mini|desno|300px|Crtež kružnog kretanja ili kruženja satelita oko Zemlje, prikazujući vektore orbitalne ili obodne brzine satelita v i centripetalno ili ubrzanje a. 300px|mini|desno|Prvi Newtonov zakon (zakon tromosti ili inercije) tvrdi da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog kretanja po pravcu dok ga neka vanjska sila ne prisili da to stanje promijeni. 300px|mini|desno|Newtonov zakon gravitacije: dva tijela se privlače uzajamno silom koja je srazmjerna (proporcionalna) umnošku njihovih masa, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti. mini|desno|300px|Newtonovo njihalo: I. Newton je osmislio ovo njihalo kako bi zorno prikazao prijenos količine kretanja s jedne kuglice na drugu u trenutku sudara i predočio zakon očuvanja količine kretanja. Uzročnost, kauzalnost ili uzrok i posljedica jest utjecaj kojim se jedan događaj, proces, stanje ili objekt (a uzrok) doprinosi proizvodnji drugog događaja, procesa, stanja ili objekta (posljedica) gdje je uzrok djelomično odgovoran za učinak, a posljedica dijelom ovisi o uzroku. Općenito, proces ima mnogo uzroka,Compare: za koje se također kaže da su njegovi "uzročni faktori", a svi leže u njegovoj prošlosti. Efekt može zauzvrat biti uzrok ili uzročni faktor mnogih drugih efekata, koji svi leže u njegovoj budućnosti. Neki autori smatraju da je kauzalnost metafizički ispred pojmova vremena i prostora.
Uzročnost je apstrakcija koja ukazuje na to kako svijet napreduje, toliko osnovni koncept da je prikladniji kao objašnjenje drugih koncepata progresije nego kao nešto što treba objasniti drugi osnovniji. Koncept je sličan onima agency i efficacy. Iz tog razloga možda će biti potreban skok intuicije da se to shvati.Whitehead, A.N. (1929). Process and Reality. An Essay in Cosmology. Gifford Lectures Delivered in the University of Edinburgh During the Session 1927–1928, Macmillan, New York; Cambridge University Press, Cambridge UK, "The sole appeal is to intuition." Shodno tome, uzročnost je implicitna u logici i strukturi običnog jezika.
U engleskim studijama aristotelovske filozofije, riječ "uzrok" koristi se kao specijalizovani tehnički termin, prijevod Aristotelovog izraza αἰτία, pod kojim je Aristotel značio "objašnjenje" ili "odgovor na pitanje zašto". Aristotel je kategorizovao četiri tipa odgovora kao materijalne, formalne, efikasne i konačne "uzroke". U ovom slučaju, "uzrok" je objašnjenje za objašnjenje, a neuspeh u prepoznavanju da se razmatraju različiti tipovi "uzroka" može dovesti do uzaludne rasprave. Od četiri Aristotelova načina objašnjenja, onaj koji je najbliži pitanjima ovog članka je "efikasnost".
David Hume, kao dio svog suprotstavljanja racionalizmu, tvrdio je da sam čisti razum ne može dokazati stvarnost efikasne kauzalnosti; umjesto toga, pozivao se na običaje i mentalne navike, primjećujući da cjelokupno ljudsko znanje proizlazi isključivo iz iskustva.
Tema uzročnosti ostaje glavna u savremenoj filozofiji.
Koncept Metafizika Priroda uzroka i posljedice je briga subjekta poznatog kao metafizika. Immanuel Kant smatrao je da su vrijeme i prostor pojmovi prije ljudskog razumijevanja napretka ili evolucije svijeta, a prepoznao je i prioritet uzročnosti. Ali nije imao razumijevanje koje se steklo sa znanjem o prostoru geometrije Minkovskog i specijalnoj teoriji relativnosti da se pojam kauzalnosti može koristiti kao prethodni temelj iz kojeg se može konstruirati kauzalna struktura vremena i prostora.
Ontologija Opće metafizičko pitanje o uzroku i posljedici jest kakav entitet može biti uzrok, a kakav entitet može biti posljedica.
Jedno gledište o ovom pitanju jest da su uzrok i posljedica jednog te istog tipa entiteta, s asimetričnim odnosom uzročnosti između njih. Odnosno, gramatički bi bilo logično reći ili "A je uzrok, a B posljedica" ili "B je uzrok, a A posljedica", iako samo jedno od to dvoje može biti tačno. S ovog gledišta, jedno mišljenje, predloženo kao metafizički princip u filozofiji procesa, je da je svaki uzrok i svaka posljedica neki proces, događaj, postajanje ili dešavanje. Primjer je njegovo saplitanje o stepenicu bilo je uzrok, a njegovo lomljenje skočnog zgloba posljedica. Drugi je stav da su uzroci i posljedice 'stanja stvari', pri čemu je tačna priroda tih entiteta manje restriktivno definisana nego u procesnoj filozofiji.Armstrong, D.M. (1997). A World of States of Affairs, Cambridge University Press, Cambridge UK, , pp. 89, 265.
Drugi pogled na ovo pitanje je klasičniji, da uzrok i njegova posljedica mogu biti različitih tipova entiteta. Naprimjer, u Aristotelovom efikasnom kauzalnom objašnjenju radnja može biti uzrok, dok je predmet njen učinak. Tako se generativne akcije njegovih roditelja mogu smatrati efikasnim uzrokom, pri čemu je Sokrat posljedica, a Sokrat se smatra trajnim objektom, u filozofskoj tradiciji zvanoj "supstancija", za razliku od akcije.
Epistemologija Budući da je uzročnost suptilni metafizički pojam, potreban je znatan intelektualni napor, zajedno s izlaganjem dokaza, da se utvrdi znanje o tome u određenim empirijskim okolnostima. Prema Davidu Humeu, ljudski um nije u stanju direktno percipirati uzročne odnose. Na ovom osnovu, naučnik je napravio razliku između gledišta pravilnosti na uzročnost i kontračinjeničnog pojma. Prema protivčinjeničnom pogledu, X uzrokuje Y ako i samo ako, bez X, Y ne bi postojao. Hume je ovo drugo tumačio kao ontološki pogled, tj. kao opis prirode uzročnosti, ali je, s obzirom na ograničenja ljudskog uma, savjetovao korištenje prvog (navodeći, otprilike, da X uzrokuje Y ako i samo ako su ta dva događaja prostorno-vremenski spojena, a X prethodi Y) kao epistemološka definicija uzročnosti. Posjedovanje epistemološkog koncepta kauzalnosti potrebno je da se napravi razlika između kauzalnih i nekauzalnih odnosa. Savremena filozofska literatura o kauzalnosti može se podijeliti na pet velikih pristupa uzročnosti. To uključuje (gore spomenutu) pravilnost, vjerovatnu uzročnost, protivčinjenični mehanizam, mehanizam (filozofiju) i manipulacionističke poglede. Može se pokazati da je ovih pet pristupa reduktivno, tj. da definišu uzročnost u terminima odnosa drugih tipova. Prema ovom čitanju, oni definišu uzročnost u smislu empirijskih pravilnosti (konstantne veze događaja), odnosno promjena uvjetne vjerovatnoće, kontračinjeničnih uvjeta, mehanizama koji su u osnovi uzročno-posljedičnih odnosa i invarijantnosti pod intervencijom.
Geometrijski značaj Uzročnost ima svojstva antecedencije i kontiguiteta. Ovo su topološki i sastojci su prostorno-vremenske geometrije. Kako ih je razvio Alfred Robb, ova svojstva omogućavaju izvođenje pojmova vremena i prostora.Robb, A.A. (1936). Geometry of Time and Space, Cambridge University Press, Cambridge UK. Max Jammer piše da "Einsteinov postulat... otvara put direktnoj konstrukciji kauzalne topologije ... prostora Minkowskog."Jammer, M. (1982). 'Einstein and quantum physics', pp. 59–76 in Albert Einstein: Historical and Cultural Perspectives; the Centennial Symposium in Jerusalem, edited by G. Holton, Y. Elkana, Princeton University Press, Princeton NJ, , p. 61. Uzročna efikasnost se ne širi brže od svjetlosti.Naber, G.L. (1992). The Geometry of Minkowski Spacetime: An Introduction to the Mathematics of the Special Theory of Relativity, Springer, New York, , pp. 4–5.
Dakle, pojam uzročnosti metafizički je ispred pojmova vremena i prostora. U praktičnom smislu, to je zato što je upotreba relacije uzročnosti neophodna za tumačenje empirijskih eksperimenata. Tumačenje eksperimenata potrebno je za uspostavljanje fizičkih i geometrijskih pojmova vremena i prostora.
Volicija Deterministički pogled na svijet smatra da se povijest svemira može iscrpno predstaviti kao lanac događaja koji slijede jedan za drugim, kao uzrok i posljedica.Sklar, L. (1995). Determinism, pp. 117–119 in A Companion to Metaphysics, edited by Kim, J. Sosa, E., Blackwell, Oxford UK, pp. 177–181. Inkompatibilistička verzija ovoga smatra da ne postoji takva stvar kao što je "slobodna volja". Kompatibilizam, s druge strane, smatra da je determinizam kompatibilan ili čak neophodan za slobodnu volju.Watson, G. (1995). Free will, pp. 175–182 in A Companion to Metaphysics, edited by Kim, J. Sosa, E., Blackwell, Oxford UK, pp. 177–181.
Neophodni i dovoljni uzroci Sličan koncept javlja se u logici; za to pogledajte Neophodni i dovoljni uvjeti.
Uzroci se ponekad mogu podijeliti na dva tipa: neophodne i dovoljne.Epp, Susanna S.: "Discrete Mathematics with Applications, Third Edition", pp. 25–26. Brooks/Cole – Thomson Learning, 2004. Treći tip uzročnosti, koji za sebe ne zahtijeva ni nužnost ni dovoljnost, ali koji doprinosi efektu, naziva se uzrok doprinosa.
Neophodni uzroci Ako je x neophodan uzrok za y, tada prisustvo y nužno implicira prethodno pojavljivanje x. Prisustvo x, međutim, ne znači da će se y pojaviti. Dostatni uzroci Ako je x dovoljan uzrok za y, tada prisustvo x nužno implicira naknadno pojavljivanje y. Međutim, drugi uzrok z" može alternativno uzrokovati y. Stoga prisustvo y ne implicira prethodno pojavljivanje x. Doprinosni uzroci Za neke specifične efekte, u pojedinačnom slučaju, faktor koji je doprinoseći uzrok je jedan od nekoliko uzročnika koji se pojavljuju. Implicitno je da svi oni doprinose. Za specifičan učinak, općenito, nema implikacije da je neophodan doprinosni uzrok, iako može biti tako. Općenito, faktor koji je doprinoseći uzrok nije dovoljan, jer je po definiciji praćen drugim uzrocima, koji se ne bi smatrali uzrocima da su dovoljni. Za specifičan učinak, faktor koji je u nekim prilikama doprinoseći uzrok mogao bi u nekim drugim prilikama biti dovoljan, ali u onim drugim prilikama ne bi bio samo doprinoseći.
J. L. Mackie tvrdi da se uobičajeno govorenje o "uzroku" zapravo odnosi na uvjete (i nije dovoljan, već dijelovi uvjeta koji su sami po sebi suvišni dijelovi uvjeta nepotrebni, ali dovoljni za nastanak efekta). Primjer je kratki spoj kao uzrok izgaranja kuće. Razmotrite skup događaja: kratki spoj, blizina zapaljivog materijala i odsustvo vatrogasaca. Svi zajedno su nepotrebni, ali dovoljni da kuća izgori (pošto su mnoge druge zbirke događaja sigurno mogle dovesti do toga da kuća izgori, naprimjer gađanje kuće iz bacača plamena u prisustvu kisika i tako dalje). U okviru ove zbirke, kratki spoj je nedovoljan (jer kratki spoj sam po sebi ne bi izazvao požar) ali nesuvišan (jer požara ne bi bilo bez njega, pod svim ostalim jednakim uvjetima) dio stanja koji je sama po sebi nepotrebna, ali dovoljna za nastanak efekta. Dakle, kratki spoj je INUS uslov za pojavu izgaranja kuće.
U suprotnosti sa kondicionalima Uslovne izjave nisu izjave uzročnosti. Važna razlika je u tome što izjave o uzročnosti zahtijevaju da antecedent prethodi ili da se poklapa s posljedicom u vremenu, dok uvjetni iskazi ne zahtijevaju ovaj vremenski poredak. Uobičajeno nastaje zabuna jer se mnoge različite izjave mogu predstaviti koristeći formu "Ako ..., onda ..." (i, vjerovatno, zato što se ovaj oblik mnogo češće koristi za izjavu o uzročnosti). Međutim, ova dva tipa izjava su različita.
Naprimjer, sve sljedeće izjave su istinite kada se "Ako ..., onda ..." tumači kao materijalni uslov: Ako je Barack Obama predsjednik Sjedinjenih Država 2011. godine, onda je Njemačka u Evropi. Ako je George Washington predsjednik Sjedinjenih Država 2011. godine, onda je to arbitrarna izjava.
Prvi je istinit jer su i antecedent (logika) i antecedent istiniti. Drugi je istinit u rečeničnoj logici i neodređen u prirodnom jeziku, bez obzira na konsekventnu izjavu koja slijedi, jer je antecedent lažan.
Obični indikativni kondicional ima nešto više strukture od materijalnog kondicionala. Naprimjer, iako je prva najbliža, nijedna od prethodne dvije izjave ne izgleda istinita kao obično indikativno čitanje. Ali rečenica: "Ako je Shakespeare iz Stratforda na Ejvonu nije napisao Macbeta, onda je neko drugi napisao."