mini|500x500piksel| U ranom arapskom pismu koristila se samo osnova "rasm" (u crnoj boji). Kasnije su dodani "i'džām" dijakritici (u crvenoj boji) tako da su se razlikovala slova suglasnika poput ovih pet slova ـبـ ـتـ ـثـ ـنـ ـيـ. Kratki samoglasnici su označeni dijakritičkim oznakama hereketima "harekāt" (primjeri plave boje) i obavezno se koriste u Kur'anu, dok rijeđe u drugim tekstovima pisanim na arapskom jeziku. Arapsko pismo ima brojne dijakritike, uključujući i'džam (إِعْجَام , i‘džām), suglasničke tačke (ili suglasničko usmjeravanje) i teškil (تَشْكِيل, teškīl ), dodatne dijakritike. Potonji uključuju hereketa non.mn. ( حَرَكَات , ḥarekāt), ḥereke nom.jd. ( حَرَكَة , ḥareke), znakove za samoglasnike.

Arapsko pismo je mješoviti ebdžed, gdje su kratki suglasnici i dugi samoglasnici predstavljeni slovima, ali kratki samoglasnici i suglasnička dužina uglavnom nisu naznačeni prilikom pisanja. Trškīl se uoptrebljava po slobodnom izboru za predstavljanje nedostajućih samoglasnika i suglasničke dužine. Moderni arapski jezik uvijek se piše korištenjem i'džāma - suglasničkih tačaka tj. suglasničkog usmjeravanja, ali samo su vjerski tekstovi, dječje knjige i djela za učenike napisani s cijelim teškilima - pokazivačima samoglasnika i suglasničkih dužina. Autori često dodaju dijakritike pojedinim riječima ili slovima kada padež ili značenje migli biti dvosmisleni ili nejasni. Pored toga, klasična dela i istorijski dokumenti koji su dostupni široj javnosti često su publikovana sa potpunim teškilom, kako bi se prebrodio jaz u razumevanju zbog stilskih promijena kroz vijekove.

Teškil (oznake kao fonetski vodiči) Bukvalno značenje riječi (teškīl) je "osnivanje, formiranje". Kako uobičajeni arapski tekst ne pruža dovoljno informacija o ispravnom izgovoru, glavna svrha teškīla (i ḥereketa ) je pružanje fonetskog vodiča ili fonetske pomoći; tj. pokazati ispravan izgovor. Služi istoj namjeni kao i furigana (koja se još naziva i "rubi") u japanskom ili pinyin ili zhuyin u kineskom mandarinskom jeziku za djecu koja uče čitati ili stranim učenicima.

Većina arapskih tekstova pisana i piše se bez ḥereketa (ili kratkih samoglasnika). Međutim, oni se često koriste u tekstovima koji zahtijevaju strogo pridržavanje preciznih formulacija, prije svega, u Kur'anu (ٱلْقُرْآن), hadisu (ٱلْحَدِيث), Bibliji, te u dječjoj literaturi, dok se u 'običnim' tekstovima koriste u pojedinačnim riječima kada se tačan izgovor teško može zaključiti iz konteksta. Arapski rječnici sa hereketima daju informacije o ispravnom izgovoru kako za one kojima je arapski maternji jezik tako i za one kojima nije. U umjetnosti i kaligrafiji hereketa se koristite jer se njihovim pisanjem naglašava estetika umjetničkog djela.

Bismillah (Bismila): Primjer pune upotrebe i'džama i teškila sa hereketima u arapskom tekstu (puna vokalizacija):

بِسْمِ ٱللَّٰهِ ٱلرَّحْمَٰنِ ٱلرَّحِيمِ

Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm

U ime Allaha, milostivog , samilosnog.

Neki arapski udžbenici za strance sada koriste hereketa kao fonetski vodič radi lakšeg učenja čitanja arapskog jezika. Druga metoda koja se koristi u udžbenicima je fonetska romanizacija nevokaliziranih tekstova. Potpuno vokalizirani arapski tekstovi (tj arapski tekstovi sa hereketima/ dijakritičkim znakovima) potrebni su onima koji uče arapski jezik. Neki online dvojezični rječnici također imaju hereketa kao fonetski vodič, slično kao što engleski rječnici koji nude transkripciju.

Hereketa (kratke oznake samoglasnika) Hereketa (حَرَكَات), doslovno „kretanje, pokreti“, su znakovi za kratke samoglasnike, mada postoji određena dvoznačnost gdje su neki teškili istodobno i hereketa, kao na primjer tenvini (znakovi za udvostručene kratke samoglasnike), koji istovremeno označavaju i samoglasnike i suglasnike.

Fetha

Fetha (فَتْحَة) je mala kosa crtica smještena iznad slova i predstavlja kratko "e" (kao npr. u riječi "reče" ("on reče")). Sama riječ fetha (فَتْحَة ) znači otvaranje i odnosi se na otvaranje usta kada se izgovara glas "e", na primjer, na harfu (slovu) dāl "دَ" "de" (u daljem tekstu, bazni suglasnik u sljedećim primjerima).

Kada se fetha nalazi ispred osnovnog slova elif (ا) (tj bez hemzeta (ء) ili vlastitog samoglasnika), npr. "dā" (دَا), izgovara se kao dugo "ā" (otvoreni prednji samoglasnik, kao u riječi "nār", suprotno od kratkog "car").

Iako uparen s običnim slovom stvara otvoreni prednji samoglasnik "e", koji se često izgovara kao poluotvoreni "ae", standard omogućava varijacije posebno u određenim uslovima koji zavise od okolnih slova. Kao kratko "a" se izgovara kada se nalazi iznad slova qāf, ḥā’, ḫā’, ṣād, ḍād, ṭā’, ẓā’ (ق ح خ ص ض ط ظ).

Kesra

Kesra (كَسْرَة) je mala kosa crtica koja se piše ispod slova i označava kratko "i" (kao u „ja bȉh“, „kȉša“) npr. "dȉ" (دِ). Sama riječ "kesra" znači "razbijanje".

Kada se kesra nalazi ispred osnovnog slova jā’ (ﻱ), npr. "dí" (دِي), onda se izgovara kao dugo "i" (kao u riječi "mír").

Ḍamma

Damma (ضَمَّة) je mali dijakritik nalik na zarez, a piše se iznad slova (دُ) i predstavlja kratko "u" (kao u riječima "kȕk" (dio tijela), "lȕk" (povrće).

Kada se ḍamma nalazi ispred osnovnog slova wāw (و), npr. "dú" (دُو), izgovara se kao dugo "ú" (kao u riječima "lúg", "púra").

Elif Handžerije ٰ Podignnuti (ili handžar) elif (أَلِف خَنْجَرِيَّة), piše se kratkim okomitim potezom iznad suglasnika. Označava dugo "ā" ali se obično ne piše, npr. "hāzā" (هَٰذَا), "raḥmān" (رَحْمَٰن).

Handžerije (خَنْجَرِيَّة) se prevodi kao handžar, bodež, međutim ova riječ ima isti korijen kao حَنْجَرَةٌ "handžere(tun)" - grlo, grkljan, što odgovara ishodištu (mahredž, mn. meharidž), mjestu tvorbe ovoga glasa.

Elif handžarije javlja se samo u nekoliko riječi, uključujući neke uobičajene,ali se rijetko piše, čak i u potpuno vokaliziranim tekstovima. Kako većina tastatura nema ovaj elif, riječ Allah (الله) obično se automatski dobije unošenjem slova elif lām lām hāʾ. Riječ se sastoji od elifa, povezanog dvostrukog lāma sa tešdidom i podignutim elifom iznad lāma.

Medd ٓ Medd (مَدَّة) je znak u obliku valovite linije, tilde i uglavnom dolazi iznad elifa, a ukazuje na glotalno zaustavljanje praćen dugim "ā".

U teoriji, isti niz bi mogao biti predstavljen sa dva elifa *(أَا), gdje hemze iznad prvog elifa predstavlja dok drugi elif predstavlja , međutim, u arapskom pravopisu nikada se ne upotrebljavaju dva elifa uzastopno. Umjesto toga, ovaj niz uvijek mora biti napisan kao jedan elif s meddom iznad njega, kombinacija poznata kao medd elif , npr. "Kur'ān" قُرْآن , gdje se glas "a" izgovara dugo, kao dva "a". .

Vasl ٱ Vaṣl (وَصْلَة), elif vaṣl (أَلِف وَصْلَة) ili hemze vaṣl (هَمْزَة وَصْل), izgleda kao malo slovo ṣād na vrhu elifa (ٱ). Još se označava sa elifom (ا) bez hemze, a znači da se elif ne izgovara kada rečenica ne počinje od te riječi, npr. bismi (بِٱسْمِ), ali imšū (ٱمْشُوا۟) a ne mšū ), jer nijedna arapska riječ ne može započeti sa suglasnikom bez samoglasnika, npr Skender . Ali kad se to dogodi, na početku se dodaje elif kako bi se dobio samoglasnik ili suglasnik u ulozi samoglasnika, pa se Skender (سكندر) piše i izgovara Iskender (اسكندر).

Vasl se javlja samo na početku riječi, ali može se dogoditi nakon prijedloga i određenog člana. Obično dolazi u imperativnim glagolima, savršeni vid VII i X vrste glagola i njihovih glagolskih imenica (maṣdar). Elif u određenom članu (ٱل) smatra se vaṣlom Javlja se u frazama i rečenicama, kao povezani govor, a ne u izoliranom, rječničkom obliku):

Da bi se zamijenilo elidirano hemze (hemze ispišteno u govoru) čiji je nosilac elif stopljen sa prethodnim samoglasnikom, npr. فِي ٱلْيَمَن ili في اليمن (fi-l-Jemen) 'u Jemenu'. U imperativnom obliku koji počinje hemzetom nakon samoglasnika, posebno nakon veznika 'i' ( و - "ve") , npr. قُمْ وَٱشْرَبِ ٱلْمَاءَ (qum ve-šrebi-l-mā’) 'Ustani i napij se vode'.

Sukun ْ Sukūn (سُكُون) je znak u obliku kruga postavljen iznad slova i označava da suglasnik na kojem se nalazi nema pridružen samoglasnik (nulti samoglasnik).

Ova znak je potreban za pisanje slogova sastavljenih od niza suglasnik-samoglasnik-suglasnik, koji su u arapskom jeziku vrlo česti, npr. دَدْ "ded".

Sukūn se može koristiti i za predstavljanje dvoglasa. Fetha iza koje dolazi slovo jā’ (ي) sa sukūnom iznad (ـَيْ) označava dvoglas "aj", a fetḥa ispred slova vāv sa sukūnom (ـَوْ) označava "av". ۡ Sukūn može imati i alternativni oblik, sličan slovu ḥā’ (حـ), kada se veže sa lijeve strane, posebno u nekim štampama Kur'ana.

Sukūn ponekad može bit napisan nalik na apostrof (ʼ) ili znak za dugosilazni akcent (ˆ) u kaligrafskom stilu nesta'liq.

Tenvin (završni postnazalizirani ili dugi samoglasnici)      Tri samoglasnička dijakritika, "an" ( ً ) , "in" ( ٍ ), "un" ( ٌ ) na kraju riječi mogu se udvostručiti, što ukazuje da samoglasnik prati suglasnik n . Oni se mogu smatrati hereketima i poznati su kao tenvīn, ili nunacija. .

Ovi se završeci upotrebljavaju kao gramatički neodređeni neodređeni članovi u književnom arapskom ili klasičnom arapskom (samo potpuno deklinirane imenice (triptote) ). U vokaliziranom tekstu mogu biti napisani i u slučaju da se ne izgovaraju (vidi: pauza u gramatici i ʾIʿrāb (إِﻋْﺮَاب) za više detalja). U mnogim arapskim dijalektima ovi završeci su izostavljeni, a ovaj trend je prisutan i u udžbenicima standardnog arapskog jezika. Gramatički završeci ne moraju biti napisani u vokaliziranim arapskim tekstovima, jer se znanje i‘rāba razlikuje od zemlje do zemlje, a postoji trend ka pojednostavljivanju arapske gramatike.

Znak ( ـً ) je najčešće napisan u kombinaciji sa ( ـًا ) elifom, ( ةً ) tā’ marbūṭah ), ( أً ) elif hemzetom ili ( ءً) samostalnim hemzeto. Elif uvijek treba pisati (osim riječima koje završavaju sa tā’ marbūṭah, hemzetom ili diptotama - imenicama sa samo dva padeža).

Padeži i tenvīn završeci u neodređenim triptotnim (imenice sa samo ti padeža) oblicima:

-un : nominativni; -an : akuzativ, služi i kao priloška odredba; -in : genitiv .

Tešdid ili šedda (udvajanje suglasnika - geminacija) Šedda (شَدَّة) ili tešdid (تَشْدِيد) je dijakritički znak koji izgleda poput pisanog latiničnog „ w “.

Koristi se za označavanje geminacije (udvajanje suglasnika ili dodatna dužina), koja je u arapskom jeziku fonemska. Piše se iznad suglasnika koji treba udvojiti. To je jedino ḥereke koje se ponekad koristi u običnom pravopisu da se izbjegne nejasnoća, npr. "dd" (دّ); "medrese" (مَدْرَسَة - škola) nasuprot "muderise" (مُدَرِّسَة - profesorica) .

I'džām (fonetsko razlikovanje suglasnika) desno|mini| Kufsko pismo iz 7. vijeka bez ḥereketa ili i‘džāma. I'džām (إِعْجَام) (Ponekad se koristi naziv "Nokte" - tačke ("nokta" - tačka)) su dijakritičke tačke koje služe za razlikovanje suglasnika koji imaju isti oblik (rasm), poput (ـبـ), (ـتـ), (ـثـ), (ـنـ) i (ـيـ) što se obično ne smatra dijakritičkim znakovima već dijelom pisma.

U ranim rukopisima Kur’āna nisu korišteni dijakritički znakovi ni za samoglasnike, niti za suglasnike istog oblika. Prvo je uvedeno označavanje suglasnika pomoću tačke iznad, ispod ili pored osnove (rasma), a kasnije se uvodi označavanje samoglasnika kratkom tankom, jednostrukom ili dvostrukom crticom iznad ili ispod osnove (rasma) (slika). Ove modifikacije su uvedene, manje više, istovremeno.

Tipično za Egipćane je da ne koristite tačkice ispod jā’ (ي) kad dolazi na kraju riječi, a koje izgleda baš kao elif maqṣūre (ى). Ova praksa se također koristi u kopijama muṣḥafa (Kur'ana) koji je napisao Osman Taha. Isto izjednačavanje jā i elifa maqṣūre dogodilo se u perzijskom jeziku, što je rezultiralo nazivom "" u Unicode Standardu, koje ima isti oblik kao jā na početku i u sredini riječi (یـ  ـیـ ), a također i kao elif maqṣūre na kraju riječi i samostalno ( ـی ). ⟩ mini|Samostalni kāf s 'alāmātu-l-ihmāl i bez gornje crtice uz početni kāf sa gornjim crticom.