Stjepan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 – oko 10. marta 1391) bio je bosanski ban od 1353. do 1377, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. Tvrtko I se smatra jednim od najvećih srednjovjekovnih vladara Bosne, koji je za sobom ostavio zemlju veću, jaču, politički uticajniju i vojno sposobniju od one koju je naslijedio. Njegovim političkim dostignućima doprinijela je feudalna anarhija u Srbiji i Hrvatskoj, dok Osmanlije još uvijek nisu ozbiljno ugrozile. Bosanska privreda je bila na vrhuncu, pojavila su se nova naselja i trgovački centri i poboljšao se životni standard njegovih podanika. U toku njegove vladavine Bosna je doživjela najveći politički, vojni, teritorijalni, i privredni uspon i razvitak feudalnog društva.
Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.
Porijeklo Tvrtko je bio najvjerovatnije najstarije dijete rođeno iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338, dok je njegov vanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. Pored Tvrtka Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog grofa Ulricha. Tvrtko je sa samo petnaest godina postao ban Bosne. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. Vladislav je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće, 1354. preminuo, tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić.
Dolazak na vlast i odnosi sa Ludovikom Ugarskim
Godine 1353. umro je ban Stjepan II Kotromanić. Bosansko prijestolje naslijedio je Tvrtko, "sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana". Ugarski kralj Ludovik oženio se bosanskom princezom Elizabetom 20. juna 1353, neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Ludovik je zahtijevao od Tvrtka da mu na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete preda svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima. Budući da Tvrtko isprva nije mogao da stekne dovoljnu podršku plemstva, Ludovik je bio u prilici da ga natjera na posjetu Ugarskoj 1357. i predaju ovih teritorija. Ludovik I je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uslovima:
"da ban iz zemlje istjera patarene i heretike" "da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju" "da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega" "da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru".
Rat sa Ugarskom Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da osvoje "Usoru" i iskorjene iz Bosne "bezbrojno mnoštvo heretika i patarena", dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao "da unište drskost nekih pobunjenika". Ovo posljednje će biti vjerovatnije. Naime, kao što je opće poznato, Ugarska je polagala pravo na ovu zemlju.
Ugari su u dva navrati napali na sjever Bosne: U prvom navratu napali su na Donje Kraje, čiji su se gospodari podijelili međusobno. Jedni su stali uz Tvrtka, a drugi uz Ugare. Sa ovim napadom dovedena je u pitanje lojalnost nekih plemića. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan Tvrtku, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada "vjerno posluži" vojvoda Vukac Hrvatinić koji odbrani od Ugara Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije toga ugarska vojska je morala da se povuče. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu "za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podviže na me ugarski kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol" dodijelio "grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom"; vjerovatno je to bila njegova cijena. Do drugog napada Ugara došlo je mjesec dana kasnije. Ovaj je bio uperen na Usoru. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspješnom. Ovog puta Ugari su zaustavljeni kod tvrđave Srebrenik u Usori koja je izdržala veliki napad. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli spoljnoj prijetnji. Izvori, međutim, ne govore ništa o njegovim naporima u tom pravcu.
Pobuna vlastele link=https://en.wikipedia.org/wiki/File:Coat_of_arms_of_Kingdom_of_Bosnia.svg|lijevo|mini|Grb Kotromanića mini|Spomenik kralju Tvrtku, Sarajevo Ubrzo poslije istjerivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosanska vlastela se pobunila protiv Tvrtka, primoravši ga tako da pobjegne na ugarski dvor. Ugarski kralj primio je svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosansko prijestolje. Ne zna se tačno da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta. Uglavnom Stjepana Vuka su podržavali Sankovići.
Prihvativši ponovno ugarsko sizirenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Mjenjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.
Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz kog je stao da traži pomoć sa strane, naročito od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Međutim, ništa od Vukovih i papinih zamisli nije se ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom. Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70-tih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se upliće u međusobne sukobe srpskog plemstva.
Pravo na Srbiju 250px|mini|Novac kralja Tvrtka I. Tvrtko je sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko susjed moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih razdvojenih zemalja. U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dela njegovih teritorija. Na taj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su poslije pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob s bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Srbijom.
Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara.
Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija. Videvši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića "po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira", odlazi "v srbskuju zemlju", želeći "ukrepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se".Ljubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Sremski Karlovci 1927, 36—39, 50. Vidjevši, kako sam kaže, zemlju svojih predaka Nemanjića "po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira", odlazi "v srbskuju zemlju", želeći "ukrijepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljni carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se".Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I, Beograd 1929, str. 76
Krunisanje Tvrtka I mini|250px|Ostaci Crkve Sv. Nikole u Milama kod Visokog. 250px|mini|Novac kralja Tvrtka I.Više informacija: Krunisanje Tvrtka I KotromanićaKrunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. Ne postoji konsenzus gdje se krunidba dogodila (Mileševo ili Mile kod Visokog) ili koja je priroda krunidbe bila (jednokratno s dvije krune ili dvokratno), kao i osobe koronatora (djed Crkve bosanske, franjevački vikar ili pravoslavni mitropolit). Prevladavajuća teorija u bosanskohercegovačkoj historiografiji, razvijena je u radovima Dubravka LovrenovićaLovenović 1999, 227-287; 2012b, 109-148 koji zagovara krunisanje u Milima od strane djeda Crkve bosanske.
Tvrtko je zbog krvne povezanosti sa Nemanjićima uzeo titularno vladarsko ime Stefan, otkada je počela bizantinizacija titula na bosanskom dvoru, uslijed ulaska uticaja iz Srbije. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.
mini|desno|Statua Tvrtka I u Herceg Novom
Izgradnja Novog