Nadnica za strah () jest francusko-italijanski dramski triler snimljen 1953. u režiji Henri-Georgesa Clouzota, u kojem glavnu ulogu tumači Yves Montand. Film je snimljen na osnovu istoimenog francuskog romana iz 1950. autora Georgesa Arnauda. Radnja filma dešava se u Meksiku kada se jedna naftna bušotina u vlasništvu američke kompanije zapalila, pa kompanija zapošljava četiri radnika evropskog porijekla, koji su bili u očajnom finansijskom stanju, da prevezu dva kamiona prepuna nitroglicerina preko zapuštenih planinskih cesta. Nitroglicerin je bio potreban da bi se ugasio požar na bušotini. Film je Clouzotu donio međunarodnu slavu i omogućio mu da kasnije režira Đavolice (Les Diaboliques). U Francuskoj je film bio na četvrtom mjestu po zaradi te godine s gotovo sedam miliona prodanih karata. Film je prvobitno cenzuriran kad je prvi put prikazivan u SAD-u 1955, dvije godine nakon što je osvojio Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu. Veći dio izbačenih snimaka ima veze s američkom naftnom kompanijom, koja je u filmu nazvana Southern Oil Company, čiji inicijali S.O.C. vizuelno ukazuju na američkog giganta Standard Oil. Ljudi koji vode kompaniju su prikazani kao da nemaju kajanje o zloupotrebi ljudi za svoje ciljeve. Oni zapošljavaju vozače iz sela, jer oni nisu u sindikatu i nemaju porodice, tako da ne postoji niko ko bi se žalio i tužio ako neko od njih pogine. Filmski kritičar James Kendrick ocjenjuje Clouzotov film kao "otvorenu optužnicu prema američkoj poslovnoj praksi, gdje se stavlja profit ispred svega ostalog."
Film Nadnica za strah je uticao na razne druge filmove kao što su Divlja horda i Brzina. William Friedkin, režiser filmova Francuska veza i Egzorcist, snimio je novu verziju Nadnice sredinom '70-ih pod nazivom Čarobnjak u kojoj je glavnu ulogu tumačio Roy Scheider, a većina snimanja se vršila na originalnoj lokaciji. Prema riječima kritičara Jamesa Berardinellija, film je izuzetno dobro napravljen iako je više pažnje posvećeno tehničkim aspektima snimanja nego interakciji likova. Objavljen 1977, ubrzo nakon Clouzotove smrti, film je ujedno bio posvećen čovjeku koji je prvi prenio priču na ekran.
Godine 2010. magazin Empire rangirao je Nadnicu za strah na 9. mjesto od 100 najboljih filmova svjetske kinematografije. Trenutno drži vrlo rijedak rejting na spisku filmova sa 100% rejtingom na Rotten Tomatoesu sajtu na kojem je prikupljeno 40 kritičkih osvrta.
Radnja Francuzi Mario i Jo, Holanđanin Bimba i Italijan Luigi zaglavili su se u izolovanom mjestu Las Piedras u južnom Meksiku. Okružen pustinjama, grad je povezan sa vanjskim svijetom samo preko malog aerodroma. Evropljani se nalaze u nezavidnom finansijskom stanju i nisu u mogućnosti da kupe avionske karte. Malo je prilika za zapošljavanje osim kod američkih korporacija koje dominiraju gradom. Jedna od njih je Southern Oil Company (SOC), koja posluje na obližnjim naftnim poljima i posjeduje ograđeni kompleks u gradu. SOC je osumnjičena za nemoralan način poslovanja, kao što je korištenje lokalnih radnika i preuzimanja zakona u svoje ruke, ali mještani su primorani da sve to mirno trpe. Mario je sarkastični korzikanski zavodnik, koji sa prezirom tretira svoju vjernu ljubavnicu Lindu. Jo je stari bivši gangster koji se tek nedavno zadesio nasukan u gradu. Bimba je snažan i miran pojedinac čiji je otac ubijen od strane nacista, koji je i sam radio tri godine u rudniku soli. Luigi koji je Mariov cimer, je veseo i vriedan čovjek, koji je upravo saznao da umire od cementne prašine u plućima. Mario se sprijateljuje sa Jo-om zbog njihovih zajedničkih iskustava dok su živjeli u Parizu. Jo dolazi u sukob sa redovnim gostima kantine zbog njegove borbene i arogantne naravi.
Ogroman požar izbija na jednom od naftnih polja SOC-a. Jedini način da se ugasi požar i zatvori izvor je eksplozija koja bi bila izazvana nitroglicerinom. Za vrlo kratko vrijeme i sa nedostatkom odgovarajuće opreme, nitroglicerin se mora prevesti u kantama natovarenim u dva velika kamiona od sjedišta SOC-a koje se nalazi na 300 milja udaljenosti. Zbog lošeg stanja puteva i veoma nestabilne prirode nitroglicerina, posao se smatrao previše opasnim za članove sindikata zaposlenih u SOC-u. Poslovođa kompanije, Bill O'Brien, zapošljava vozače kamiona iz lokalne zajednice. Uprkos opasnostima, mnogi dobrovoljci iz reda lokalnog stanovništva, privučeni su visokom plaćom: 2,000 američkih dolara po vozaču. To predstavlja bogatstvo za njih, a u novcu se vidi jedini izlaz iz njihovog životnog ćorsokaka. Izbor kandidata se suzio na četiri izabrana vozača: Marija, Bimbu i Luigija, zajedno sa jednim njemačkim državljaninom po imenu Smerloff. Smerloff se nije pojavio na dan putovanja, tako da je Jo, koji je poznavao O 'Briena još iz doba kada se bavio krijumčarenjem, ušao je u igru umjesto Smerloffa. Drugi vozači sumnjaju da je Jo ubio Smerloffa kako bi dobio posao.
Jo i Mario transportuju nitroglicerin u jednom kamionu; Luigi i Bimba su u drugom, sa ukupno trideset minuta razdvajanja, kako bi ograničili potencijal mogućih žrtava. Vozači su prisiljeni da se suočavaju sa nizom fizičkih i mentalnih prepreka, uključujući pojas izuzetno grube ceste, građevinske barikade koje ih prisiljavaju da se klackaju oko truhle platforme iznad provalije, i sa stijenama koje blokiraju put. Jo smatra da njegovi živci nisu više kao što su nekada bili, dok se ostali suočavaju sa Jo-om i njegovim sve većim kukavičlukom. Konačno, Luigijev i Bimbov kamion eksplodira bez upozorenja i oboje ih ubija na licu mjesta. Mario i Jo stižu na mjesto eksplozije gdje samo nailaze na veliki krater koji se brzo napunio uljem iz cjevovoda koji je pukao usljed eksplozije. Jo izlazi iz vozila da pomogne Mariu u navođenju kamiona preko kratera prepunog ulja. Kamion je, međutim, u opasnosti da se zaglibi i tokom mahnitog pokušaja da se ne zaglavi, Mario prelazi preko Jo-a. Iako se vozilo konačno izvuklo iz gliba, Jo je smrtno ranjen. Po dolasku na naftno polje, Mario i Jo su dočekani kao heroji, ali Jo umire i Mario se ruši od iscrpljenosti. Nakon oporavka, Mario se odvozi do kuće u istom kamionu, ali sada bez svog opasnog tereta. On dobija dvostruko veću plaću zbog smrti svojih prijatelja, i odbija šofera kojeg mu je dodijelio SOC. Mario sav ushićen vozi niz planinski put, dok se istovremeno u gradu u kantini održava proslava gdje Mariovi prijatelji željno očekuju njegov dolazak. Mario vozi riskantno i bezobzirno, imajući na umu da je prevario smrt toliko puta na istom putu. Na jednoj krivini on ulijeće prebrzo i ruši ogradu na cesti i survava se u sigurnu smrt. Linda koja pleše u kantini, čini se kao da će se onesvijestiti.
Uloge Yves Montand – Mario Charles Vanel – Jo Folco Lulli – Luigi Peter van Eyck – Bimba Véra Clouzot – Linda William Tubbs – Bill O'Brien Darío Moreno – Hernandez Jo Dest – Smerloff Luis De Lima – Bernardo Antonio Centa – šef kampa Darling Légitimus – Rosa
Snimanje Clouzot je prvobitno planirao snimati film u Španiji, ali Montand je odbio raditi tamo zbog fašističkog diktatora Franciska Franka, koji je tada bio na vlasti. Snimanje je premješteno na jug Francuske, u blizini Saint-Gillesa, u pokrajini Camargue. Selo koje se moglo vidjeti u filmu potpuno je izgrađeno za film.
Snimanje je počelo 27. augusta 1951, a trebalo je trajati devet sedmica. Međutim, tokom snimanja izbili su brojni problemi. Na jugu Francuske te godine nastala je neuobičajeno kišna sezona, uzrokujući zaglavljivanje vozila u blatu, padanje dizalica i uništavanje pojedinih setova. Režiser Clouzot slomio je gležanj a Véra Clouzot razboljela se. Snimanje je koštalo 50 miliona franaka iznad budžeta. Do kraja novembra bilo je završeno samo pola filma. Zbog nadolazeće zime dani su postajali kraći, a snimanje je odgođeno za šest mjeseci. Druga polovina filma konačno je završena u ljeto 1952.
Jean Gabin odbio je ulogu (koja je na kraju pripala Charlesu Vanelu) jer je smatrao da ga njegovi ljubitelji ne bi voljeli vidjeti kako glumi "kukavicu". Ovo je bila prva dramska uloga za Montanda, kao i za Véru Clouzot, režiserovu suprugu. Ona je glumila u samo tri filma i sva tri su bila u režiji njenog muža. Kritike Preglednik filmova Rotten Tomatoes izvještava da je 100% kritičara dalo filmu rejting "Certified Fresh", na osnovu 40 recenzija sa prosječnom ocjenom od 8,9/10, s konsenzusom kritičara koji navodi: "Klasik egzistencijalne neizvjesnosti, Nadnica za strah stapa neprekidnu neizvjesnost sa zajedljivom satirom; njegov uticaj se i dalje osjeća na današnje trilere." Film je kritički pozdravljen u svom originalnom izdanju. Bosley Crowther iz The New York Timesa, napisao je "da uzbuđenje potpuno proizlazi iz svijesti o nitroglicerinu s kojim se rukuje s oprezom i bez daha. Naprosto sjediš i čekaš za pozorište eksplodira." Godine 1982. Pauline Kael nazvala ga je "egzistencijalnim trilerom. Najoriginalnija i najšokantnija francuska melodrama '50-ih godina... Kada postoji mogućnost da budeš dignut u zrak u bilo kojem trenutku, samo budala može vjerovati da lik određuje sudbinu... Ako to nije parabola čovjekovog položaja u modernom svijetu, onda je u najmanju ruku ilustracija toga... Nasilje... se koristi da forsira viziju ljudske egzistencije." Godine 1992. Roger Ebert navodi da "sekvence s proširenom napetošću u filmu zaslužuju mjesto među velikim ostvarenjima filma".
Slijedi izabrana kritika:
Reference
Vanjski linkovi
Criterion Collection esej pisca Dennisa Lehanea
Kategorija:Filmovi iz 1953. Kategorija:Filmovi na francuskom jeziku Kategorija:Francuski filmovi Kategorija:Francuski crno-bijeli filmovi Kategorija:Francuski dramski filmovi Kategorija:Francuski trileri Kategorija:Italijanski filmovi Kategorija:Italijanski dramski filmovi Kategorija:Italijanski trileri Kategorija:Filmovi u režiji Henri-Georgesa Clouzota Kategorija:Dobitnici Zlatne palme Kategorija:Dobitnici Zlatnog medvjeda Kategorija:Avanturistički dramski filmovi Kategorija:Dramski trileri Kategorija:Filmovi s radnjom u Južnoj Americi Kategorija:Filmovi o smrti Kategorija:Filmovi o prijateljstvu