mini|desno|200p|Ban Josip Jelačić Josip Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. oktobar 1801. – Zagreb, 20. maj 1859), general i hrvatski ban od 1848. do 1859, član plemićke porodice Jelačić. Imao je titulu grofa. Ukinuo je kmetstvo 1848. i sazvao prve izbore za Hrvatski Sabor. Kao vojskovođa je pobijedio u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.
Mladost Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Istog dana, 16. oktobra, kršten je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.
Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s historijom hrvatskog naroda. Četiri stoljeća pripadnici tog roda bili su ratnici, istaknuti krajiški oficiri, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.
Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.
Od 1819, kada kao odličan diplomant napušta Theresianum, barun Jelačić vrtoglavo počinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.
Vojnička služba Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim službuje u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskog narodnog pokreta u borbi protiv mađarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatog botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro italijanski i latinski, da je upućen u vojne nauke, i da teži višem obrazovanju, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i veliki broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među oficirima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašić iz Bihaća dobija na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).
Banska čast Kralj Ferdinand I (V) Habsburgovac imenuje ga 23. marta 1848. u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. aprila 1848. u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. juna 1848. u Zagrebu.
Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog Sabora 6. juna, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17, 22. i 25. marta 1848. u Zagrebu s donešenim narodnim programom - Zahtjevanje naroda u 30 tačaka, koje poklonstvena deputacija, "do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu", odnosi u Beč kralju Ferdinandu V, koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.
1848. Ban Jelačić proglašava 25. aprila 1848. ukidanje kmetstva, 28. aprila 1848. izdaje se Hrvatski forint, a 9. juna 1848. Hrvatski sabor u 18. tačaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća – hrvatske vlade, korištenje hrvatskog kao službenog jezika, što dovodi da madžarskim nastojanjima kralj Ferdinand V manifestom od 10. juna 1848. lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega Jelačić nije znao kad je 19. juna 1848. predavao kralju Ferdinandu V "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski Sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se saznalo 20. juna 1848. te se na vanrednoj sjednici Sabora 21. juna 1848. donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove nazad 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. juna 1848. trg Harmice proziva se Trgom bana Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. juna 1848. zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta. Na zasjedanju 1. jula 1848. Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 tačaka. To sve dovodi do madžarskih prijetnji ratom i u Hrvatskom Saboru 4. jula 1848. Jelačić dobija novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor mađarskoj provali.
Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. jula 1848. upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Mađarima. Da bi oslabio uticaj madžarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjetu na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemskog kantona drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). Dana 29. jula 1848. Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. Dana 6. septembra 1848. Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. juna 1848. Aktivnosti Mađara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. septembra 1848. prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko mosta na Dravi kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).
U Pešti 28. septembra 1848. dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubistva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovini septembra kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. Dana 3. oktobra 1848. Ferdinand V imenuje Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.
U Beču 6. oktobra 1848. izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod uticajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu n/M, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Mađara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. oktobra 1848. uvečer dobija vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubistvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. oktobra 1848. s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. oktobra 1848. kralj Ferdinand V na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.
Mađari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć s 33.000 vojnika, te se 28, 29. i 30. oktobra 1848. vodi se bitka između bana Jelačića i Mađara. Dana 31. oktobra u Beču prestaju sukobi.
Banu Jelačiću 2. novembra 1848. priređen je svečani doček u Beču. 10. novembra 1848. ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira prvog stepena, a 24. novembra 1848. kralj Ferdinand V iz Olomouca u Moravskoj dodijeljuje mu križ Leopoldova reda prvog stepena. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju "Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima", mijenja u "Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost" na intervenciju bečkog dvora.
Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. decembra 1848. pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. januara 1849. .
Novi vladar car i kralj Franjo Josip I imenuje bana Jelačića 2. decembra 1848. gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih historijskih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.
U Habsburškoj monarhiji 4. marta 1848. donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. septembra 1849. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.
Za ratne zasluge Jelačić je 13. marta 1849. imenovan generalom artiljerije i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije, koja ima 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske, 26. aprila 1849. vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem područja zaposjednutih od Mađara. Dekretom od 5. februara 1851. imenovan je vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.
Počasnim građaninom Pešte proglašen je 1849, počasnim građaninom Beča 4. septembra 1849, Požuna 21. septembra 1849. i Oedenburga 2. oktobra 1849.
Prisustvovao je na 12 ministarskih konferencija i na posljednjoj se oprostio od ministara jer se njihov rad protivio njegovim uvjerenjima i savjesti.
Društveno djelovanje
Prije polaska na vojnu, u Varaždinskom kantonu osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. decembra 1849. osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela "Eine Stunde der Erinnerung".
Njegovim zalaganjem 1850. osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku historiju, te vladarevim patentom 7. septembra 1850. Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernog grada Zagreba.
Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, inzistira na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.