Katinjski masakr ili masakr u Katinjskoj šumi (, "Katinjski zločin"; "Katinjsko strijeljanje") bio je niz masovnih strijeljanja poljskih državljanja koji je izvršio Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (NKVD), tajna policija Sovjetskog Saveza, između aprila i maja 1940. Izvorno se pojam "masakr u Katinju" odnosio na masakr u Katinjskoj šumi, koja je prva otkrivena te je bila najveća lokacija smaknuća ovog tipa.
Pokolj je pokrenuo šef NKVD-a Lavrentij Berija koji je htio ubiti sve zarobljene poljske oficire, a naredba je izdata 5. marta 1940. i odobrio ju je sovjetski Politbiro, uključujući i njen vođa, Josif Staljin. Broj ubijenih se procjenjuje na oko 22.000. Žrtve su ubijene u Katinjskoj šumi u Smolenskoj oblasti, Ruskoj SFSR, zatvorima u Tveru i Harkivi i drugdje. Od ukupnog broja ubijenih, oko 8.000 su bili oficiri zarobljeni nakon Sovjetske invazije Poljske, dodatnih 6.000 su bili policijski oficiri, dok su ostatak sačinjavali poljski intelektualci koju su Sovjeti smatrali "tajnim agentima, žandarmerijom, zemljoposjednicima, saboterima, vlasnicima tvornica, advokatima, činovnicima i svećenicima".
Vlada Trećeg Reicha je objavila otkriće masovne grobnice u Katinjskoj šumi 1943. Kada je poljska vlada u egzilu, koja je tada bila u Londonu, zatražila nezavisnu istragu koju bi proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, Staljin je odmah prekinuo sve diplomatske odnose s njom. SSSR je dugo tvrdio da su žrtve ubili nacisti 1941, te su nastavili odbijati odgovornost za ovaj ratni zločin sve do 1990, kada je službeno priznao i osudio ubijanje koje je provodio NKVD, kao i zataškavanje prethodnih sovjetskih vlada.
Istrage koju su provele ruski istražioci u SSSR-u (1990–1991) i Ruska Federacija (1991–2004) su potvrdili sovjetsku krivnju za pokolj, ali su je odbili klasifcirati kao ratni zločin ili čin genocida. Istraga je zatvorena pod izlikom da su počinioci odavno mrtvi, a pošto je ruska vlada odbila to klasifcirati kao žrtve staljinističke represije, formalna posthumna rehabilitacija poljskih žrtava je navedena kao "neprimjenjiva". 2010., ruska Državna duma je odobrila deklaraciju koja krivi Staljina i druge sovjetske oficire jer su lično naredili masakr.
Uvod mini|desno|250px|Sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov potpisuje pakt Ribbentrop-Molotov. Iza njega su Ribbentrop i Staljin. Treći Reich je 1. septembra 1939. pokrenuo invaziju zapadne Poljske. Velika Britanija i Francuska su zahtijevali da se Njemačke trupe povuku. Nakon što je Njemačka to odbila, Francuska, Britanija i većina zemalja Britanskog Carstva su objavile rat Njemačkoj, ali su u stvarnosti dali malo vojne pomoći samoj Poljskoj. Zbog toga su neki takvo nedjelovanje nazvali lažnim ratom.
SSSR je i sam izvršio invaziju istočne Poljske 17. septembra, u skladu sa paktom Ribbentrop-Molotov. Crvena armija je brzo napredovala te je naišla na malo otpora, pošto su poljske snage imale naredbu ne ulaziti u sukob sa Sovjetima. Između 250.000–454.700 poljskih zarobljenika i policajaca su zarobile sovjetske snage. Neki su oslobođeni ili su pobjegli, ali je 125.000 zarobljeno u logorima koje je vodio NKVD. Od tih, 42.400 vojnika, većinom ukrajinske ili bjeloruske narodnosti, koji su služili poljsku vojsku na bivšim poljskim teritorijima koje je anketirao SSSR, su oslobođeni idućeg mjeseca. 43.000 vojnika rođenih u zapadnoj Poljskoj, sada pod njemačkom kontrolom, predani su Njemačkoj; u zamjenu, Sovjeti su dobili 13.575 poljskih zarobljenika od njemačke vojske.
Uz osoblje vojske i vlade, i obični poljski državljani su trpili represije. Pošto je poljski sistem mobilizacije zahtjevao da svaki diplomirani mladić sa univerziteta postane rezervni oficir vojske, NKVD je uspio okupiti značajan broj poljskog intelektualnog sloja. Institut narodnog sjećanja (IPN) navodi da je oko 320.000 poljskih građana deportirano u SSSR (ovu brojku osporavaju neki historičari, koji procjenjuju da je broj veći, između 700.000–1.000.000). IPN procjenjuje da je broj poljskih građana koji su preminuli tokom sovjetske vladavine u drugom svjetskom ratu oko 150.000 (revizija prethodnih procjena od oko 500.000). Od grupe 12.000 Poljaka poslanih u logor Dalstroj kraj Kolime) 1940–1941, većinom ratnih zarobljenika, samo je 583 muškaraca preživjelo, te oslobođeno 1942. da bi se pridružili poljskim oružanim snagama pod sovjetskom kontrolom. Tadeusz Piotrowski navodi da je "tokom rata i nakon njega, 1944, 570.387 poljskih građana podvrgnuto nekoj vrsti sovjetske političke represije".
Vođa NKVD-a, Lavrentij Berija, 19. septembra je naredio tajnoj policiji da stvori Administraciju za upravljanje ratnim zarobljenicima. NKVD je preuzeo nadzor na poljskim zarobljenicima od Crvene armije, te ih poslao u razne centre i prijelazne logore i stvorio željezničku rutu za prijevoz ratnih zarobljenika na zapadu SSSR-a. Najveći logori bili su u Kozeljsku (Manastir Optina), Ostaškovu i Starobeljsku. Drugi logori bili su u naseljima Juhnovo, Juže, željeznička stanica Tjotkino 90 km od Putivla), Kozelščina, Oranki, Vologda (željeznički kolodvor Zaonikeevo), i Grjazovec. mini|desno|250px|Crvena armija vodi poljske ratne zarobljenike nakon sovjetske invazije Poljske Kozeljsk i Starobeljsk su korišteni za vojne oficire, dok je Ostaškov držao poljske izviđače, žandarmeriju, policijske i zatvorske oficire. Neki zarobljenici su bili članovi drugih grupa poljskih intelektualaca, kao što su svećenici, zemljoposjednici i pravnici. Procjena broja zarobljenika je sljedeća: Kozeljsk, 5.000; Ostaškov, 6.570; i Starobeljsk, 4.000. To je ukupno 15.570 muškaraca.
Prema izvještaju 19. novembra 1939, NKVD je držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.000–8.500 oficira, 6.000–6.500 milicajaca i 25.000 vojnika i dočasnika. U 12. mjesecu, val hapšenja je povećao broj poljskih oficira. Ivan Serov je Beriji 3. decembra izjavio da "ukupno, 1.057 bivših oficira poljske vojske je uhapšeno". 25.000 vojnika i dočasnika je poslano na prisilni rad u SSSR-u (izgradnja cesta, teška metalurgija).
Jednom u logorima, između oktobra 1939. i februara 1940, Poljaci su morali trpiti dugačka ispitivanja i stalnu političku agitaciju oficira NKVD-a, među kojima je bio i Vasilij Zarubin. Zarobljenici su pretpostavljali da će ubrzo biti pušteni na slobodu, ali su ispitivanja imala namjeru uspostaviti selekcijski proces kako bi se znalo ko će preživjeti a ko umrijeti. Prema izvještaju NKVD-a, ako se zarobljenici nisu mogli natjerati da prihvate prosovjetsko razmišljanje, proglašeni su "čvrstim i beskompromisnim neprijateljima sovjetskog autoriteta".
Dana 5. marta 1940, u skladu sa uputom Josifa Staljina Beriji, šest članova sovjetskog Politbiroa - Staljin, Vjačeslav Molotov, Lazar Kaganovič, Kliment Vorošilov, Anastas Mikojan i Mihail Kalinjin - potpisali su naredbu da se smakne 25.700 poljskih "nacionalista i kontrarevolucionara" koji su držani u logorima u zapadnoj Ukrajini i Bjelorusiji. Razlog za pokolj, tvrdi historičar Gerhard Weinberg, je taj da je Staljin htio lišiti potencijalnu buduću poljsku vojsku velikog dijela talentiranih činovnika: Sugerira se da je motiv za ovu groznu odluku [Katinjski masakr] bilo potvrditi Nijemcima da Sovjeti ustraju na antipoljskoj politici. Objašnjenje je potpuno neuvjerljivo s obzirom na veliku brigu sovjetskog režima da drži ovaj masakr tajnim od uprave te njemačke vlade koju je navodno htio zadiviti... Puno vjerojatnije objašnjenje [za pokolj] bio bi gledanje na budućnost u kojoj će opet biti Poljska uz sovjetsku zapadnu granicu. Pošto je namjeravao zadržati istočni dio te države pod svaku cijenu, Staljin je mogao biti siguran da će bilo kakva obnovljena Poljska biti neprijateljska. Pod tim okolnostima, učinio bi je slabijom ako bi se riješio velikog dijela njene vojne i tehničke elite.
Uz to, Sovjeti su shvatili da su zarobljenici činili tijelo treniranih i motiviranih Poljaka koji ne bi prihvatili i čevtrtu podjelu Poljske.
Smaknuća mini|desno|250px|Bilješke Berije Staljinu, kojima predlaže ubijanje poljskih zarobljenika Broj žrtava se procjenjuje na oko 22.000, a donja granica potvrđenih ljudi koje je ubijeno je 21.768. Prema sovjetskim deklasificiranim dokumentima, 21.857 poljskih zarobljenika je ubijeno nakon 3. aprila 1940: 14.552 ratnih zarobljenika (većina ili svi iz tri gore spomenuta logora) i 7.305 zatočenika iz zapadnih dijelova Bjelorusije i Ukrajine. Od njih, 4.421 je bilo iz Kozeljska, 3.820 iz Starobeljsk, 6.311 iz Ostaškova, a 7.305 iz bjeloruskih i ukrajinskih zatvora. Voditelj odjela za ratne zarobljenike NKVD-a, Major general P. K. Soprunenko, organizirao je "selekciju" poljskih oficira koji će biti masakrirani u Katinjskoj šumi i drugdje.
Među žrtvama u Katinjskoj šumi su bili admiral, dva generala, 24 pukovnika, 79 potpukovnika, 258 majora, 654 kapetana, 3.420 podoficira, sedam kapelana, tri zemljoposjednika, princ, 43 službenika, 85 vojnika, 131 izbjeglica, 20 profesora sa univerziteta, 300 liječnika; nekoliko stotina odvjetnika, inžinjera i profesora; više od 100 pisaca i novinara, kao i oko 200 pilota. Sveukupno, NKVD je smaknuo gotovo polovicu poljskih korpusa oficira. Ubijeno je 14 generala: Leon Billewicz (umirovljen), Bronisław Bohatyrewicz (umirovljen), Xawery Czernicki (admiral), Stanisław Haller (umirovljen), Aleksander Kowalewski (umirovljen), Henryk Minkiewicz (umirovljen), Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski (umirovljen), Rudolf Prich, Franciszek Sikorski (umirovljen), Leonard Skierski (umirovljen), Piotr Skuratowicz, Mieczysław Smorawiński i Alojzy Wir-Konas. Nisu sve žrtve masakra bili Poljaci, jer je Druga Poljska Republika bila multietnička država, pa je među oficirima bilo i Bjelorusa, Ukrajinaca i Židova. Prema procjenama, oko 8% žrtava masakra su bili poljski Židovi. 395 zarobljenika je pošteđeno, a među njima su bili i Stanisław Swianiewicz i Józef Czapski. Odvedeni su u logor Juknov a potom u Grjazovec.
mini|lijevo|225px|Masovna grobnica u Katinjskoj šumi, 1943. I do 99% zatočenika je lišeno života. Ljudi iz logora Kozelsjk su ubijeni u Katinjskoj šumi; ljudi iz logora Starobeljska su ubijeni u zatvorima NKVD-a u Harkivu a leševi zakopani kraj sela Piatihatki; a policijski oficiri iz logora Ostaškov su ubijeni u zatvorima NKVD-a u Tveru i zakopani u Mednoji. Detaljnija informacija o egzekucijama u zatvoru NKVD-a je tokom saslušanja dao Dmitrii Tokarev, bivši voditelj uprave okruga NKVD. Prema Tokarevu, strijeljanje je započelo navečer i završilo u zoru. Prvi transport, 4. aprila 1940, nosio je 390 ljudi, te su krvnici imali poteškoća ubiti tako puno ljudi u jednoj noći. Sljedeći transporti nisu doveli više od 250 muškaraca. Egzekucije su obavljene sa njemačkim 9×19mm Walther Modell 2 pištoljima koje je nabavila Moskva. ali su korišteni i sovjetski revolveri 7.62×38mmR Nagant M1895.
mini|desno|250px|Žrtvama su svezane ruke prije smaknuća Izvršitelji egzekucija su koristili njemačka a ne sovjetska oružja jer su potonji previše odskakivali nakon prvih tucet strijeljanja. Vasilij Blohin, glavni krvnik za NKVD — i možda najgori serijski ubojica u modernoj ljudskoj historiji — je navodno lično upucao i ubio 7.000 osuđenika, od kojih su neki imali tek 18 godina, od logora Ostaškov do zatvora Kalinjin u rasponu od 28 dana u aprilu 1940.