Cazinska buna je bio narodni ustanak koji se odigrao 6. maja 1950 na području Cazinske krajine. Kao povod se može navesti nepravedan i prisilan način otkupa poljoprivrednih proizvoda. Seljačko stanovništvo koje se na području Cazina, Velike Kladuše i Slunja pobunilo brzo je savladano od strane Narodne milicije, OZNE i Jugoslovenske armije. 15 ustanika je strijeljano, dok je desetak palo u direktnom okršaju s vojnim snagama. Ostali su osuđeni na društveno-socijalni rad a oko 700 osoba, odnosno oko porodica, su preseljene na područje općine Srbac. Tačan broj učesnika nije utvrđen jer se, ovisno o iskazu, kretao oko 300-1000 ljudi. Od snaga bezbjednosti nije niko poginuo. O ovom događaju se na području SFRJ nije mnogo istraživalo sve do 1991. Knjiga "Cazinska buna 1950.” autorice Vere Kržišnik Bukić je prva koja je detaljnije obradila ovaj događaj. Djelomično su se poslije 94. osvrnuli Mustafa Imamović u svojoj "Historiji Bošnjaka” i Mirsad D. Abazović u "Kadrovski rat za BiH”. Ovo nije bila jedina organizovana pobuna, još kraja 80-tih je bilo poznato da je i na drugim područjima npr. u Slavoniji bilo otpora. No prvi put je JNA bila uperena u suzbijanju pobune. Stvarna pozadina bune je, prema nekim analizama bila protivrječna: imala je elemente nacionalizma te lične frustracije lokalnih vlastodržaca. Milovan Đilas je svjedočio da je s likvidacijom glavnih učesnika propuštena prilika za istagu dubljih uzroka pobune. Zvanična vojna dokumentacija djelimično je upotrijebljena za sirovinu u fabrici "Ljepenka" a ostalo je u Beogradu (arhiv bivše JNA) čije je stanje nepoznato.
Uvod Prvi Petogodišnji plan je bio u toku. Nakon sprovedene agrarne reforme, tadašnja vlast uvodi otkup u cilju distribucije namirnica. Očekivalo se da će kolektivizacija uz seljačke zadruge poboljšati poljoprivrednu proizvodnju. Republikama i pokrajinama su navedene količine za otkup, koja se uglavnom zbog raznih razloga nisu mogle ispuniti. Otkup je po selima sprovodila OZNA uz pomoć lokalnih saradnika. Seljaci su često skrivali namirnice na tavanima i drugim mjestima. Centralna vlast nije tačno znala šta se događa u lokalnim zajednicama, jer je OZNA odnosno UDBA sprečavala delegacije da dođu do Novog Sada i Beograda. Neispunjavanje zadatih otkupnih količina žita kažnjavana je zatvorom i isključivanjem iz KPJ. Zastupljeno je mišljenje da je otkup u stvari bio i način klasne borbe protiv imućnih seljaka ("kulaka"). U dotičnoj godini je vladala suša. Proces industrijaizacije je uz to doveo do rasta gradskog a smanjenja seoskog stanovništva Nakon razlaza s SSSR-om i rezolucije Informbiroa Jugoslavija se nalazila pod vojnim, ekonomskim i političkim pritiskom IB zemalja. Rezolucija Informbiroa je saopćenje više komunističkih partija iz Bugarske, Čehoslovačke, Italije, Mađarske, Poljske i SSSR-a gdje je smatrano da je Komunistička partija Jugoslavije "odstupila od marksističko-lenjinističke linije"
Dvojica britanskih obavještajaca koji su nakon glasina o ustanku u 1950. posjetili to područje zabilježili su da je cijena otkupa krave iznosila "par cipela". Narod je plaćao visoke cijene za namirnice, jer im nakon otkupa praktično ništa nije ostajalo za vlastite potrebe. Zbog gladi je veliki broj mještana Bosanske Gradiške (danas Gradiška) predao zahtjev za emigraciju u Australiju, Ameriku itd. Autorica Kržnić-Bukić smatra iz navedenog da je stanovništvo rezigniralo i izgubilo nadu u bilo kakva politička rješenja.
Tok događaja Pripreme Dizanje ustanka razmatrano je prvi put na susretima Milana Božića i Mile Devrnje. Prvi sastanci su se odigrali u martu i aprilu 1950. Tačan datum UDBA nije mogla naknadno utvrditi. Prilikom toga nisu vođene liste prisutnih, pa je teško odrediti ko je zaista na kojem sastanku prisustvovao. Neki UDbini službenici su kasnije odbili dati iskaz povodom bune. Neke indicije ukazuju da su organi bezbjednosti bili iznenađeni, dok sjećanja aktera upućuju da je bilo predznanja o sastanku, centralna vlast se na glasine obično oglušila ako se nije radilo o konkretnim stvarima.
Prvi sastanak Prema kasnijem izkazu Mileta Devrnje, na prvom sastanku prisustvovalo je 18 lica. Među njima su Božić i Devrnja predstavljeni kao glavni koji će dići ustanak na Kordunu. Devrnja je prisutnim obrazložio otkup i radne obaveze čiji glavni teret podnose seljaci, te da se isti ne mogu udovoljiti. Ale Čović iz sela Šturlićka Platnica, slagao se je s Božićevim izlaganjem ali je izrazio bojazan da bi se tokom ustanka, zbog stradanja u Drugom svjetskom ratu, mogli sukobiti Srbi i Muslimani. Devrnja je tvrdio da poznaje "svoj narod" te da nemaju nikakve želje za osvetom. Milanov sin, Nikola Božić je prisutnima naveo da ima kontakte s vojskom i milicijom, te da raspolaže s radio-stanicom u blizini Cazina. Nikola je upozorio prisutne da vlast prije vremena ne smije otkriti planove, te pozvao na jedinstvo bez obzira na nacionalnu pripadnost. Kasnije se navodi da je Čedo Bogunović, mada je u toku suđenja bilo promjene iskaza, bio Nikolin kontakt koji je raspolagao s radio-stanicom. Brat Mileta Devrnje, Milan imao je zadatak da preko svojih veza u Beogradu ispita mogućnosti ustanka na području NR Srbije.
Drugi sastanak Na drugom sastanku među ustanicima je iznesena teza da će biti podržani od Anglo-američkih trupa i da na granici s Grčkom čeka naredbu iz Londona 40.000 vojnika Kraljevine. Devrnja je naveo da na raspolaganju ima 10 pušaka i 2 pištolja, a Čović da ima 30 naoružanih i 50 nenaoružanih ljudi. Veliki optimizam je unijelo izlaganje Ibrahima Beganovića koji je naveo oko 2000 (od toga 40 naoružanih) ljudi spremnih za okršaj. Očekivana je i pomoć informbiroovaca (IB-ovci), odstranjenih iz Partije. Devrnja je predložio 1. maj kao dan ustanka, što je Nikola odbacio navodeći da su vojska i milicija taj dan u "najvećoj pripravnosti". Prihvata se 6. maj na prijedlog Rame Karajića. Milan, brat Mila Devrnje je došao iz Srbije s vijestima da nema nikakvog govora o dizanju ustanka na području Srbije. Uprkos ovim navodima Mile Devrnja je uvjeravao prisutne da se i u Srbiji priprema ustanak.
Treći sastanak Na trećem sastanku prisustvovalo je oko 20 osoba: Milan Božić, Nikola Božić, Ale Čović, Ramo Karajić, Mušo Kovačević, Agan Beganović, Ibrahim Beganović, Memija Beganović, Alaga Jušić, Husein Zenković, Hasan Kekić, Mile Miljović, Đulaga Šumar, Muharem Dervišević, Redžep Dervišević, Mile Devrnja, Milan Devrnja, Nikola Beuk, Mirko Radočaj i dr. Opet je ponovljeno uvjerenje da će IB-ovci uz seljaštvo lako dići bunu i zbaciti vlast jer se vojska nalazi na granici. Također su ispoljene tvrdnje o opštem raspoloženju naroda na ustanak. Status naoružanja je bio u prvom planu. Ale izvijestio prisutne da je na raspolaganju 700 karabina, 4 puškomitraljeza, 2 minobacača (laki i teški s 86 granata). Ovisno od kasnijih iskaza ovi brojevi su varirali.
Četvrti sastanak Ovom sastanku je prisustovalo oko 30-100 osoba. Mile Miljković koje prvi put učestvuje u sastanku navodi da i u Beogradu ima čovjeka s dosta oružja uključenog u pripreme ustanka na tom području. Kekić je naveo da će s oko 100 ljudi napasti Cazin. Božić potvrđuje 6. maj kao dan ustanka, te da se očekuje pomoć od Kraljeve vojske iz Grčke. Bilo je planirano da se i izvrši zakletva Kralju ali to nije sprovedeno. Nakon provjere raspoloživog oružja prisutni su očekivali da će, nakon pada milicijske stanice u Cazinu, preuzeti oko 150 komada oružja UDBE i Milicije.
Na ovom sasatanku osnovan je operativni štab od 6 osoba: Komandant ustanka Milan Božić Zamjenik komandanta Ale Čović Mile Devrnja (za područje Korduna) Mirko Radočaj (za područje Crnaje) Hasan Kekić (za područje Kladuša, nije bio prisutan sastanku) Ramo Karajić (kao pomoć Kekiću)
Odabrane su osobe koje će na određenim lokacijama izvršiti mobilizaciju:
Hasib Beganović (Liskovac) Đulaga Šumar (Tržac) Redžep Dervišević (Šturlić) Ramo Karajić (Kladuša) Alaga Jušić i Agan Beganović (Todorovo) Devrnja je izjavio da na Kordunu ima svoje ljude.
Iako je na ranijim sastancima navedeno povezivanje s IB-ovcima isto je odbačeno jer se radilo, u suštini, o komunistima a ustanici su bili antikomunistički nastrojeni. UDBA je kasnije na osnovu izjava rekonstruisala plan da se u slučaju uspješnog ustanka: Nakon razoružavanja milicije i UDBE zauzmu mjesnii Narodnih odbora uz paljenje arhive. Preuzmu zadruge i magacini sa žitom, koje bi se seljacima podijelilo u cilju pridobijanja. Na suđenju će Milan Božić kasnije tvrditi da je podjelom htio spriječiti pljačku. Uvede političko uređenje po uzoru na SAD i Englesku.
Ustanak Na području Cazinskog sreza živjelo je oko 20.000 ljudi. Autorica Kržnić-Bukić ukazuje da je, s jedne strane, bilo doušnika UDBE među ustanicima a s druge i nemarnosti organa bezbjednosti. 5. maja u 21 sat na dogovorenom mjestu kod Šturlićkih (Korajskih) bara našlo se ustaničko jezgro s vođama Aletom Čovićem i Milanom Božićem. Buna je izbila 6. maja na Đurđevdan, kada je stanovništvo bilo u prazničnom rapoloženju. Na području Kladuše nije ustanak nije u potpunosti izveden jer je Ramo Karajić čekao ishod iz Cazina. Ustanak je izbio i na teritoriji NR Makedonije, do su području Banije i Smedereva (NR Srbija) ugušeni.
Omer Ružnić je s 20 ljudi, s 6 pušaka, krenuo kao podrška u Slunjski srez. Đulaga Šumar je od Milana Božića dobio zadatak da razoruža milicijsku stanicu u Tršcu. Ovo je bila i jedina uspješna akcija tokom bune. Milicioneri Sulejman Ajkić i Milan Krmpot razoružani su, dok je glavnokomandujući Stojanom Starčevićem prešao na stranu ustanika. Smatra se da je Starčević još od početka bio u dosluhu s ustanicima. U toku noći ustanici su provalili i opljačkali zadruge u Liskovcu, Pjanićima, Ćoralićima, Šturliću i Tršcu kao i magacin Sreskog trgovačkog preduzeća, poštu u Tršcu. U Liskovcu je zapaljena arhiva Mjesnog narodnog odbora.
Nakon što je Šumar ostao u Tršcu, Božić i Čović su sa oko 200 ljudi došli do Begovih Kafana glavnog zbornog mjesta.
Tu je Božić formirao 7 četa (5 po 50, 2 po 20 ljudi), dok je Čović odredio komandire četa:
četa Husein Kapić četa Agan Ćoralić četa Hasib Beganović četa Mujo Džehverović četa Sele Lulić
U kasnijim iskazima je Čović pominjao samo ovih pet. Čete su dobile zadatak da opkole Cazin, zaustave saobraćaj, prekinu telefonske veze i čekaju naređenje za napad. Prema Dušanu Božiću Cazinu je bio upućen i pismeni ultimatum za predaju, ali odgovor nije stigao. Prema izjavama očevidaca, pucnji su počeli ujutro u 6:00 sati, međutim oko 12:00 pristigla milicija je iz pravca Pećigrada prisilila ustanike da se povuku do Begovih kafana.
Tu se našlo oko 30-50 (od početnih 200) ljudi, ostali su se vratili kućama. 6. maja nije bilo ljudskih žrtava. Nakon što je i Milan Božić stigao kući, tu je zatekao 3 funkcionera Mjesnog narodnog odbora Šturlić: Hasana Kekića, Alage Dizdarevića, Fehu Dizdarevića te mještanina Đulagu Ćoralića.Nakon što su saznali da je propao ustanak, zatražili su da se opet krene na Cazin. Nakon što su se uputli u pravcu Šturliću, susreću vojsku koja je otvorila vatru. Milan Božić se sa svojim sinovima Stevom i Nikolom sakrio u šumu, a Ale Čović s odbornicima je pobjegao u drugom pravcu.
Obećana podrška ustanicima nije stigla. Najavljivano je da će stići 40.000 vojnika Kraljevine Jugoslavije, da se kralj Petar vraća iz egzila, da će pomoći američka i engleska avijacija, da je u već nekoliko gradova (Beograd, zagreb itd.) uspio ustanak itd. Smatra se da su ustanici bili žrtve samoobmane prouzrokovane propagandom i glasinama. Štampa na području Jugoslavije je 1950. događaj prešutila, nijedne značajne novine nisu se osvrnule:Oslobođenje iz Sarajeva, Vjesnik iz Zagreba, Borba iz Kruševca, Politika iz Beograda.