Peter Sloterdijk ( ; ; rođen 26. juna 1947.) je njemački filozof i teoretičar kulture . Profesor je filozofije i teorije medija na Univerzitetu za umjetnost i dizajn u Karlsruheu . Bio je jedan od voditelja televizijske emisije Im Glashaus: Das Philosophische Quartett od 2002. do 2012. godine koja se emitirala na kanalu ZDF.
Sloterdijkov otac je bio Holanđanin, a majka Njemica. Od 1968. do 1974. godine studirao je filozofiju, germanistiku i historiju na Univerzitetu u Minhenu i Univerzitetu u Hamburgu. Godine 1975. doktorirao je na Univerzitetu u Hamburgu. Tokom 1980-ih radio je kao slobodni pisac. Godine 1983. objavljuje Kritik der zynischen Vernunft. Od tada je objavio niz filozofskih radova koji imaju izuzetnu recepciju u Njemačkoj. Godine 2001. imenovan je za kancelara Univerziteta za umjetnost i dizajn Karlsruhe, u sklopu Centra za umjetnost i medije Karlsruhe . Njegov najpoznatiji učenik i bivši pomoćnik u Karlsruheu je Marc Jongen, poslanik Bundestaga.Cf. Rudolf Walther in taz (die tageszeitung), 27 May 2016; "Man macht sich zum Knecht" (Marc Jongen, interviewed by Jens Jessen and Ijoma Mangold), Die Zeit, no. 23/2016 Godine 2002. Sloterdijk je počeo da radi kao jedan od voditelja ("U staklenoj kući: Filozofski kvartet"), emisije na njemačkom televizijskom kanalu ZDF posvećena dubinskoj raspravi o ključnim savremenim pitanjima.
Filozofski stav Sloterdijk odbacuje postojanje dualizama — tijela i duše, subjekta i objekta, kulture i prirode, itd. — budući da njihove interakcije, "prostori koegzistencije" i zajednički tehnološki napredak stvaraju hibridne stvarnosti. Sloterdijkove ideje se ponekad nazivaju posthumanizmom Michael Kempe, "Neulich im Menschenpark: Die phantastische Anthropologie des Peter Sloterdijk", in Bernhard Kleeberg et alii (eds.), Die List der Gene: Stratageme eines neuen Menschen (Tübingen: Gunter Narr, 2001), pp. 151—170, specifically pp. 162—164. i nastoje da integrišu različite komponente koje su, po njegovom mišljenju, pogrešno smatrane odvojenima jedna od druge. Shodno tome, on predlaže stvaranje "ontološke konstitucije" koja bi uključila sva bića - ljude, životinje, biljke i mašine.
Filozofski stil Poput Nietzschea, Sloterdijk je i dalje uvjeren da savremeni filozofi moraju opasno razmišljati i dopustiti da ih „kidnapuju” suvremene „hiperkompleksnosti”: Oni moraju napustiti naš današnji humanistički i nacionalistički svijet radi šireg horizonta, istovremeno ekološkog i globalnog.Book Description for "Neither Sun Nor Death", MIT Press 2011 Sloterdijkov filozofski stil uspostavlja ravnotežu između čvrstog akademizma naučnog profesora i određenog osjećaja antiakademizma (svjedočite njegovo stalno interesovanje za ideje Oshoa, čiji je učenik postao kasnih sedamdesetih). Zauzimajući sociološki stav, Andreas Dorschel vidi Sloterdijkovu inovaciju na početku 21. vijeka u uvođenju principa slavnih u filozofiju.Andreas Dorschel, "Denktagebücher: Zur Poetik des philosophischen Journals", Philosophische Rundschau LX (2013), no. 4, pp. 264—298, specifically pp. 293—297. Sam Sloterdijk, smatrajući da je pretjerivanje neophodno za privlačenje pažnje, opisuje način na koji predstavlja svoje ideje kao "hiperbolične" ( hyperbolisch ).Holger von Dobeneck, Das Sloterdijk-Alphabet: Eine lexikalische Einführung in seinen Ideenkosmos, 2nd. ed. (Würzburg: Königshausen & Neumann, 2006), p. 10.
Radovi
Kritika ciničnog razuma Kritik der zynischen Vernunft, koji je objavio Suhrkamp 1983. (i na engleskom kao Kritika ciničnog razuma, 1987.), postao je najprodavaniji rad o filozofiji na njemačkom jeziku od Drugog svjetskog rata i te je bio pokretač Sloterdijkove filozofske karijere.See Stefan Lorenz Sorgner, "In Search of Lost Cheekiness. An Introduction to Peter Sloterdijk's Critique of Cynical Reason" , in Tabula Rasa, 2003.
Sfere Trilogija Sfere je filozofov magnum opus . Prvi tom je objavljen 1998. godine, drugi 1999. godine, a posljednji 2004. godine.
Sfere se bave "prostorima koegzistencije", prostorima koji se obično zanemaruju ili uzimaju zdravo za gotovo, a koji skrivaju informacije ključne za razvoj razumijevanja ljudskosti. Istraživanje ovih sfera počinje osnovnom razlikom između sisara i drugih životinja: biološkom i utopijskom udobnošću majčine utrobe, koju ljudi pokušavaju ponovo stvoriti kroz nauku, ideologiju i religiju. Od ovih mikrosfera ( ontološki odnosi poput fetus - placenta ) do makrosfera ( makro-uteri kao što su stanja ), Sloterdijk analizira sfere u kojima ljudi pokušavaju, ali ne uspijevaju da borave, te prati vezu između vitalnih kriza (npr. praznine i narcisoidne odvojenosti) i kriza kreiranih kada se sfera razbije.
Sloterdijk kaže da su prvi paragrafi Sfere "knjiga koju je Hajdeger trebao da napiše", prateći tom Bitku i vremenu odnosno "Bitak i prostor". On je mislio na svoje početno istraživanje ideje Daseina, koje se zatim nastavlja dalje kako se Sloterdijk distancira od Heideggerovih pozicija.In more recent years, a deepening of this take on Heidegger's thought is given expression through a focus on the primordiality of space over time in fundamental ontology as articulated in numerous studies by the British-Lebanese philosopher and architect Nader El-Bizri in his investigation of "the place of being", of "dwelling", and primarily of Khôra.
Nietzsche Apostol Dana 25. avgusta 2000. u Vajmaru, Sloterdijk je održao govor o Nietzscheu; povod je bio stogodišnjica Nietzscheove smrti. Govor je kasnije štampan kao kratka knjiga i preveden na engleski. Sloterdijk je predstavio ideju da je jezik u osnovi narcisoidan : pojedinci, države i religije koriste jezik da promoviraju i potvrđuju sebe. Međutim, povijesno gledano, kršćanstvo i norme u zapadnoj kulturi sprječavale su govornike i autore da se direktno hvale, tako da bi, na primjer, umjesto toga častili Boga ili hvalili mrtve u hvalospjevima, kako bi demonstrirali vlastitu vještinu putem zastupnika. Prema Sloterdijkovom izvještaju, Nietzsche je prekršio ovu normu redovno hvaleći sebe u svom radu.
Za primjere klasičnog zapadnjačkog "proksi-narcizma", Sloterdijk citira Otfrida od Weissenburga, Thomasa Jeffersona i Lava Tolstoja, od kojih je svaki pripremio uređene verzije četiri evanđelja. Za Sloterdijka, svako djelo se može smatrati "petim evanđeljem" u kojem urednik potvrđuje svoju vlastitu kulturu uređujući tradiciju kako bi se prilagodila vlastitoj historijskoj situaciji. Uz ovu pozadinu, Sloterdijk objašnjava da je Nietzsche svoje djelo Tako je govorio Zaratustra također predstavio kao svojevrsno peto jevanđelje. U Sloterdijkovom izvještaju, Nietzsche se bavi narcizmom do sramotnog stepena, posebno u Ecce Homo, promovišući oblik individualizma i predstavljajući sebe i svoju filozofiju kao brend . Međutim, kao što su kršćanska evanđelja prisvojili gore navedeni "urednici", tako su i Nietzscheovu misao prisvojili i pogrešno protumačili nacisti . Sloterdijk zaključuje rad upoređujući Nietzscheov individualizam sa onim Ralpha Waldoa Emersona u eseju "Samopouzdanje" iz 1841.
Globalizacija Sloterdijk također tvrdi da sadašnjem konceptu globalizacije nedostaje historijska perspektiva. Po njegovom mišljenju to je tek treći talas u procesu savladavanja udaljenosti (prvi talas je metafizička globalizacija grčke kosmologije, a drugi nautička globalizacija 15. stoljeća). Razlika za Sloterdijka je u tome što, dok je drugi talas stvorio kosmopolitizam, treći stvara globalni provincijalizam . Sloterdijkova skica filozofske historije globalizacije može se naći u Im Weltinnenraum des Kapitals (2005; prevedeno kao U svjetskoj unutrašnjosti kapitala ), podnaslovom "Die letzte Kugel" ("Posljednja sfera"). U intervjuu za Noema Magazine, Sloterdijk je proširio ideju “planetarnog ko-imunizma”, pozivajući se na potrebu da se “podijele sredstva zaštite čak i sa najudaljenijim članovima porodice muškarca/žene” kada su suočeni sa zajedničkim prijetnjama kao što su pandemije.
Bijes i vrijeme U svom Zorn und Zeit (prevedeno kao Bijes i vrijeme ), Sloterdijk karakterizira emociju bijesa kao psihopolitičku silu kroz ljudsku historiju. Politički aspekti su posebno izraženi u zapadnoj tradiciji, počevši od uvodnih riječi Homerove Ilijade, „O bijesu Ahilejevu, Pelejevom sinu, pjevaj, o Boginjo. . ." . Sloterdijk priznaje doprinos psihoanalize našem razumijevanju snažnih emocionalnih stavova: "U skladu sa svojim osnovnim erotodinamičkim pristupom, psihoanaliza je iznijela na vidjelo mnogo mržnje, drugu stranu života." ( Bes i vreme, str. 14) Važno je da za Sloterdijka, judeo-kršćanske koncepcije Boga na kraju "pokreću" osjećaj bijesa i ozlojeđenosti, stvarajući "metafizičke osvetničke banke". Za Sloterdijka, "Bog na taj način postaje lokacija transcendentnog skladišta obustavljenog ljudskog bijesa i zamrznutih planova osvete."
Genetski spor Ubrzo nakon što je Sloterdijk održao simpozijum o filozofiji i Hajdegeru, izazvao je kontroverzu svojim esejom "Regeln für den Menschenpark" ("Pravila za ljudski park"). U ovom tekstu Sloterdijk smatra kulture i civilizacije „antropogenim staklenicima“, instalacijama za uzgoj ljudskih bića; kao što smo uspostavili rezervate divljih životinja da zaštitimo određene životinjske vrste, tako bismo trebali usvojiti promišljenije politike kako bismo osigurali opstanak Aristotelove zoon politikon .
"Ukroćenje čovjeka nije uspjelo", žali se Sloterdijk. "Civilizacijski potencijal za varvarstvo raste; svakodnevna bestijalizacija čovjeka je u porastu."
Zbog eugeničke politike nacista u novijoj istoriji Njemačke, takve rasprave se u Njemačkoj smatraju zlokobnim teretom. Razbijajući njemački tabu na diskusiju o genetskoj manipulaciji, Sloterdijkov esej sugerira da pojava novih genetskih tehnologija zahtijeva otvoreniju raspravu i regulaciju "biokulturne" reprodukcije. U očima Habermasa, to je Sloterdijka učinilo "fašistom". Sloterdijk je odgovorio da je to samo po sebi pribjegavanje "fašističkoj" taktici da ga diskredituje.
Srž kontroverze nisu bile samo Sloterdijkove ideje već i njegova upotreba njemačkih riječi Züchtung ("uzgoj", "uzgoj") i Selektion ("izbor"). Sloterdijk je odbacio optužbu za nacizam, koji je smatrao stranom njegovom historijskom kontekstu. Ipak, tekst je pokrenuo kontroverzu u kojoj je Sloterdijk bio oštro kritiziran, kako zbog njegove navodne upotrebe fašističke retorike da promovira Platonovu viziju vlade s apsolutnom kontrolom nad stanovništvom, tako i zbog nenormativnog, pojednostavljenog smanjenja samog bioetičkog pitanja. Ova druga kritika bila je zasnovana na nedorečenosti Sloterdijkove pozicije o tome kako će tačno društvo biti pogođeno razvojem genetske nauke. Nakon što je kontroverza umnožila stavove i za i protiv njega, Die Zeit je objavio otvoreno pismo Sloterdijka Habermasu u kojem je žestoko optužio Habermasa da "kritizira iza njegovih leđa" i zagovara gledište o humanizmu koje je Sloterdijk proglasio mrtvim."Anger as philosopher revives vocabulary of Third Reich"
Spor države blagostanja Još jedan spor se pojavio nakon Sloterdijkovog članka "Die Revolution der gebenden Hand" (13. juna 2009.; prev. "Revolucija ruke koja daje") Peter Sloterdijk "Die Revolution der gebenden Hand""Die Revolution der gebenden Hand – Peter Sloterdijk „belehrt“ Marx eines Richtigeren" u Frankfurter Allgemeine, jednom od najčitanijih njemačkih novina. Tamo je Sloterdijk tvrdio da je nacionalna država blagostanja "fiskalna kleptokratija" koja je pretvorila zemlju u "močvaru ogorčenosti" i degradirala njene građane u "mistificirane subjekte poreskog prava".
Sloterdijk je otvorio tekst čuvenim citatom ljevičarskih kritičara kapitalizma (koji je Proudhon proslavio u 19. veku u svojoj knjizi " Šta je svojina? " ) " Imovina je krađa ", navodeći, međutim, da je danas moderna država ta koja najviše uzima. "Živimo u fiskalnom grabežljivom polusocijalizmu - i niko ne poziva na fiskalni građanski rat." "Peter Sloterdijk rebelliert gegen den "Zwangssteuerstaat" – Blasen zu Phrasen"