Laura Papo Bohoreta (rođena Luna Levi; Sarajevo 15. mart 1891 – Sarajevo, 12. juni 1942) bila je u svoje vrijeme poznata i priznata književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljka, koja se istakla na istraživanju prošlosti sefardske žene u Bosni i Hercegovini.

Biografija Rođena je 15. marta 1891. u Sarajevu pod imenom Luna, a kao prvorođena je dobila nadimak Bohoreta. Potječe iz siromašne jevrejske porodice Jude i Estere Levi kao prvo od njihovo sedmero djece. Juda Levi je po zanimanju bio trgovac, no kako u Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900. godine s porodicom se preselio u Istanbul. U Turskoj su Lauri promijenili ime Luna u modernije i međunarodno – Laura. Za osam godina boravka u Istanbulu Laura je pohađala međunarodnu francusku školu za Jevreje "Alliance Israélite Française". Nakon osam godina porodica Levi se vratila u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija. Kako bi pomogla svojima, Laura je davala instrukcije iz francuskog, latinskog, njemačkog i klavira. Uz Laurinu pomoć njene sestre Nina, Klara i Blanki (majka književnice Gordane Kuić) otvorile su u Sarajevu salon šešira "Chapeau Chic Parisien". Odmah po povratku u Sarajevo, kad joj je bilo 17 godina, Laura je primijetila manju zastupljenost sefardske tradicije i folklora, te je počela skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevela je i adaptirala djela francuskih autora: Julesa Vernea Djeca kapetana Granta i Emilea de Girardina Veselje plaši ().

Prekretnica u njenom socijalnom angažmanu bio je članak "Južnoslavenska žena u politici" (), objavljen 1916. u bosanskohercegovačkim novinama Bosnische Post koje su štampane na njemačkom jeziku, gdje je Jelica Bernadzikowska Belović jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u Bosni i Hercegovini. U tom članku je sefardsku ženu opisala kao "neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti". To je razljutilo Lauru, te je ona sedam dana kasnije u istim novinama objavila odgovor "Sefardska žena" (), s namjerom da "stvarnije prikaže sefardsku ženu, njene uloge u porodici, vrline i mane". Iste godine Laura se udala za Daniela Papu, te 1918. rodila svog prvog sina Leona, a godinu dana kasnije Bar-Kohbu, Kokija. Bračna sreća Laure i Daniela nije dugo trajala budući da je Daniel patio od teških psihičkih poremećaja (najvjerovatnije od posttraumatskog stresnog poremećaja jer je učestvovao kao vojnik u Prvom svjetskom ratu) i bio trajno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Laura je, s 28 godina, ostala potpuno sama s dvoje male djece. Sljedećih nekoliko godina nije bila socijalno angažirana, te je vrijeme provodila zarađujući za život i brinući se o svojim sinovima. Laura je usred Velike ekonomske krize, u to vrijeme mislila na svoju porodicu, na svoju djecu, pomagala sestrama, majci i ocu. Nakon smještaja supruga u psihijatrijsku ustanovu nije gubila vjeru u život, nego je radila, pisala, skupljala folklornu građu, pružala podršku ženama i motivirala ih da budu supruge, imaju djecu, poštuju običaje svojih majki i baka, ali da istovremeno budu svjesne doba u kojem žive i prilagode mu se. Laura nije bila feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao zavisiti od okoline, nego od njih samih, od njihove želje da napreduju.

Laura se ponovno aktivirala 1924. reagirajući na nostalgičnu priču Avrama Romana Bukija "Dvije susjede u dvorištu" ("Dos vizinas in el kortižo"), objavljenu u časopisu Jevrejski život. Avram Romano Buki je toj priči izmislio razgovor između dviju susjeda, Lee i Bohorete. Susjede ležerno razgovaraju o svakodnevnim događajima, poznanicima i prijateljima. Lauru je posebno razljutilo što je jedna od susjeda, Lea, tvrdila da "škole uništavaju mlade žene" jer "one u želji da se obrazuju više ne žele ni peglati, ni kuhati, ni prati veš, ni šivati, a ni ugađati svojim muževima". U sljedećem broju istog časopisa, Laura je objavila članak "Majke" ("Madres") i potpisala ga pseudonimom Bohoreta. U tom članku se oštro obrušila na Bukija i njegovu konzervativnost. Prvi put je pisala na judeošpanskom jeziku (Ladino). Prema pretpostavci Eliezera Pape, pseudonim Bohoreta izabrala je da bi se čitaoci identificirali s osobom opisanom u Bukijevoj priči. Idejama iz članka "Majke" ostala je vjerna tokom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi da bi preživjela. Laura je tako, isključivo zahvaljujući obrazovanju, uspijevala sama podizati svoje sinove.

Godine 1931, na nagovor Vite Kajona, jugoslavenskog i sarajevskog pisca-intelektualca, piše monografiju Sefardska žena u Bosni (La mužer sefardi de Bosna), nastalu na osnovi članka-odgovora Bernadzikowskoj-Belović iz 1916. godine. Muhamed Nezirović preveo je monografiju na bosanski. Laura je u knjizi detaljno opisala običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene, naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna dolazeća vremena. Tokom 1930-ih Laura je napisala je sedam drama: jednočinke Bilo nekad (Avia de ser), Strpljenje para vrijedi (La pasjensija vale mučo), Prošla vremena (Tjempos pasados), jednu običajnu dramu u tri čina Moje oči(Ožos mios), te tri drame socijalnog sadržaja u tri čina Svekrva ni od blata dobra (Esterka, Shuegra ni de baro buena) i Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori (Hermandat Madrasta el nombre le abasta). Što se tiče feminizma u njenom dramskom opusu, njena namjera bila je podučiti žene, kroz poznate i česte situacije u svakoj porodici, kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i prema porodici i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju. Laura je živjela na Balkanu, u periodu prije, za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, te između dva rata, u periodu velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme fašističkih progona Jevreja.

Na samom početku Drugog svjetskog rata i Holokausta, 1941, oba su joj sina ustaše odveli u koncentracijski logor Jasenovac. Pod tugom i brigom, Laura se razbolila i umrla skrivena u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine. Nije znala da su joj sinove ustaše ubile već na putu prema Jasenovcu.

Reference

Spahić, Edina. "Sefardska poslovica u Sefardskoj ženi u Bosni Laure Papo Bohorete." DHS-Društvene i humanističke studije: časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli 10, no. 10 (2020): 147-158.

Kategorija:Rođeni 1891. Kategorija:Umrli 1941. Kategorija:Jevreji u Bosni i Hercegovini