poslužioca mašine, zahtjeva i visoko stručno znanje. Praktički se čitav trupac ljušti u jednoj traci, koja nakon ljuštenja odlazi na dalju obradu sušenjem. U zavisnosti za koje će se svrhe ljušteni furnir dalje koristiti, reže se u manje table, koje se mogu, ukoliko je furnir sa kvrgama, zakrpati, posebnim eliptičnim zakrpama, izrezivanjem grešaka, ljepljenjem i utiskivanjem zakrpa. U daljoj se obradi, te table mogu rezati, te za potrebe industrije šperovanog drveta, proširivati raznim metodama lijepljenja.
Listovi furnira u debljinama od 0,5 mm do 1,5 mm primjenjuju se u izradi proizvoda iz grupe šperovanog drveta (npr. šperploče). Posebna forma obrade je izrada furnira od jedne vrste javora, koji svojom strukturom se koristi za područje zvučne izolacije ili u proizvodnji muzičkih instrumenata. Ljušteni furnir, ukoliko je proizveden od visokovrijednih vrsta drveta, može imati strukturu, koja se kvalitetom može usporediti sa rezanim furnirom.
U zavisnosti od prečnika vretena, tehnologije i mogućnosti noža, ostatak, obično 5–7 cm prečnika se ne može dalje ljuštiti. Završetak procesa obrade furnira je faza sušenja, koja se obavlja u protočnim sušarama. Optimalna vrijednost vlažnosti furnira je 11-14%. Neosušeni furnir ili furnir sa većim procentom vlage, sklon je promjeni boje, te stvaranju gljivica, što mu snižava kvalitet i u ekstremnim slučajevima vodi ka gubitku funkcionaliteta. Osušeni furnir sa preniskim procentom vlage, ima za nedostatak slaba mehanička svojstva te je sklon pucanju.
Segmentno ljuštenje Postoje proizvodni procesi ljuštenja u kome se samo jedan segment izrezan iz trupca rotira i ljušti. Za razliku od ljuštenja trupaca, u segmentnom ljuštenju se obradak pričvršćuje specijalnim pristrojima na ravnoj strani obradka. Rotiranje može biti oko središnje ose ili ekscentrično, a izvodi se na posebnim ljuštilicama. Po tome kako počinje ljuštenje razlikujemo ljuštenje od vanjske površine trupca i ljuštenje od srca trupca. Ljuštenjem od srca trupca postiže se izuzetno lijepa i viskovrijedna furnirska slika, posebno kod furnira velike širine.
Spiralno ljuštenje Spiralnim ljuštenjem dobijaju se okrugle površine, koje se mogu koristiti za oplemenjivanje ploča okruglih stolova. Proizvodnja je slična oljuštenom listu pri oštrenju olovke. Ovim načinom se mogu dobiti furniri sa prečnikom od oko 1,2 m. Postupak je ograničen na tanke obradke, pa se ukrašavanje i izrada ovakvih ukrasnih ploča za stolove, obično izvodi sječenjem rezanog furnira u kružne odsječke sa uglom od 30-40° i njihovim međusobnim lijepljenjem i proširivanjem.
Rezani furnir
desno|mini|130px|Rezani brezovi furnir desno|mini|130px|Rezani javorov furnir Kod rezanog furnira, proces počinje takođe termičkom obradom, koja se u zavisnosti od vrste i stepena tvrdoće može razlikovati od termičke pripreme za prozvodnju ljuštenjem. Nakon guljenja kore, trupci se u zavisnosti od željenog izgleda, mogu razrezivati podužno u razne oblike. Trupac se razrezuje na tri, četiri, šest ili više dijelova, koji otprilike moraju imati pravougaoni poprečni presjek. Odabirom forme obradka, moguće je kod visokovrijednih trupaca, postići estetski visoku kvalitetu strukture. Obradak se dalje reže, na za to specijalnoj mašini, a razlikuju se postupci u kome obradak leži vodoravno na radnom stolu (starija tehnologija), te noviju tehologiju u kome se obradak reže u okomitom položaju. Jedna podjela tehnologije je u zavisnosti od toga da li se nož kreće prema obradku ili obradak prema nožu. Kako oba načina rezanja imaju svoje prednosti i nedostatke, ne postoji jasna definicija, optimalnog procesa proizvodnje rezanog furnira.
Svakim pomjeranjem noža, od obradka se odvaja jedan list furnira, te proces traje u zavisnosti od mogućnosti pristroja za stabiliziranje obradka. Listovi furnira debljine između 0,4 mm i 0,7 mm spadaju u grupu tankih furnira, dok se ostale debljine (do 6 mm), deklarišu kao debeli furnir. Proizvodnja furnira od 6 mm zahtijeva teške mašine, sa jakim pogonskim motorima, te noževe visoke tvrdoće. Prednost ovako rezanih furnira u odnosu na piljeni furnir je da u procesu proizvodnje, nema piljevine, tako da osim zadnjih dvadesetak milimetara, praktički nema gubitka materijala. Rezani se furnir obavezno slaže po paketima, koji se sastoje od svih listova jednog obradka, složenih po redoslijedu rezanja. Samo tom rutinom moguće je prilikom lijepljenja furnira na noseći materijal (furniranje) postići optimalan izgled i sliku furnira. Tanki se furnir uglavnom primjenjuje za oplemenjivanje manje vrijednih prozvoda u industriji namještaja, dok se debeli furnir, zbog osjetljivost i mogućih mehaničkih oštećenja, koristi za lijepljenje na rubove drvenih ploča.
Takozvani mikrofurniri u debljinama između 0,1 mm i 0,2 mm, proizvede se uglavnom u Japanu, te zahtijevaju drugačiju tehnologiju, a ugao rezanja je u pravcu drvnih vlakana za razliku od sječenog furnira, koji otprilike ima ugao rezanja od 90°. Ovi se, gotovo providni furniri, za dalju upotrebu plastificiraju i lijepe na tanke folije.
Piljeni furnir