mini|mini|desno|300px|Metafora ledenog brijega često se koristi za objašnjavanje odnosa između različitih dijelova psihe Id, ego i super-ego predstavljaju tri međusobno povezana i međudjelujuća dijela psihičkog aparata, opisana u strukturnom modelu psihe Sigmunda Freuda. Ovi pojmovi su teorijski konstrukti koje je Freud koristio kako bi objasnio osnovnu strukturu psihičkog života onako kako se ona ispoljava u psihoanalitičkoj praksi. Freud je koristio njemačke izraze das Es, Ich i Über-Ich, koji doslovno znače ″ono″, ″ja″ i ″nad-ja″. Latinski termini id, ego i super-ego uvedeni su u prijevodima njegovih djela te su ostali u širokoj upotrebi.
Strukturni model uveden je u Freudovom djelu S one strane principa zadovoljstva iz 1920, a dodatno je razrađen i formalizovan u kasnijim djelima, među kojima je i Ego i Id iz 1923. Sigmund Freud razvio je ovaj model kao odgovor na nejasnoće koje su se pojavile u vezi s pojmovima ″svjesno″ i ″nesvjesno″ u njegovom ranijem topografskom modelu psihe.
U najširem smislu, id predstavlja nesvjesni skup nagonskih potreba, impulsa i želja koje nisu međusobno usklađene. Super-ego je dio psihe koji sadrži internalizirane društvene norme, pravila i vrijednosti, oblikovane prvenstveno pod utjecajem roditeljskih zahtjeva, zabrana i očekivanja tokom djetinjstva. Ego je psihička instanca koja nastoji uskladiti zahtjeve ida, ograničenja vanjske stvarnosti i moralne zahtjeve super-ega te na osnovu toga usmjerava ponašanje pojedinca.
Objašnjavajući odnos između ega i ida, Sigmund Freud uporedio je ego s jahačem, a id s konjem. Prema toj analogiji, jahač mora obuzdavati i usmjeravati znatno snažniju energiju konja, istovremeno mu povremeno dopuštajući ostvarenje njegovih nagona u granicama onoga što je moguće i prihvatljivo. Na sličan način, ego nastoji upravljati energijama ida i usmjeravati ih prema djelovanju koje je prilagođeno stvarnosti. Freud je stoga smatrao da ego ″ima običaj pretvarati volju ida u djelovanje kao da je riječ o njegovoj vlastitoj volji″.
Historija i prijevod termina
Izrazi id, ego i super-ego nisu termini koje je koristio sam Sigmund Freud, nego latinizirani oblici koje je uveo njegov prevodilac James Strachey. Freud je u svojim djelima koristio njemačke izraze das Es, das Ich i das Über-Ich, koji doslovno ″ono″, ″ja″ i ″nad-ja″. Zbog toga su ovi pojmovi njemačkim čitaocima bili relativno lako razumljivi i povezani sa svakodnevnim jezikom.
Izraz das Es prvobitno je koristio Georg Groddeck, čije su ideje privukle Freudovu pažnju. U engleskim prijevodima Groddeckovih djela ovaj termin preveden je kao the It (″ono″).
Termin ego preuzet je neposredno iz latinskog jezika, u kojem predstavlja nominativ prvog lica jednine lične zamjenice i doslovno znači ″ja″.
Način na koji su Freudovi termini prevedeni na engleski jezik bio je predmet kritika. Tako je Bruno Bettelheim smatrao da su engleski prijevodi otežali razumijevanje Freudovih ideja jer su svakodnevni i neposredni jezik njegovih originalnih njemačkih tekstova zamijenili formalizovanom stručnom terminologijom.
Id
Sigmund Freud smatrao je da je id nesvjesni izvor tjelesnih potreba, impulsa i želja, posebno onih povezanih s agresivnošću i seksualnim nagonom. Id djeluje u skladu s principom zadovoljstva — psihičkom načelom usmjerenim ka trenutnom zadovoljenju impulsa i želja.
Freud je id opisivao kao ″tamni, nepristupačni dio naše ličnosti″. Prema njegovom mišljenju, id nije moguće neposredno spoznati, već se o njemu može zaključivati uglavnom na osnovu analize snova i neurotskih simptoma. Budući da djeluje izvan svjesnog iskustva, može se opisati prvenstveno kroz njegov odnos i suprotnost prema egu. Freud je smatrao da id nema organizovanu strukturu niti jedinstvenu volju. Njegovo djelovanje usmjereno je isključivo na zadovoljenje nagona u skladu s principom zadovoljstva. U idu ne postoje logičko rasuđivanje ni pretpostavke koje karakterišu svjesni mentalni život. Suprotstavljeni impulsi mogu postojati istovremeno, bez međusobnog poništavanja, a u njemu ne postoji ništa što bi odgovaralo pojmovima negacije ili vremena. Freud je također isticao da id ne poznaje vrijednosne sudove, moralna načela niti razlikovanje dobra i zla. Prema njegovom shvatanju, id se sastoji od nagonskih ulaganja psihičke energije koja teži neposrednom pražnjenju i zadovoljenju.
Sa razvojnog stanovišta, id prethodi egu. Prema Freudovom shvatanju, id se sastoji od osnovnih nagonskih pobuda koje su prisutne od rođenja, ukorijenjene u tjelesnoj organizaciji pojedinca i vođene isključivo principom zadovoljstva. Freud je smatrao da psihički aparat u početku postoji kao nediferencirani id. Tokom razvoja, iz jednog njegovog dijela postepeno se oblikuje strukturirani ego, odnosno doživljaj vlastitog ja kao integrisane cjeline. Za razliku od ida, ego svoje djelovanje ne zasniva samo na principu zadovoljstva, već uzima u obzir i zahtjeve vanjske stvarnosti, odnosno princip realnosti.
Freud je id opisivao kao ″veliki rezervoar libida″, odnosno psihičke energije želje, koja se u psihoanalitičkoj teoriji najčešće povezuje sa seksualnim nagonima. Libido predstavlja energiju životnih nagona, usmjerenih na održavanje, obnavljanje i razvoj života. Kasnije je Freud u svoju teoriju uveo i koncept nagona smrti, za koji je smatrao da teži vraćanju organskog života u neživo stanje. Prema njegovom mišljenju, nagon smrti djelimično se ispoljava kao ″nagon destrukcije″ usmjeren prema vanjskom svijetu i drugim živim bićima, prvenstveno kroz agresivno ponašanje. Budući da id obuhvata sve nagonske impulse, Freud je smatrao da su i destruktivni nagoni i Eros, odnosno životni nagoni, sastavni dijelovi ida.
Ego mini|mini|desno|300px|″Ego nije jasno odvojen od ida; njegov donji dio stapa se s njim. Potisnuti sadržaji također se stapaju s idom i predstavljaju njegov dio. Od ega su jasno odvojeni jedino otporima potiskivanja, ali s egom mogu komunicirati posredstvom ida.″ (Sigmund Freud, 1923) Ego djeluje u skladu s principom realnosti. Njegova funkcija je da obrađuje i organizuje opažaje, misli, sjećanja i snove, povezujući ih u logički koherentne cjeline i usmjeravajući ponašanje pojedinca. Budući da su nagoni ida često u sukobu s moralnim normama, društvenim pravilima i kulturnim zahtjevima, ego nastoji usmjeriti nagonsku energiju i omogućiti zadovoljenje nagona na način koji je usklađen sa zahtjevima stvarnosti. Freud je ego opisivao kao posrednika između ida i vanjskog svijeta. U toj ulozi ego pokušava pomiriti nagonske zahtjeve ida sa ograničenjima stvarnosti, pri čemu često racionalizuje ili prikriva nesvjesne impulse ida. Prema Freudu, ego je nerijetko ″primoran prikrivati nesvjesne zahtjeve ida vlastitim racionalizacijama, prikrivati sukobe između ida i stvarnosti te stvarati privid da uvažava zahtjeve stvarnosti čak i onda kada id ostaje nepopustljiv i nepromijenjen″.
Freud je u početku izraz ego koristio za označavanje osjećaja vlastitog ja, ali je kasnije njegovo značenje proširio tako da obuhvati različite psihičke funkcije, uključujući prosuđivanje, toleranciju, provjeru stvarnosti, kontrolu, planiranje, odbrambene mehanizme, sintezu informacija, intelektualno funkcionisanje i pamćenje. U tom smislu, ego predstavlja organizacijsko načelo na kojem se zasnivaju mišljenje i tumačenje stvarnosti.
Prema Freudu, ego je dio ida koji je oblikovan neposrednim utjecajem vanjskog svijeta. Za razliku od ida, koji sadrži nagonske strasti i impulse, ego predstavlja ono što se može nazvati razumom i zdravim razumom. Freud je odnos između ega i ida ponovo ilustrovao metaforom jahača i konja. Kao što jahač mora obuzdavati i usmjeravati snažnijeg konja, tako i ego nastoji upravljati energijama ida. Međutim, za razliku od jahača koji koristi vlastitu snagu, ego se pri tome služi energijom koju posuđuje od ida. Freud je također smatrao da ego istovremeno služi ″trojici strogih gospodara″: vanjskom svijetu, super-egu i idu. Njegova osnovna zadaća jeste održavanje ravnoteže između nagonskih zahtjeva ida, ograničenja koja nameće stvarnost i moralnih zahtjeva superega. U tom smislu, ego je usmjeren na samoodržavanje, nastojeći nagonske impulse ida zadržati u granicama koje su prilagođene stvarnosti i prihvatljive superegu.
Prema Freudu, ego se nalazi između suprotstavljenih zahtjeva ida, superega i vanjske stvarnosti te nastoji održati ravnotežu među njima. Takav položaj čini ga izloženim različitim oblicima anksioznosti: realističkoj, moralnoj i neurotskoj. Realistička anksioznost povezana je s opasnostima iz vanjskog svijeta, moralna proizlazi iz zahtjeva super-ega, dok neurotska nastaje kao posljedica pritiska nagonskih impulsa ida. Freud je smatrao da ego često pokušava ublažiti sukobe između ida i stvarnosti prikrivajući ili preoblikujući određene aspekte realnosti. Istovremeno, super-ego kontroliše njegovo djelovanje i reaguje osjećajima krivice, anksioznosti i manje vrijednosti kada procijeni da ego nije postupio u skladu s internalizovanim moralnim normama.
Kako bi se nosio s unutrašnjim konfliktima i anksioznošću, ego koristi odbrambene mehanizme. Njihova funkcija je smanjenje psihičke napetosti i anksioznosti tako što prikrivaju, preoblikuju ili usmjeravaju impulse koji se doživljavaju kao prijeteći. Među odbrambenim mehanizmima koje je opisao Sigmund Freud nalaze se poricanje, pomjeranje, intelektualizacija, maštanje, kompenzacija, projekcija, racionalizacija, reaktivna formacija, regresija, potiskivanje i sublimacija. Freudova kćerka, Anna Freud, dodatno je proširila teoriju odbrambenih mehanizama opisujući poništavanje, supresiju, disocijaciju, idealizaciju, identifikaciju, introjekciju, preokretanje, somatizaciju, cijepanje i supstituciju kao dodatne načine psihološke odbrane.
U dijagramu koji prikazuje strukturni i topografski model psihe, ego je predstavljen kao instanca koja se jednim dijelom nalazi u svjesnom, jednim dijelom u predsvjesnom, a jednim dijelom u nesvjesnom području psihe. Prema tom prikazu, približno polovina ega pripada svjesnom, četvrtina predsvjesnom, a četvrtina nesvjesnom dijelu psihe.
Super-ego
Super-ego predstavlja dio psihe koji odražava internalizaciju društvenih normi, moralnih pravila i kulturnih vrijednosti. Ovi sadržaji prvenstveno se usvajaju od roditelja, ali i od drugih autoriteta te šire kulturne sredine. Sigmund Freud razvio je koncept super-ega nadovezujući se na ranije pojmove ego-ideala i posebne psihičke instance koja kontroliše ostvarivanje ego-ideala i djeluje kao ono što nazivamo savješću. Freud je smatrao da se super-ego razvija kroz identifikaciju s roditeljima. Tokom razvoja, on ne usvaja samo roditeljske norme i vrijednosti nego i utjecaje drugih osoba koje preuzimaju roditeljsku ulogu, kao što su odgajatelji, nastavnici i uzori koje pojedinac idealizuje.
Super-ego teži savršenstvu. On predstavlja dio strukture ličnosti, uglavnom, ali ne u potpunosti nesvjestan, koji obuhvata ego-ideal, moralne i duhovne ciljeve pojedinca, kao i psihičku instancu koja se najčešće naziva savješću. Savjest kritikuje, procjenjuje i ograničava izražavanje nagona, fantazija, osjećaja i postupaka. U tom smislu, super-ego djeluje suprotno idu. Dok id teži neposrednom zadovoljenju nagonskih potreba, super-ego predstavlja internalizovani mehanizam koji nastoji usmjeriti ego prema ponašanju koje je prihvatljivo sa stanovišta društvenih i moralnih normi.
Razvoj ega i super-ega povezan je s dva važna faktora: djetetovom bespomoćnošću i razrješenjem Edipovog kompleksa. Kod dječaka se super-ego formira tokom razrješenja Edipovog kompleksa, kroz proces identifikacije s ocem. Do toga dolazi nakon odustajanja od majke kao objekta ljubavi, uslijed straha od kastracije. Freud je smatrao da super-ego zadržava osobine očinske figure te da njegova snaga zavisi od intenziteta Edipovog kompleksa i načina na koji je on razriješen. U tom kontekstu navodi: