mini|350px|Vanjska anatomija (topografija) tipske ptice: 1. – Kljun 2 – Tjeme 3 – Šarenica (oko) 4 – Zjenica 5 – Plašt 6 – Mali pokrov 7 – Naplećak 8 – Prekrivač 9 –Tercijarna pera 10 – Kuk (stražnjica) 11 – Primarno perje 12 – Otvor za zrak 13 – But 14 – Cjevaničnostopalni zglob 15 – Tarzus 16 – Stopalo 17 –Tibija 18 –Trbuh 19 – Bokovi 20 – Grudi 21 – Grlo 22 – Kresta 23 – Očna pruga Anatomija ptica ili fiziološka struktura tijela ptica, pokazuje mnoštvo jedinstvenih prilagodbi, uglavnom pomažući let. Ptice imaju lagahan skeletni sistem i lagahnu, ali snažnu muskulaturu koja, zajedno sa cirkulacijom i respiratornim sistemima, može postići vrlo visoku metaboličku brzinu i opskrbu kisikom, omogućavajući ptici da leti. Razvoj kljuna doveo je do evolucijski posebno prilagođenog probavnog sistema. Ove anatomske specijalizacije svrstale su ptice u posebnu kategoriju kičmenjaka u rangu koljena.
Skeletni sistem thumb|Stilizirani kostur goluba: 1. Lobanja 2. Vratni pršljenovi 3. Furkula 4. Ključna kost 5. Nevezani rebarni nastavci 6. Kobilica 7. Patela 8. Tarzometatarzus 9. Prsti 10. Tibija (Tibiotarzus) 11. Fibula (Tibiotarzus) 12. Femur 13. ishium (neimenirana) 14. Pubis (neimeniran) 15. Ilium (neimeniran) 16. Repni pršljenovi 17. Pigostil 18. Sinsakrum 19. Skapula 20. Leđni pršljenovi 21. Humerus 22. Ulna 23. Radijus 24. Karpus (karpometaarpus) 25. Metakarpus (karpometakarpus) 26. Prsti 27. Alula Ptice imaju mnogo kostiju koje su šuplje (pneumatizirane) s ukrštanjem dijelova rešetkastih nosača za čvrstoću struktura. Broj šupljih kostiju razlikuje se među vrstama, iako ih imaju velike uzletne (glajderske) i leteće ptice. Respiratorne zračne kesice često tvore zračne džepove unutar polušupljih kostiju ptičjeg kostura. Kosti ptica ronica često su manje šuplje od kostiju vrsta koje ne rone. Pingvini, lune, i pufini (morske ptice) su u potpunosti bez pneumatiziranih kostiju. Neleteće ptice, tzv ptice trkačice, poput nojeva i emua, imaju pneumatizirane bedrene kosti. u, u slučaju emua, i vratne pršljenove.
Osovinski kostur Kostur ptica vrlo je prilagođen za letenje. Izuzetno je lahk, ali dovoljno jak da podnese naprezanja polijetanja, letenja i slijetanja. Jedna od ključnih prilagodbi je spajanje kostiju u pojedinačna okoštavanja, kao što je pigostil. Zbog toga ptice obično imaju manji broj kostiju od ostalih kopnenih kičmenjaka. Pticama također nedostaju zubi ili čak prava vilica, a umjesto toga imaju kljun, koji je daleko lakši. Kljunovi mnogih mladih ptica imaju izbočenje zvano zub jajeta, što olakšava njihov izlazak iz amniotskog jajeta, koje otpada nakon probijanja ljuske
Kičmeni stub Kičmeni stub podijeljen je u pet gupa pršljenova: Vratni (11-25): (vrat) Trupni: (leđni ili grudni) kralj obično srasli u notariij. Sinsakrum: (srasli leđni sa kukovima/karlicom). Ovo područje slično je sakrumu kod sisara i jedinstveno kod golubova, jer je spoj slabinskih, krstačnih i repnih pršljenova. Pričvršćen je za zdjelicu i podupire kretanje golubova po tlu. Repni (5–10): Ovo područje slično je trtici kod sisara i pomaže kontrolirati kretanje perja tokom leta. Pigostil (rep): Ovo područje sastoji se od 4 do 7 sraslih pršljenova i tačka je pričvršćivanja pera. left|thumb| Crvenom bojom istaknuta je netaknuta koljenasta grudna kost rasječenog goluba. U letećih ptica je povećana zbog povećanih hvatišta mišića. thumb|left|Raspored zračnih kesa Ptičji vrat ima 13–25 vratnih pršljenova koji im omogućavaju povećanu savitljivost. Fleksibilni vrat omogućuje mnogim pticama s nepokretnim očima da produktivnije pomiču glavu i usredotoče pogled na predmete koji se nalaze u blizini ili su daleko. Većina ptica ima otprilike tri puta više vratnih pršljenova od ljudi, što im omogućuje povećanu stabilnost tokom brzih pokreta poput letenja, slijetanja i polijetanja. Vrat ima ulogu u poskakivanju glave, koje se javlja u najmanje 8 od 27 redova ptica, uključujući Columbiformes, Galliformes i Gruiformes. Ljuljanje glavom je optokinetički odgovor koji stabilizira okolinu ptica dok se izmjenjuju između faze potiska i faze uspravljanja. Sinhronizirano je s nogama dok se glava kreće u skladu s ostatkom tijela. Podaci iz raznih studija sugeriraju da je glavni razlog takvog ponašanja kod nekih ptica stabilizacija njihove okoline, iako je neizvjesno zašto ga imaju neki, ali ne svi redovi ptica.
Ptice su jedini kičmenjaci koji imaju srasle ključne kosti i izbočenu grudnu kost (kobilicu). Takva grudna kost služi kao hvatište za pričvršćivanje mišića koji se koriste u letenju ili plivanju.Ptice neletačice, kao što su nojevi, nemaju grebenastu grudnu kost i imaju gušće i teže kosti u odnosu na ptice koje lete. Ptice plovuše imaju široku grudnu kost, ptice hodačice dugu, a leteće ptice imaju gotovo jednaku širinu i visinu.
Grudi se sastoje od purkule (nosača kostiju) i korakoidne (vratne kosti), koji zajedno sa lopaticom čine grudni pojas. Bočnu stranu grudnog koša čine rebra koja se sastaju na grudnoj kosti (srednja linija grudnog koša).
Rebra
Ptice imaju necinatne nastavke na rebrima. To su kukasti nastavci kosti koji pomažu u jačanju konstrukcije grudog koša preklapajući se s rebrima iza njih. Ova karakteristika se takođe nalazi u tuatara (Sphenodon).
Lobanja thumb|Tipska anatomija kranijuma:Pmx= PremaksilaM= Maksila D= Zubna V= Vomer Pal= NepcePt= Pterigoid Lc= Suzna kost Lobanja se sastoji od pet glavnih kostiju: frontalne (vrh glave), tjemene (stražnja strana glave), premaksilne i nosne (gornji dio kljuna) i donje vilice (donji kljun). Kod normalne ptice obično teži oko 1% njene ukupne tjelesne težine. Oko zauzima znatnu količinu lobanje i okruženo je skleroznim očnim prstenom sitnih kostiju. Ta se karakteristika vidi i kod njihovih srodnika gmizavaca.
Široko govoreći, ptičje lobanje sastoje se od mnogih malih kostiju koje se ne preklapaju. Za pedomorfozu, tj. održavanje stanja predaka kod odraslih, smatra se da je olakšala razvoj ptičje lobanje. U osnovi, lubanje odraslih ptica nalikovat će na mladalački oblik njihovih predaka – teropodnih dinosaura. Kako je ptičja loza napredovala i dogodila se pedomorfoza, izgubile su postorbitnu kost iza oka, ektoterigoidnu na stražnjem dijelu nepca i zube. Strukture nepca također su se znatno izmijenile s tim promjenama, uglavnom redukcijama, uočenim u kostima ptiergoida, nepca i vratnih. Također se dogodilo smanjenje komora mišića primicača. To su sve uvjeti koji se mogu vidjeti u mladalačkom obliku njihovih predaka. Kost premaksile također je hipertrofirala da oblikuje kljun dok je maksila postala smanjena, kako sugeriraju i razvojni i paleontološke studija. Ovo širenje u kljun dogodilo se zajedno s gubitkom funkcionalne ruke i razvojem tačke na prednjoj strani kljuna koja nalikuje "prstu". Za premaksilu također je poznato da ima veliku ulogu u ponašanju pri ishrani.
Struktura ptičje lobanje ima važne implikacije na njihova ponašanja pri ishrani. Ptice pokazuju neovisno kretanje kostiju lobanje. poznato kao kranijska kineza. Javlja se u nekoliko oblika, ali sve su različite forme omogućene anatomijom lubanje. Životinje s velikim, preklapajućim kostima (uključujući pretke modernih ptica) imamju akinetičke (nekinetičke) lobanje. Iz tog razloga tvrdi se da se kljun pedomorfne ptice može smatrati evolucijskom inovacijom.
Ptice imaju dvolučnu lobanju, kao u gmizvaca, s predsuznom jamom (prisutnom u nekih gmizavaca). Lobanja ima jedan potiljačni kondil.Wing, Leonard W. (1956) Natural History of Birds. The Ronald Press Company.
Pomoćni kostur Rame se sastoji od lopatice, korakoida i humerusa (nadlaktice). Nadlaktična kost spaja se s radijusom i ulnom (podlaktica) čineći lakat. Karpus i metakarpus čine "zglob" i "ruku" ptice, a prsti su stopljeni. Kosti na krilu izuzetno su lagahne kako bi ptica mogla lakše letjeti.
Kukovi se sastoje od karlice, koja uključuje tri glavne kosti: ilium (vrh kuka), ischium (strane kuka) i pubis (prednji dio kuka). One su stopljene u jednu (neimenovanu kost). Neiminirane kosti su evolucijski značajne, jer omogućavaju pticama da polažu jaja. Sastaju se na acetabulumu (čahura kuka) i zglobljavaju se s bedrenom kosti, koja je prva kost stražnjeg uda.
Natkoljenica se sastoji od bedrene kosti. Na koljenskom zglobu, femur se spaja s tibiotarzusom (potkoljenica) i fibulom (strana potkoljenice). Tarzometatarzus čini gornji dio stopala, a članci čine prste. Kosti nogu ptica su najteže, pridonoseći niskom težištu koje pomaže u letu. Ptičji kostur čini samo oko 5% ukupne tjelesne težine.
Imaju jako izduženi tetradijusnu karlicu, slični nekim gmizavcima. Stražnji ud ima intratarzusni zglob koji se nalazi i kod nekih gmizavaca. Postoji opsežna fuzija trupnih pršljenova, kao i fuzija s grudnim pojasom
Krila
Stopala
mini|200px|lijevo|Četiri glavna tipa ptičjeg stopala(desno su dijagrami stopala)
Ptičja stopala klasificirani su u kategorije zvane anizodaktilija, zigodaktilijal, heterodactilija, sindaktilija ili pamprodaktilija.Proctor, N. S. & Lynch, P. J. (1998) Manual of Ornithology: Avian Structure & Function. Yale University Press. Najčešći raspored prstiju kod ptica je anizodaktilija, s tri prsta naprijed i jednim straga. Ovo je uobičajeno za ptice pjevačice i druge hodajuće tice, kao i za lovačke ptice, kao što su orao, jastreb i soko.
Sindaktilija, kao što se događa kod ptica, slična je anizodaktiliji, osim što su drugi i treći nožni prsti (unutrašnji i srednji nožni prsti usmjereni prema naprijed) ili tri prsta stopljena zajedno, kao kod Ceryle alcyon. Javla se kod Coraciiformes (ribarica, pčelarica, u potodicu Coraciidae itd).
Zigodaktilija (grč. ζυγον – zigon = jaram) stopala imaju dva prsta okrenuta prema naprijed (dva i tri) i dva nazad (jedan i četiri). Ovaj raspored je najčešći kod vrsta djetlića, posebno onih koji se penju uz debla ili se penju kroz lišće. Zigodaktilja se javlja u papagaja i kukavica (uključujući rod Geococcyx i neke sove . Pronađeni su tragovi zigodaktila koji datiraju iz prije oko 120–110 miliona godina (rana kreda), 50 miliona godina prije prvih identificiranih fosila zigodaktila.
Heterodaktilija je poput zigodaktilije, osim što su tri i četvrti prst napre9id, a jednan i dva vrha otraga. To se može naći samo u trogona, dok je pamprodaktilija raspored u kojem se sva četiri prsta mogu usmjeriti prema naprijed ili ptice mogu okretati vanjska dva prsta unatrag. Karakteristika je trkačica (Apodidae).
Evolucija Promjena stražnjih udova Značajna sličnost u strukturi stražnjih udova ptica i dinosaura povezana je s njihovom sposobnošću hodanja na dvije noge ili bipedalizmom.Gatesy S. M. Locomotor evolution on the line to modern birds // Mesozoic Birds: above the heads of dinosaurs / Eds L. M. Chiappe, L. M. Witmer. — Berkeley : Univ. California Press, 2002. — P. 432–447 U 20. stoljeću prevladavalo je mišljenje da se prijelaz na bipedalizam dogodio zbog transformacije prednjih udova u krila. Savremena nauka smatra da je, naprotiv, to bio neophodan preduslov za pojavu leta.
upright|thumb|300px| Uporedna morfologija kostura kandže jednog izumrlog ola (Haastov orao) sa najbližim sadašnjim srodniko (mali orao). Prijelaz na upotrebu samo stražnjih udova za kretanje po tlu praćen je povećanjem krutosti slabinskog i krstačnog dijela. Stidne kosti ptica i nekih dvonožnih dinosaura okrenute su unatrag. Ovo se povezuje sa pomicanjem težišta tijela unazad. Razlog za ovaj pomak naziva se prelazak na dvonožnost ili razvoj moćnih prednjih udova, kao kod poznatog fosilnog oblika Arheopterix.Kurochkin E. N. Synopsis of Mesozoic Birds and Early evolution of Class Aves // Archaeopteryx. — 1995 b. —