Bitka za oslobođenje Dervente od njemačkih snaga i ustaških i četničkih jedinica, u Drugom svjetskom ratu, zbila se od 27. do 29. juna 1944. godine.Samardžija S. (1983): Četrnaesta srednjobosanska NOU brigada. Skupština opštine Prnjavor, Banja Luka.Đondović R., Ur. (1989): Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945, Knj. 2: Nastanak i razvoj sanitetske službe u oružanim snagama narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji; Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, knj. 361. Monografija Jedinica NOV i PO Jugoslavije, Knj. 150). Vojnoizdavački i novinski centar, Sanitetska uprava SSNO, Beograd.

Historija pokreta otpora u Derventi Oružane akcije pokreta otpora na području Dervente, zapadno od pruge Derventa – Doboj, ototpočete su u oktobru 1941. i jačale do proljeća 1942. Zatim je, tokom pet-šest mjeseci, nakon dolaska četnika, intenzitet ustanka stagnirao. Početkom 1943. se revitalizirao, a juna 1944. slobodna teritorija se Derventi približila na oko 15 km.

Derventa je u svim prethodnim režimima imala jak vojni garnizon, a od juna 1942. i seosku ustašku miliciju, kao predstražu prema području Prnjavoru, u kojem su najčešće bile partizanske jedinice.

Borbene operacije Januara 1943. godine 1. proleterska divizija NOVJ je planirala napad na ovaj garnizon, što je omela Četvrta neprijateljska ofanziva. Jedanaesta krajiška divizija NOVJ je 1943. i prvom polovinom 1944. godine bila angažirana u razbijanju četničkih snaga, pa nije imala snage da pokrene ovakav napad, posebno imajući u vidu značajne neprijateljske snage u Doboju i Bosanskom Brodu. Opće mišljenje je bilo da je Derventa neprikosnovena ustaška tvrđava.

Kada je, u ljeto 1944. 11. divizija brojno i borbeno ojačala, organizifrala je napad na Derventu. Namjera nije bila daje zauzme i zadrži, jer u to vrijeme na tako nešto se nije moglo očekivati. Plan je bio da se, po mogućnosti, razbije garnizon, a ustašama i četnicima pokaže da im Derventa nije sigurno sklonište. U ovoj diviziji je bilo i mnogo boraca sa područja Dervente.Čišić A. (1974): Vojna enciklopedija. Redakcija vojne enciklopedije, Beograd.Stupar V. (2004): Sjećanja i svjedočenja o NOB u srednjoj Bosni i Podgrmeču 1941-1945. Foto Futura, .

Još 12. juna 1944 neprijatelji su imali informaciju da se

Krajem juna (26.), štab 4. lovačke pukovnije NDH konstatira da su partizani "jakim snagama koncentrisani zapadno i južno od Dervente" i da "izgleda da je napad na Derventu neizbježan".

Štab 11. divizije je naredio 14. srednjobosanskoj udarnoj brigadi (bez 5. bataljona) da se, u napadu na Derventu i okolna uporišta, pridruži 5. kozaračkoj (bez 3. bataljona), 18. hrvatskoj istočnobosanskoj brigadu i Tešanjsko-teslićkom partizanskom odredu. Svakoj od ovih jedinica su odijeljeni preciznizadaci. 14. SNOUB (teško naoružanje: 4 teška minobacača i 35 puškomitraljeza) napada Derventu između komunikacija Prnjavor – Derventa i Bosanski Brod – Derventa. Jednim vodom je išao napad prekp gvozdenog mosta na Ukrini a drugim, zaobilazno, cestom Bosanski Brod — Derventa, preko Čardaka, ka gradu. Jedan bataljon je trebao postaviti zasjedu u visini rječice Zirovine, prema Brodu, a jednim je planiran napad na miliciju u selima Bijelo Brdo i Kuljenovci. Peta kozaračka brigada (teško naoružanje: sa 2 teška miniobacača, 3 topa i 50 puškomitraljeza) je dobila zadatak da sa tri bataljona napadne grad sa sjeverozapadne strane, a jednim, iz pravca Kalenderovci – Detlak – Vrdoljaci, da razbije neprijateljske posade u pravcu napada i prodre u grad.

Osamnaesta hrvatska brigada je trebala napasti sa jugoistočne strane i jednim bataljonom likvidirati neprijateljske snage u rejonu Šušnjari – Vrhovi. Te položaje je zatim trebala čvrsto zaposjesti i tako onemogućiti napad neprijateljske intervencije iz Doboja. Jednim bataljonom i Tešanjsko-teslićkim odredom trebala je da "fingira" lažni napad na neprijateljska uporišta: Cer – Foča (kod Doboja) – Johovae, da bi za osvojeni prostor vezala prisutnu 2. bojnu 4. lovačke pukovnije i dijelove 1. bojne 6. posadnog zdruga. Planirano je da napad počne 27. juna 1944., u 23:00 sata.

Tokom realizacije dobijenih zapovijesti, 14. brigada je imala izvjesne izmjene u grupiranju snaga, jer je Štab brigade procijenio da jedan bataljon nema potencijala da sasvim neutralizira ustašku miliciju na području Kuljenovci – Bij elo Brdo – Begljuci, jer je u susjedstvu bila i njihova jedinica u selima Pjevalovci i Bosanski Dubočac. Zato je brigada formirala još jedan – Privremeni bataljon i povukla 2. četu iz 2. bataljona i 3. četu iz 3. Bataljona. Zatim ih je pojačala i nekim jačim vodovima ostalih četa. Pojačanim četama je komandovao Marka Mihajlović, zamjenik komandanta 2. bataljona i zamjenik komandanta 3. bataljona. Novoformirani bataljon je ušao u napad iz pravca Bosanskog Broda, preko Čardaka. Istovremeno je 1. bataljon, preko gvozdenog mosta, na Ukrini, napao željezničku stanicu i kasarnu u gradu.

Neprijatelj je na području Dervente imao 4. lovačku pukovniju (bez 3. bojne, koja je bila oko Maglaja) i 1. bojnu 6. posadnog zdruga. Ustaški štab je organizirao spoljnu odbranu, da bi izbjegao ulične neizvjesne borbe. U gradu su bili samo Štab i dijelovi 4. bojne, 14. i 15. satnija i 2. bateriju 16. artiljerijskog diviziona, dok su mu ostale snage a ostale snage bile zapadno i južno od Dervente. Prva bojna, ojačana dijelovima 1. bojne 6. posadnog zdruga, bila je raspoređena na položajima Kalenderovci – Vrhovi – Vrdoljaci, a 2. bojna 4. lovačkog puka sa glavninom 1. bojne 6. posadnog zdruga, u funkciji operativne rezerve, bila razmještena u rejonu Johovac – Foča (kod Doboja), na cesti Derventa – Doboj.

Bataljoni 14. udarne brigade su, opreza radi, sporo napredovali cestom Prnjavor – Derventa. Na prilazima gradu, iz kolone su se izdvojili, najprije 4. i privremeni bataljon, da bi ga zaobišli sa sjevera. Zatim su 2. i 3. Bataljon krenuli na Kuljenovce i Bijelo Brdo. Prvi bataljon i Štab brigade približavali su se cestom prema gvozdenom mostu na Ukrini.

Borba za Derventu počela je iz pravca napada 2. bataljona 5. kozaračke.

Iz neprijateljskih izvještaja je kasnije zaključeno da su u međuvremenu pokrenuta njihova 2. bojna 4. lovačkog puka i glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga, koji su oko ponoći 27. juna bili na Počivaljki. Istovremeno je i 2. baterija 16. artiljerijskog diviziona poljskim topovima iz 13. čete sa Vrdoljaka djelovala permanentnom paljbom vatru po pozicijama napada 5. i 14. brigade.

Ustaški štab je oko ponoći prešao u zgradu gimnazije, u kojoj je bila 15 satnija. Uz pomoć njemačkog instruktora, gimnazijska zgrada je pretvorena u snažno uporište. Uporedo je uspostavljen i drugi uporišni punkt u rejonu željezničke stanice i kasarne. To uporište je imalo podršku iz „oklopnog vlaka na samoj postaji“.

Kada su 4. bataljon 5. kozaračke i 1. bataljon 14. srednjobosanske brigade zajedno prišli gvozdenom mostu na Ukrini, bataljon 5. brigade je krenuo je prvi preko mosta. Za njima je prešao i bataljon 14. i ubacio se u kolonu 4. bataljona 5. brigade. Tako su ušli u grad. Čelna četa 5. kozaračke je otpočela borbu na prilazima željezničkoj stanici, gdje se uključuje i 1. bataljon 14. brigade. Glavnina 4. bataljona 5. brigade uputila se prema centru grada i gimnaziji.

U to vrujeme, 1. bataljon 14. brigade i četa 4. bataljona 5. Kozaračke, svim snagama, su napadali ustaše oko željezničke stanice. Zapaljeni su stanična zgrada i neki željeznički magacini. Pritisak partizana je bio toliko snažan da su branitelji, oko 1:00 sat, 28. juna dovedeni u paninu krizu:

Tako je već oko 1:00, 28. juna neprijatelj u Derventi izgubio sva artiljerijska oruđa, budući da je jedan protutenkovski i dva brdska topa do tada već bila zaplijenila 5. Brigada. U gradu su iz gorjele željeznička stanica, zgrade općine, Zempro-a, oružničke postaje, pošte i neka skladišta.

Tada nije bilo poznato da je na željezničkoj stanici stacioniran njemački oklopni voz. Snage koje je prije napada neprijatelj imao u gradu i one dovede prije ili u toku napada uključivale su:

Prvi bataljon 14. srednjobosanske darne brigade, predvođene Momirom Lalovićem i Pepijem Tvrzom, komandantom i komesarom bataljona, isa komandirima, četa Lukom Jokanovićem, Huseinom Avdićem i Petrom Kneževićem maksimalno se trudio da savlada posadu željezničke stanice.

Peta brigada je izdvojila Drugi bataljon (bez čete) i uputila u pravcu Kamen – Vrhovi – Lupljanica, poglavito zbog četnika koji su se oglašavali iz tog pravca, nego zbog ustaša NDH. Već prije četiri sata ujutro, štab 5. brigade je iz okršaja oko gimnazije izvukao i 4. bataljon i poslao ga u pravcu kasarne i Broda

Međutim, oko četiri sata, 28. juna, neprijatelju je pristizala je pomoć koja se prvo sukobila sa dijelovima 5. kozaračke, oko groblja na južnoj periferiji Dervente. Bile su to 2. bojna 4. lovačkog puka i glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga, sa naredbom da poslije ponoći krenu sa Počivaljke u Derventu i tako rasterete neprijateljske snage u odbrani Dervente. Peta kozaračka je po njima osula „žestoku vatru“, koja ih nije zaustavila.

Kada u Derventu s juga pristižu skoro dvije kompletne bojne NDH, 5. kozaračka brigada nije bila u stanju da angažira ni jedan cio bataljon, jer je 4. Bio upućen prema liniji fronta na kojoj je djelovalaj 14. brigada, a2. bataljon (bez čete) je ranije biomupućen prema položa jima Vrhovi – Kamen – Lupljanica. Preostale snage 5. kozaračke i dio 14. brigade, koji su još bili oko gimnazije, nisu uspjeli spriječiti neprijatelja da nastupa u tri pravca: prva bojna 6. posadnog zdruga pošla cestom, dvije satnije 2. bojne – sa obje strane ceste, 6. satnija istočno od ceste, prema bolnici i gimnaziji, čemu se pridružila i 7. satnija, koja je napala zapadno od ceste.

Vidjevši da se nastupajućim nadmoćnijim snagama neprijatelja ne mogu oduprijeti, prvo su iz grada odstupili dijelovi 5. brigade.

Prvi bataljon 14. udarne brigade još je bio kod željezničke stanice i nije znao za povlačenje. Tek kada se vidjelo da je 5. brigada u povlačenju i da se povlači i Privremeni bataljon 14. brigade povlači, počelo se sa povlačenjem pod neprijateljskom vatrom. Zato su borci morali pregaziti Ukrinu.

Usljed tako nagle promjene situacije na bojištu, komandant 14. brigade nije uspio o tome da preko kurira obavijesti štab 4. bataljona pa je znak za povlačenje bio ponovljeni hitac iz raketnog pištolja. Kad je svanulo nastavljena je bitka protiv svježih snaga NDH.

Drugi i treći bataljon su bili u povlačenju. Ustaška milicija je izbila na uzvišenja iznad puta Derventa – Dubočac. Štab brigade je tada energično reagirao, i vratio borce i rukovodioce 2. bataljona u protivnapad na Derventu ustašku miliciju.

Tokom opisanih događaja 4. bataljon Brigade sje još uvijek bio u zasjedi prema Bosanskom Brodu., a nije se znalo o događajima oko Dervente.

Osmatrači Štaba 4. bataljona nisu primijetili ugovoreni signal za povlačenje, kada se iz Dervente pojavio oklopni voz, procijenilo se je da njime dolaze partizanske snage. U pravcu voza upućena je samo jedna manja patrola da provjeri iz koje jedinice dolaze. Tek kada su njemački vojnici iz oklopnog voza po patroli otvorili mitraljesku i puščanu vatru shvatili su pravu situaciju. Iz voza dolazila snažna puščana i puškomitraljeska vatra, a borci 4. bataljona 14. brigade su se razdvojili na dva dijela: na veći dio zapadno od pruge i manji, koji se nalazio istočno od pruge.