mini|desno|229x229px|László Krasznahorkai László Krasznahorkai mađarski je romanopisac i scenarist poznat po kompleksnim romanima, često nazivanim postmodernim, sa distopijskim i melanholičnim temama. Njegove romane Satantango (, 1985) i Melanholija otpora (, 1989) mađarski režiser Bela Tarr pretvorio je u igrane filmove. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2025.
Biografija Rani život i obrazovanje Krasznahorkai je rođen u Đuli, u Mađarskoj, 5. januara 1954.Krasznahorkai biography (official website) (Retrieved 9 August 2012). u jevrejskoj porodici srednje klase sa očeve strane. Njegov otac György Krasznahorkai bio je advokat, a majka Júlia Pálinkás administrator socijalnog osiguranja."Krasznahorkai, Laszlo 1954–". Contemporary Authors, New Revision Series. Vol. 158. 2007. Retrieved 16 September 2012
Krasznahorkai je 1972. godine završio srednju školu Erkel Ferenc gdje je specijalizirao latinski jezik. Od 1973. do 1976. studirao je pravo na Univerzitetu József Attila (od 1999. Univerzitet u Segedinu) i od 1976. do 1978. na Univerzitetu Eötvös Loránd (ELTE) u Budimpešti.Krasznahorkai biography (official website) (Retrieved 9 August 2012) Od 1978. do 1983. studirao je mađarski jezik i književnost na ELTE-u, diplomirao je tezu o radu i iskustvima pisca i novinara Sándora Máraija (1900–1989) nakon što je pobjegao od komunističkog režima 1948. (Márai je živio u egzilu u Italiji i kasnije San Diego, Kalifornija ). Tokom svojih godina kao student književnosti, Krasznahorkai je radio u izdavačkoj kući Gondolat Könyvkiadó.
Karijera pisca Od završetka univerzitetskih studija, Krasznahorkai se izdržava kao samostalni autor. Godine 1985. njegov debitantski roman Satantango postigao je uspjeh i odmah je gurnut u prvi plan mađarskog književnog života. Knjiga je distopijski roman smješten u njegovu domovinu Mađarsku i smatra se njegovim najpoznatijim djelom. Dobio je nagradu za najbolju prevedenu knjigu na engleskom 2013.
Prvi put je putovao izvan komunističke Mađarske 1987. godine, te je proveo godinu dana u Zapadnom Berlinu kao primalac DAAD stipendije. Od raspada Sovjetskog bloka, živio je na raznim lokacijama. Godine 1990. po prvi put je dobio mogućnost da provede značajnije vrijeme u istočnoj Aziji. Oslonio se na svoja iskustva u Mongoliji i Kini u pisanju Zarobljenika Urga i Razaranje i Tuga ispod nebesa. Više puta se vraćao u Kinu.
Godine 1993. njegov roman Melanholija otpora dobio je njemačku Bestenliste nagradu za najbolje književno djelo te godine. Godine 1996. bio je gost Wissenschaftskolleg u Berlinu. Dok je dovršavao roman Rat i rat, mnogo je putovao po Evropi. Američki pjesnik Allen Ginsberg bio je od velike pomoći u dovršavanju djela; Krasznahorkai je neko vreme boravio u Ginsbergovom stanu u Njujorku i opisao je pjesnikov prijateljski savjet kao vrijedan u oživljavanju knjige.
U 1996., 2000. i 2005. godini proveo je šest mjeseci u Kjotu. Njegov dodir s estetikom i teorijom književnosti Dalekog istoka rezultirao je značajnim promjenama u njegovom stilu pisanja i raspoređenim temama. Često se vraća i u Njemačku i u Mađarsku, ali je također provodi vrijeme u nekoliko drugih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Španiju, Grčku i Japan, pronalazeći inspiraciju za njegov roman Seiobo There Below, koji je osvojio Nagradu za najbolju prevedenu knjigu u 2014.
Počevši od 1985. godine, renomirani reditelj i autorov dobar prijatelj Béla Tarr snimao je filmove gotovo isključivo prema Krasznahorkaijevim djelima, uključujući Sátántangó i Werckmeister Harmonies . Krasznahorkai je rekao da će film Torinski konj iz 2011. biti njihova posljednja saradnja. Krasznahorkai je takođe blisko sarađivao sa umetnikom Maxom Neumannom, uključujući i ilustrovanu novelu Chasing Homer (2021)—koju je takođe pratila originalna perkusiona partitura džez muzičara Szilvesztera Miklósa .
Krasznahorkai je dobio međunarodno priznanje književne kritike. Susan Sontag ga je opisala kao "savremenog mađarskog majstora apokalipse koji inspiriše poređenje sa Gogoljem i Melvilom ". WG Sebald je primijetio: "Univerzalnost Krasznahorkaijeve vizije parira onoj Gogoljevih Mrtvih duša i daleko nadmašuje sve manje brige savremenog pisanja." Godine 2015. dobio je Međunarodnu nagradu Man Booker, te je tako prvi mađarski autor koji je nagrađen ovom nagradom.
Privatni život Nakon što je nekoliko godina boravio u Berlinu, gdje je šest mjeseci bio gostujući profesor S. Fischer na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, Krasznahorkai trenutno boravi "kao samotnjak u brdima Szentlászló " u Mađarskoj."Krasznahorkai, Laszlo 1954–". Contemporary Authors, New Revision Series. Vol. 158. 2007. Retrieved 16 September 2012.László Krasznahorkai – Author at New Directions Publishing (Retrieved 9 August 2012). Nakon razvoda od svoje prve žene, Anikó Pelyhe, sa kojom se oženio 1990. godine, oženio se 1997. sa svojom drugom ženom, Dorom Kopcsányi, sinologinjom i grafičkom dizajnericom. Ima troje djece: Katu, Ágnes i Emmu.
Bibliografija
1985: Satantango 1989: Melanholija otpora 1992: Zarobljenik Urga 1999: Rat i rat 2004: Uništenje i tuga ispod nebesa 2008: Seiobo There Below 2016: Povratak kući barona Wenckheima 2021: Herscht 07769 2003: Planina na sjever, jezero na jug, putevi na zapad, rijeka na istok ( Északról hegy, Délről tó, Nyugatról utak, Keletről folyó ) 2009: Posljednji vuk ( Az utolsó farkas ) 2018: Spadework for a Palace ( Aprómunka egy palotaért ) 2019: Chasing Homer ( Mindig Homérosznak )
Zbirke kratkih priča
1986: Odnosi milosti ( Kegyelmi viszonyok ) 2013: Svijet ide dalje ( Megy a világ )
Eseji, intervjui i drugi radovi
1993: Univerzalni Tezej ( A Théseus-általános ), tri izmišljena predavanja. Preveo John Batki, uključen u The World Goes On 2001: Večer u šest: Neki besplatni govori na otvaranju izložbe ( Este hat; néhány szabad megnyitás ), eseji. 2003: Krasznahorkai: Razgovori ( Krasznahorkai Beszélgetések ), intervjui. 2010: Animalinside ( Állatvanbent ) 2012: On niti odgovara niti postavlja pitanja: Dvadeset pet razgovora na istu temu ( Nem kérdez, nem válaszol. Huszonöt beszélgetés ugyanarról. ), intervjui. 2013: Muzika i književnost br. 2, specijalno izdanje časopisa u dužini od knjige sa tekstovima Krasznahorkaija i esejima o njegovom radu Bele Tarra i Maxa Neumanna. 2017: Projekt Manhattan, književni dnevnik s fotografskim esejem (Sylph Editions, 2017). 1988: Prokletstvo ( Kárhozat ), režija Béla Tarr . 1989: Posljednji čamac ( Az utolsó hajó ), u režiji Béle Tarra . 1994: Sátántangó, režija Béla Tarr . 1997–2001: Werckmeister Harmonies ( Werckmeister harmóniák ), režija Béla Tarr . 2007: Čovjek iz Londona ( A Londoni férfi ), u režiji Bele Tarra . 2011: Torinski konj ( A torinói ló ), režija Béla Tarr .
Nagrade i priznanja Krasznahorkai je nagrađen brojnim književnim nagradama, među kojima su najviša nagrada mađarske države, Kossuth nagrada i Međunarodna nagrada Man Booker za opus preveden na engleski jezik.
2021: Austrijska državna nagrada za evropsku književnost 2020: Literature.gr 2018 2019: Nacionalna knjižna nagrada za prevedenu književnost (SAD) za Povratak kući Barona Wenckheima 2017: Aegon Art Award za Povratak kući barona Wenckheima (Mađarska) 2015: Međunarodna nagrada Man Booker 2015: Dorothy i Lewis B. Cullman Centar za naučnike i pisce iz Njujorške javne biblioteke 2014: Nagrada Vilenica (Međunarodni književni festival Vilenica, Slovenija) 2014: Nagrada za najbolju prevedenu knjigu, dobitnik za Seiobo There Below, prevela s mađarskog Ottilie Mulzet. Prvi autor koji je osvojio dvije BTBA nagrade. 2014: Američka nagrada za životni doprinos međunarodnom pisanju 2013: Nagrada za najbolju prevedenu knjigu, dobitnik za Satantango, preveo s mađarskog George Szirtes 2012: Prima Primissima Prize (Budimpešta, Mađarska) 2010: Nagrada Brücke-Berlin (Berlin, Njemačka) za Seiobo There Below 2010: Spycher-Prize (Leuk, Švicarska) za kompletan rad, a posebno za From the North a Mountain, . . . 2009: Nagrada Društva književnika (Budimpešta, Mađarska) 2008: Nagrada Mađarske baštine (Budimpešta, Mađarska) 2007: Nominovan za nagradu Jean Monnet (Francuska) 2004: Kossuth nagrada (Mađarska) 2003: Nagrada Soros fondacije 2002: Laureat Republike Mađarske (Magyar Köztársaság Babérkoszorúja) 1998: Nagrada Márai Sándor (Mađarsko ministarstvo obrazovanja i kulture) 1993: Nagrada Krúdy Gyula (Mađarska) 1993: Bestenliste-Nagrada (Baden-Baden, Njemačka) za Melanholiju otpora 1992: Nagrada Déry Tibor (Mađarska) 1987–1988: DAAD Fellowship (Zapadni Berlin, Savezna Republika Njemačka) 1987: Nagrada József Attila (Mađarska) 1987: Nagrada Mikes Kelemen Kör (Holandija)
Reference
Vanjski linkovi Službeni sajt
Kategorija:Rođeni 1954. Kategorija:Živi ljudi Kategorija:Biografije, Gyula Kategorija:Mađarski pisci Kategorija:Dobitnici Austrijske državne nagrade za evropsku književnost Kategorija:Dobitnici Nobelove nagrade za književnost