Hemodinamika je dinamika krvotoka. Cirkulatorni sistem kontrolišu homeostatski mehanizmi autoregulacije, baš kao što hidraulični krugovi kontrolišu kontrolni sistem. Hemodinamski odgovor se kontinuirano prati i prilagođava uvjetima u tijelu i njegovoj okolini. Hemodinamika objašnjava fizičke zakone koji upravljaju protokom krvi u krvnim sudovima.
Protok krvi osigurava transport nutrijenata, hormon a, metaboličkih otpadnih proizvoda, kisik a i ugljik-dioksida kroz tijelo, kako bi se održao metabolizam na nivou ćelije, regulacija pH, osmotskog pritiska i temperature cijelog tijela, te zaštita od mikrobnih i mehaničkih oštećenja.
Krv je nenjutnovska tečnost i najefikasnije se proučava pomoću reologije, a ne hidrodinamike. Budući da krvni sudovi nisu krute cijevi, klasična hidrodinamika i mehanika fluida zasnovana na upotrebi klasičnih viskozimetara nisu u stanju da objasne hemodinamiku.
Proučavanje protoka krvi naziva se hemodinamika, a proučavanje svojstava krvotoka naziva se hemoheologija.
Krv
Krv je složena tečnost. Krv se sastoji od plazme i uobličenih elemenata. Plazma sadrži 91,5% vode, 7% proteina i 1,5% ostalihih rastvorenih materija. Formirani elementi su trombociti, bijela krvna zrnca i crvena krvna zrnca. Prisustvo ovih uobličenih elemenata i njihova interakcija sa molekulama plazme glavni su razlozi zašto se krv toliko razlikuje od idealnih njutnovskih tečnosti.
Viskozitet plazme Normalna krvna plazma se ponaša kao Njutnova tečnost pri fiziološkim brzinama smicanja. Tipske vrijednosti za viskoznost normalne ljudske plazme na 37 °C su 1,4 mN·s/m2. Viskoznost normalne plazme varira sa temperaturom na isti način kao i viskozitet njene vode u rastvaraču; povećanje temperature od 5 °C u fiziološkom opsegu smanjuje viskozitet plazme za oko 10%.
Osmotski pritisak plazme Osmotski pritisak rastvora određen je brojem prisutnih čestica i temperaturom. Naprimjer, 1-molarni rastvor supstance sadrži 6,022 (e=23) molekula po litru te supstance i na 0 °C ima osmotski pritisak od 2,27 MPa. Osmotski pritisak plazme utiče na mehaniku cirkulacije na nekoliko načina. Promjena razlike osmotskog pritiska kroz membranu krvne ćelije uzrokuje pomak vode i promjenu volumena ćelije. Promjene u obliku i fleksibilnosti utiču na mehanička svojstva pune krvi. Promjena u plazmatskog osmotskog pritiska mijenja hematokrit, odnosno volumnu koncentraciju crvenih krvnih zrnaca u cijeloj krvi, redistribucijom vode između intravaskularnog i ekstravaskularnog prostora. Ovo zauzvrat utiče na mehaniku pune krvi.
Crvena krvna zrnca Crvena krvna zrnca su vrlo fleksibilna i bikonkavnog oblika. Njuhova membrana ima Youngov modul u području od 106 Pa. Deformacija u crvenim krvnim zrncima uzrokovana je posmičnim stresom. Kada se suspenzija skrati, crvena krvna zrnca se deformiraju i okreću zbog gradijenta brzine, pri čemu brzina deformacije i okretanja ovisi o brzini smicanja i koncentraciji. Ovo može uticati na mehaniku cirkulacije i može zakomplikovati merenje krvne viskoznosti. Istina je da u ustaljenom strujanju viskoznog fluida kroz kruto sferno tijelo uronjeno u fluid, gdje se pretpostavlja da je inercija zanemarljiva u takvom toku, vjeruje se da je silazna gravitacijska sila čestica je uravnotežena viskoznom silom otpora. Iz ove ravnoteže sila može se pokazati da je brzina pada data Stokesovim zakonom :
gdje je a poluprečnik čestice, ρp, ρf su gustina čestice i fluida, μ je viskoznost fluida, g je gravitacijsko ubrzanje. Iz gornje jednačine može se vidjeti da brzina sedimentacije čestice ovisi o kvadratu poluprčnika. Ako se čestica oslobodi mirovanja u fluid, njena brzina sedimentacije Us se povećava sve dok ne dostigne stabilnu vrijednost koja se naziva terminalna brzina (U), kao što je prikazano gore.
Hemodilucija Hemodilucija je razrjeđivanje koncentracije crvenih krvnih zrnaca i sastojaka plazme, djelimičnom zamjenom krvi koloidima ili kristaloidima. To je strategija da se izbjegne izlaganje pacijenata potencijalnim opasnostima homologne transfuzije krvi.
Hemodilucija može biti normovolemična, što podrazumijeva razrjeđivanje normalnih sastojaka krvi upotrebom ekspandera. Tokom akutne normovolemičke hemodilucije (ANH), krv koja se naknadno izgubi tokom operacije sadrži proporcionalno manje crvenih krvnih zrnaca po mililitru, čime se minimizira intraoperativni gubitak pune krvi. Dakle, krv koju je pacijent izgubio tokom operacije zapravo ne gubi pacijent, jer se ovaj volumen pročišćava i preusmjerava u pacijenta.
S druge strane, hipervolemijska hemodilucija (HVH) koristi akutnu preoperativnu ekspanziju volumena bez ikakvog uklanjanja krvi. Prilikom odabira tečnosti, međutim, mora se osigurati da se, kada se pomiješa, preostala krv ponaša u mikrocirkulaciji kao u izvornoj krvnoj tekućini, zadržavajući sva svojstva viskoznosti.
U predstavljanju kolike količine ANH treba primijeniti, jedna studija sugerira matematički model ANH koji izračunava maksimalnu moguću uštedu RCM koristeći ANH, s obzirom na težinu pacijenata Hi i Hm.
Da bi se održala normovolemija, uzimanje autologne krvi mora se istovremeno zamijeniti odgovarajućim hemodilutom. U idealnom slučaju, ovo se postiže transfuzijom zamjene izovolemijske zamjene plazme sa koloidom za osmotski pritisak (OP). Koloid je tekućina koja sadrži čestice koje su dovoljno velike da vrše onkotski pritisak kroz mikrovaskularnu membranu. Kada se raspravlja o upotrebi koloida ili kristaloida, imperativ je razmisliti o svim komponentama Starlingove jednačine
Za identifikaciju minimalnog sigurnog hematokrita poželjnog za datog pacijenta korisna je sljedeća jednačina:
gdje je EBV procijenjeni volumen krvi. U ovom modelu korišteno je 70 mL/kg, a Hi (inicijalni hematokrit) je pacijentov početni hematokrit. Iz gornje jednačine je jasno da je volumen krvi uklonjen tokom ANH do Hm isti kao BLs. Koliko krvi treba izvaditi obično se zasniva na težini, a ne na volumenu. Broj jedinica koje je potrebno ukloniti da bi se hemodilutirale do maksimalnog sigurnog hematokrita (ANH) može se pronaći pomoću:
Ovo se zasniva na pretpostavci da svaka jedinica uklonjena hemodilucijom ima zapreminu od 450 mL (stvarna zapremina jedinice će donekle varirati jer završetak sakupljanja zavisi od težine, a ne zapremine). Model pretpostavlja da je vrijednost hemodiluta jednaka Hm prije operacije, stoga ponovna transfuzija krvi dobijene hemodilucijom mora početi kada SBL počne. RCM dostupan za retransfuziju nakon ANH (RCMm) može se izračunati iz pacijentovog Hi i konačnog hematokrita nakon hemodilucije (Hm)
Maksimalni SBL koji je moguć kada se koristi ANH bez pada ispod Hm(BLH), nalazi se pod pretpostavkom da se sva krv uklonjena tokom ANH vraća pacijentu brzinom dovoljnom da održi hematokrit na minimalnom sigurnom nivou
Ako se ANH koristi sve dok SBL ne prelazi BLH, neće biti potrebe za transfuzijom krvi. Iz navedenog možemo zaključiti da "H" stoga ne bi trebalo da prelazi "s". Razlika između BLH i BLs je stoga inkrementni hirurški gubitak krvi (BLi) moguće kada se koristi ANH.
When expressed in terms of the RCM
Gdje je RCMi masa crvenih krvnih zrnaca koja bi se morala primijeniti pomoću homologne krvi da bi se održao Hm ako se ANH ne koristi i gubitak krvi je jednak BLH-u.
Korišteni model pretpostavlja da se ANH koristi za pacijenta od 70 kg s procijenjenim volumenom krvi od 70 ml/kg (4900 ml). Opseg Hi i Hm je procijenjen kako bi se razumjeli uslovi u kojima je hemodilucija neophodna za dobrobit pacijenta.
Rezultat Rezultat proračuna modela prikazan je u tabeli datoj u dodatku za opseg Hi od 0,30 do 0,50 s ANH izvedenom do minimalnih hematokrita od 0,30 do 0,15. S obzirom na Hi od 0,40, ako se pretpostavlja da je Hm 0,25.onda je iz jednadžbe iznad RCM broj i dalje visok i ANH nije neophodan, ako BLs ne prelazi 2303 ml, jer hemotokrit neće pasti ispod Hm, iako se tokom hemodilucije mora ukloniti pet jedinica krvi . Pod ovim uvjetima, kako bi se postigla maksimalna korist od tehnike ako se primjenjuje ANH, neće biti potrebna homologna krv za održavanje Hm ako gubitak krvi ne prelazi 2940 ml. U takvom slučaju, ANH može uštedjeti maksimalno 1,1 ekvivalentnu jedinicu crvenih krvnih zrnaca, a homologna transfuzija krvi je neophodna za održavanje Hm, čak i ako se koristi ANH. Ovaj model se može koristiti za identifikaciju kada se ANH može koristiti za datog pacijenta i stepen ANH koji je neophodan da se ta korist maksimizira.
Naprimjer, ako je Hi 0,30 ili manje, nije moguće sačuvati masu crvenih krvnih zrnaca koja je ekvivalentna dvije jedinice homolognog PRBC-a čak i ako je pacijent hemodiluiran u H< sub>m</sub> od 0,15. To je zato što iz RCM jednačine pacijent RCM zaostaje za gornjom jednačinom. Ako je Hi 0,40, potrebno je ukloniti najmanje 7,5 jedinica krvi tokom ANH, što rezultira Hm od 0,20 da bi se spasile dvije jedinice ekvivalencija. Jasno, što je veći Hi i što je veći broj jedinica uklonjenih tokom hemodilucije, to je ANH efikasniji za prevenciju homologne transfuzije krvi. Ovaj model je dizajniran da omogući ljekarima da odrede gdje bi ANH mogao biti koristan za pacijenta na osnovu njihovog znanja o Hi, potencijalu za SBL i procjeni Hm. Iako je model koristio pacijenta od 70 kg, rezultat se može primijeniti na bilo kojeg pacijenta. Da biste primijenili ove rezultate na bilo koju tjelesnu težinu, bilo koju od vrijednosti BLs, BLH i ANHH ili PRBC date u tabeli treba pomnožiti sa faktorom koji ćemo nazvati T
U osnovi, gore razmatrani model je dizajniran da predvidi maksimalni RCM koji može spasiti ANH.
Ukratko, efikasnost ANH je matematički opisana pomoću mjerenja hirurškog gubitka krvi i mjerenja protoka krvi. Ovaj oblik analize omogućava tačnu procjenu potencijalne efikasnosti tehnika i pokazuje primjenu mjerenja u medicinskom polju.
Protok krvi Srčani minutni volumen thumb|upright=1.8| Dijagram cirkulacijskog sistema
Srce je pokretač cirkulacijskog sistema; pumpa krv kroz ritmičku kontrakciju i opuštanje. Brzina protoka krvi iz srca (često izražena u L/min) poznata je kao minutni volumen srca (CO).
Krv koja se ispumpava iz srca prvo ulazi u aortu, najveću arteriju u tijelu. Zatim nastavlja da se deli na sve manje arterije, te na arteriole, i na kraju kapilare, gdje dolazi do prenosa kisika. Kapilari se spajaju na venule, a krv zatim putuje nazad kroz mrežu vena do desnog srca. Mikrocirkulacija — arteriole, kapilari i venule — čine većinu područja vaskularnog sistema i mjesto je prijenosa O2, glukoze i enzimskih supstrata u ćelije. Venski sistem vraća deoksigeniranu krv u desno srce gdje se pumpa u pluća da se oksigenira, a CO2 i drugi plinoviti otpadi se razmjenjuju i izbacuju tokom disanja. Krv se zatim vraća u lijevu stranu srca gdje ponovo započinje proces.
U normalnom cirkulatornom sistemu, zapremina krvi koja se vraća u srce svake minute je približno jednaka zapremini koja se ispumpava svake minute (srčani minutni volumen). Zbog toga je brzina protoka krvi kroz svaki nivo cirkulacijskog sistema prvenstveno određena ukupnom površinom poprečnog presjeka sudova tog nivoa.
Srčani minutni volumen određuje se na osnovu dva metoda. Jedan je korištenje Fickove jednačine:
Drugi metod termodilucije je da se osjeti promena temperature tečnosti koja se ubrizgava u proksimalni portni Swan-Ganzov sud do distalnog ulaza.
Srčani minutni volumen je matematički izražen sljedećom jednačinom:
gdje CO = minutni volumen srca (L/sec) SV = udarni volumen (ml) HR = otkucaji srca (bpm) Normalni ljudski minutni volumen je 5-6 L/min u mirovanju. Ne izlazi sva krv koja ulazi u lijevu komoru iz srca. Ono što je preostalo na kraju dijastole (EDV) minus udarni volumen čini krajnji dijastolni volumen (ESV).
Anatomska svojstva Cirkulatorni sistem vrsta podvrgnutih ortostatskom krvnom pritisku (kao što su drvene zmije) evoluirao je sa fiziološkim i morfološkim karakteristikama kako bi se prevladao poremećaj cirkulacije. Naprimjer, kod arboretnih zmija srce je bliže glavi, u poređenju sa vodenim zmijama. To olakšava perfuziju krvi u mozak.
Turbulencija