mini|Obojeni histološki uzorak između predmetnog i pokrovnog stakla posmatra se pod svjetlosnim mikroskopom thumb|300px|Histološki uzorak za svjetlosnu mikroskopiju1 predmetno staklo, 2 - pokrovno stakalce , 3 - obojeni isječak tkiva između 1 i 2 mini|Mikroskopski izgled histološkog uzorka pluća čovjeka, obojen hematokslin om i eozinom. Histologija (grč. ἱστός – histos = tkivo + Λόγος – logos = nauka, učenje) je biološka nauka o tkivima, koja ima veoma značajnu primjenu u medicini. U širem smislu, histologija uključuje mikroskopsku anatomiju, ogranak anatomije. Sljedstveno tome, patohistologija je nauka patološkim promjena tkiva.Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, .Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ; .Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, . Primjena histološke analize Uzorci tkiva se ispituju na dvije osnovne razine presjeka, tj. preparata za mikroskopsku analizu. U tu svrhu, za snalizu pod svjetlosnim mikroskopom pripremaju se obojene sekcije tkiva mikrometarske debljine. Međutim, za pretrage pod elektronskim mikroskopom neophodni su mnogo tanji sekcije, obično oko 0,01-0,5 mikrona.http://www.open.edu/openlearn/science-maths-technology/science/biology/introduction-histology/content-section-0 .
Histološka ispitivanja u medicini služe za nekoliko svrhe, kao su primjerice: rano otkrivanje tumora (npr. čira na biopsiji) klasifikacija tumora (benigni / maligni), otkrivanje metaboličkih poremećaja i parazitskih, bakterijskih, upalnih bolesti, pomoć u izboru terapije i još mnogo toga. U ovakve pretrage uključuju se i odgovarajući podaci morfološke dijagnoze, jer se konačni nalaz kreira na osnovu izgleda i ponašanja pri bojenju tkivnih struktura.
Opća i medicinska histologija, osobito histopatologija obično uključuju metode ispitivanja slijedećih struktura kao što su: epitelno tkivo, vezivno tkivo, masno tkivo, hrskavica, kosti, nervno tkivo, mišićno i ostala tkiva.
Specijalna histologija obuhvata i topografsku histologiju (po tjelesnim regijama) tijela, histofiziku, histohemiju i histofiziologiju.Kuehnel W. (2003): Color atlas of cytology, histology, and microscopic anatomy. Georg Thieme Verlag, Stuttgart, Thieme New York, (GTV); (TNY).
Izvori materijala za histološke pretrage su: kirurški uzorci (npr. želuca, crijeva, bubrega), uzorke ekscizija (npr. mladež, tetiva, cista) i biopsija (npr. želuca, debelog crijeva, dojke, biopsija ostalih tkiva). Uz pomoć moderne tehnologije, histološka dijagnozu može se kreirati već posmatranjem sitnih komadića tkiva (1–2 mm). Ovi mikro-invazivni metodi su nježno-bezbolni za pacijenta pa se takvi pregledi često obavljaju.
Historija Počeci histologije Kao osnivač histologiju smatra se Xavier Bichat (1771.-1802.), koji je, bez mikroskopa, u ljudskom tijelu je opisao 21 vrstu tkiva. Pojava prvih patohistoloških analizea se pripisuje Johannesu Mülleru (1801.-1858.), koji je 1838. objavio knjigu o karakteristikama, prirodi i strukturi raka. Kao otac patohistološke analize označen je Rudolf Virchow (1821.-1902.).
Termin histologija je, 1819. godine, uveo od anatom Franz Josef Carl Mayer (1787.-1865.), definisan i kao grana pregledne anatomije. pregledane. Od 1830., pod impresijom Vincenta Jaquesa Louisa Chevaliera (1770.-1841.) i njegovog sina Charlesa Louisa Chevaliera (1804-1859.), izraz mikrotom je uveden za opremu za parčanje tkiva. Ta firma je, od 1765., u Parizu, proizvodila naučne instrumente.
Razvoj tehnike bojenja Malpighi (1628.-1694) je među prvima, pomoću mikroskopa proučavao organe i biljaka i životinja. Henri-Louis Duhamel du Monceau (1700.-1782.) je utvrdio da se životinjske kosti mogu bojiti biljnom bojom vrste Rubia tinctorum. Christian Gottfried Ehrenberg (1838.) koristi karmin za bojenje i mikroskopsko posmatranja protista (tada zvanih infuzorije). Heinrich Göppert i Ferdinand Cohn (1849.) putem bojila uočio protoplazmatska kretanja u biljnim ćelijama. Histološke tehnike bojenja je, oko 1855. , razvio anatom Joseph von Gerlach. On je opisao bojenje jedara u životinjskim ćelijama, pomoći karmina.
Heinrich Wilhelm Waldeyer koristi (1863.) ekstrakt „krvavog drveta“ (Haematoxylum campechianum) za proizvodnju hematoksilina za bojenje nervnih ćelija. Još jedan važan korak naprijed u ovoj oblasti je bila i upotreba anilinskog bojenja po Paulu Ehrlichu, koji je usavšavao te mogućnosti u periodu od 1879. do 1894. Godine.
Također pogledajte Tkivo Citologija Patologija Reference
Vanjski linkovi HistoNet 2000 - Online interaktivni Atlas Histology-online
Kategorija:Histotehnologija Kategorija:Histologija Kategorija:Medicinska terminologija