Masakr u Bijeljini označava ubistva između 48 i 78 civila kojeg su počinile srpske paravojne grupe u Bijeljini tokom 1. i 2. aprila 1992. za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Većina ubijenih bili su Bošnjaci. Ubijani su i pripadnici drugih naroda, kao i Srbi koje su lokalne vlasti smatrale nelojalnim. Ubistva su počinile lokalne paravojne grupe poznate kao Mirkovi četnici i Srpska dobrovoljačka garda (SDG, poznata i kao Arkanovi tigrovi, srbijanska paravojna grupa koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan). SDG je bila pod komandom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koju je kontrolirao tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević.
U septembru 1991, vlada samoproglašene Srpske Republike Bosne i Hercegovine proklamirala je srpsku autonomnu oblast sa sjedištem u Bijeljini. U martu 1992, referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine prošao je podrškom Bošnjaka i Hrvata, dok je dobar dio Srba bojkotirao glasanje ili im je glasanje spriječeno kroz samoproglašene vlasti. Slabo organizirana, lokalna bošnjačka paravojna grupa Patriotska liga uspostavljena je kao odgovor na proklamiranje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Na 31. mart, Partiotska liga u Bijeljini je izazvala borbu lokalnih Srba i SDG-a. Na 1–2. april, SDG i JNA su preotele Bijeljinu uz malo otpora; ubistvima, silovanjima, pretresima kuća i pljačkanjima imovine. Ove poteze je opisao historičar genocida, prof. Eric D. Weitz na Gradskom koledžu u New Yorku. Profesor Michael Sells na Univerzitetu u Chicagu zaključio je da su [paravojnici] dovedeni da izbrišu historiju kulture bošnjačkog naroda Bijeljine.
Oko 3. aprila, Srpska paravojska uklonila je tijela masakriranih u očekivanju dolaska delegacije Vlade Republike Bosne i Hercegovine sa zadatkom istrage o tome šta se dogodilo. Jedan dio izvora iznio je broj ubijenih civila na stotine ili moguće hiljadu, ali su Haški tribunal (ICTY) i tužilaštvo Republike Srbije za ratne zločine bili samo u mogućnosti potvrditi između 48 i 78 ubistava. Poslijeratne istrage su dokumentirale ubistva nešto iznad 250 civila svih etniciteta u općini Bijeljina tokom rata. Nakon masakra, uslijedila je kampanja masovnog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništa, sve su džamije porušene, a uspostavljeno je devet logora. Većina žrtava ubistava u Bijeljini nije zvanično popisana kao civilna žrtva rata, nego im se kao razlog smrti navodi "prirodna smrt."
Od decembra 2014, lokalni sudovi nisu nikoga gonili za ubistva, niti ijedan pripadnik SDG nije proceusuiran za bilo koji zločin koje je jedinica vršila u Bijeljini ili drugdje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Miloševića je Haški tribunal optužio i osudio za iznošenje genocidne kampanje koja uključuje Bijeljinu i druge lokacije, ali je umro tokom procesa. Lideri Republike Srpske Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su osuđeni za protjerivanje i prisilna premještanja u etničkom čišćenju koje je pratio masakr. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, služi kaznu za masakr i ostale zločine protiv čovječnosti izvršene u Bijeljini. Na kraju rata, manje od 2.700 Bošnjaka je i dalje živjelo u općini u odnosu na prijeratnu populaciju od 30.000. Srbi u Bijeljini slave 1. april kao tzv. "dan odbrane grada", a ulice u gradu nose imena po pripadnicima SDG.
Pozadina
Prema popisu iz 1991, općina Bijeljina je imala oko 97.000 stanovnika. Demografske proporcije su približno bile 59% Srbi, 31% Bošnjaci i 10% je pripadalo ostalim. Grad Bijeljina je imala 36.414 stanovnika, od kojih su 19.024 bili Bošnjaci (ili 52% gradske populacije), dok su Srbi bili druga najveća etnička grupa u gradu.
Tokom 1990, grupa oficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) srpske nacionalnosti i stručnjaka iz Odjela psiholoških operacija JNA razvili su RAM Plan s ciljem organiziranja Srba van Srbije, učvršćujući kontrolu Srpske demokratske stranke (SDS) i pripremajući oružje i municiju. Godine 1990. i 1991, Srbi u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini proglasili su tzv. "srpske autonomne oblasti" sa težnjom da ih kasnije spoje u tzv. "homogenu srpsku teritoriju". Ranije od septembra i oktobra 1990, JNA je počela naoružavati bosanske Srbe i organizirati ih u miliciju. Iste te godine, JNA je razoružala Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TORBiH). Do marta 1991, JNA je distribuirala oko 51.900 pušaka srpskim paravojnim formacijama i 23.298 pušaka SDS-u. Kroz 1991. i ranu 1992, SDS je snažno srbizirala policiju u cilju da poveća srpsku političku kontrolu. U septembru 1991, Bijeljinu su bosanski Srbi uzeli kao sjedište za SAO Bijeljinu, koja se do novembra zvala SAO Sjeveroistočna Bosna, da bi opet u decembru promijenila ime u "SAO Semberija". Kao odgovor, lokalni Bošnjaci su uspostavili paravojnu Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine, skraćenog naziva Patriotska liga.
U januaru 1992, skupština SDS-a je proglasila tzv. "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine" i Radovan Karadžić, njen budući predsjednik, izjavio je da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji". U martu, referendum o nezavisnosti prošao je sa nadmoćnom podrškom Bošnjaka i Hrvata, što je bojkotovala većina Srba. SDS, koja je tvrdila da proglašavanje nezavisnosti može uzrokovati to da Srbi postanu "nacionalna manjina u islamskoj državi", angažovala je neregularne naoružane jedinice da blokiraju isporuku glasačkih kutija, a bacali su i letke podstičući bojkot. Bez obzira na to, hiljade Srba u većim centrima je sudjelovalo u referendumu i glasalo za nezavisnost, dok se nekoliko ozbiljnih incidenata desilo širom Bosne i Hercegovine. Prema historičaru Noelu Malcolmu, "koraci koje su preduzeli Karadžić i njegova stranka – [proglašavajući srpske] "autonomne regije", naoružavanje srpske populacije, manji lokalni incidenti, besprekidna propaganda, zahtjev za "zaštitom" od federalne armije [JNA] – učinili su isto ono što se desilo u Hrvatskoj. Nekoliko posmatrača je sumnjalo da je isti plan bio u operaciji." Bijeljina je bila strateški značajna zbog svog položaja, koji je dopuštao lahak pokret vojnih lica, oružja i dobara u Posavinu i Bosansku krajinu gdje su se srpske snage okupljale.
Istraga delegacije i odgovor Srpske snage su naredile uklanjanje tijela ubijenih, u očekivanju delegacije visokopozicioniranih bosanskohercegovačkih predstavnika uoči dolaska na 4. april. Delegaciju su sačinjavali Biljana Plavšić, srpska predstavnica Predsjedništva; Fikret Abdić, bošnjački predstavnik; hrvatski ministar odbrane, Jerko Doko; te šef osoblja JNA 2. Vojnog distrikta, general Dobrašin Praščević. Poslao ih je Izetbegović u cilju istrage navedenih zlodjela. Isti dan, JNA se premjestila u Bijeljinu, ali je nasilje nastavljeno. Aprila 4, SDG je sebe osnovala u lokalnom sjedištu SDS-a. Lokalna policija, koja je bila uključena u hapšenju gradskog predsjedništva Stranke demokratske akcije (SDA), priključila im se na nekoliko dana, kao i pripadnici paravojne grupe Bijeli orlovi, te pripadnici lokalne Teritorijalne odbrane (TO). Srpske zastave su postavljene na dvije džamije u Bijeljini, kao i kontrolni punktovi i blokade ceste, kako bi spriječili novinare i evropske posmatrače da uđu. Delegacija je posjetila krizni štab i vojne objekte gdje su informisani o situaciji.
Tokom posjete, Plavšić je zatražila od Arkana prebacivanje kontrole Bijeljine u ruke JNA. Arkan je odbio, pozivajući se na nedovršen posao, te je rekao da je sljedeći na redu Bosanski Brod. Plavšić je naknadno povukla zahtjev i pohvalila Arkana za "zaštitu" bijeljinskih Srba od Bošnjaka. Nazvala ga je "srpskim herojem ... koji je bio spreman da da svoj život za svoj narod ", dodajući da "mi trebamo takve ljude". Ona mu je zahvalila i poljubila Arkana javno na šta su lokalni članovi SDS-a odgovorili sa "uzvicima odobrenja". U razgovoru sa Cedricom Thornberryjem, predstavnikom UNPROFOR-a, ona je opisala Bijeljinu kao "oslobođeni" grad. Abdić je prvobitno vraćen uz prijetnje vatrenim oružjem, ali su mu kasnije odobrili da uđe, nakon čega ga je Arkan zadržao u pritvoru, dok Plavšić nije došla da ga oslobodi. "Bijeljina je bila praktično prazna," sjeća se. "Sastao sam se sa lokalnim autoritetima, rekli su mi šta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da mi nismo mogli razgovarati o problemu u cjelini. Muslimani nisu odgovorili na naš apel. Bili su preplašeni da izađu van, i posebno uplašeni da pričaju o tome ikako." General Sava Janković, komandant 17. korpusa JNA, izjavio je:
"U narednim danima," predviđa on, " dalje pogoršanje cjelokupne sigurnosne i političke situacije se očekuje. Postoji prijetnja da se se međuetnički sukobi u Posavini i Semberiji mogu raširiti na ostale dijelove zone odgovornosti ... Direktne vojne provokacije od paravojnih formacija SDA, Hrvatske demokratske zajednice i SDS-a protiv komande i jedinica također su moguće, kao i njihovi napadi na vojna skladišta i izolovana postrojenja." Isti dan, Ministar odbrane RBiH Ejup Ganić i hrvatski članovi vladine koalicije zatražili su od Izetbegovića da mobilizira TORBiH zbog nemogućnosti da JNA zaustavi nasilje. Izetbegović je opisao slike koje su dolazile iz Bijeljine kao "nevjerovatne". "Mislio sam da je to fotomontaža," on je objasnio. "Nisam mogao vjerovati očima. Nisam mogao vjerovati da je to moguće." On je opisao preotimanje kao "kriminal", te je rekao kako smatra odgovornom JNA za pad Bijeljine jer je "pasivno stajala i gledala šta se dešava". Izetbegović je mobilizirao Teritorijalnu odbranu kasnije tog dana kako bi "omogućio da narod brani sebe ... od budućih Bijeljinaca". Srpski članovi bosanskog predsjedništva, Plavšić i Nikola Koljević, osudili su mobilizaciju kao nezakonitu i dali ostavke. Aprila 8, Izetbegović je proglasio "stanje neposredne ratne opasnosti". JNA je odbacila zahtjeve Predsjedništva da vrati oružja TORBiH-a koja su konfiskovali 1990. Karadžić i vodstvo Srba koristili su Izetbegovićev zahtjev za mobilizacijom kao izgovor za nezavisnošću i mobilizirali Općinki krizni štab, rezervne policijske jedinice i TO snage.
Provokacija, preotimanje i masakr Željko Ražnatović ("Arkan"), lider Srpske dobrovoljačke garde, proveo je mjesec dana u Bijeljini planirajući borbu prije napada. Na 30. mart 1992, Blagoje Adžić, načelnik generalštaba JNA, objasnio je da je armija "spremna štititi Srbe od otvorene agresije". Borbe su otpočele u Bijeljini na 1. april, nakon što su lokalni Srbi i pripadnici SDG-a bacali bombe u prodavnice, kao i u bošnjačke kahvane, provocirajući slabo organiziranu Patriotsku ligu u oružani sukob. Oko hiljadu pripadnika SDG-a i Mirkovi četnici, paravojna formacija koju je predvodio Mirko Blagojević, sudjelovali su zauzimanjem važnih struktura u gradu. Prema novinaru i političkom analitičaru Milošu Vasiću, Bijeljinu je branilo samo 35 ili 38 policajaca. Prema Haškom tribunalu (ICTY), Bijeljina je bila "prva općina Bosne i Hercegovine koju su zauzeli Srbi 1992". Bez obzira na prosrpske aktivnosti armije JNA tokom hrvatskog rata za nezavisnost, predsjedavajući predsjedništva, Alija Izetbegović, očito je vjerovao da će JNA djelovati drugačije u Bosni i Hercegovini, te je zatražio da JNA brani Bijeljinu od SDG.