Baltalimanski sporazum iz 1838. ili Anglo-Osmanlijski sporazum je formalni trgovački sporazum potpisan između Porte Osmanskog Carstva i Velike Britanije potpisan 16. augusta 1838. u Istanbulu. Trgovačka politika nametnuta Osmanskom Carstvu, nakon sporazuma iz Baltalimana, bila je neka od najliberalnijih, otvorenih tržišnih sporazuma koja su donesena u to vrijeme. U odredbama sporazuma stajalo je da će Osmansko Carstvo ukinuti sve monopole, omogućiti britanskim trgovcima i njihovim saradnicima pun pristup svim osmanlijskim tržištima i da će biti jednako oporezovani kao i lokalni trgovci. Ovaj sporazum nije predstavljao ravnopravan aranžman o slobodnoj trgovini, jer je Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje provodilo protekcionističku politiku na svom tržištu.
Uoči Baltalimanskog sporazuma, u jesen 1831. guverner Egipta, Muhamed Ali od Egipta, napao je Osmansko Carstvo. Njemu nije predata teritorija koju mu je osmanlijski sultan, Mahmud II, obećao, nakon što je pokazao vojnu stručnost u porazu grčkih pobunjenika 1824. Kao odgovor Ali-pašin sin, Ibrahim paša, poveo je egipatsku vojsku na Liban i Siriju, brzo porazivši osmanlijske snage. Mahmud II je pozvao Britaniju i Francusku za pomoć, iako nijedna nije htjela intervenirati. Carstvo se nevoljko obratilo Rusiji za pomoć, što je zauzvrat zaustavilo Ali-pašino napredovanje. Nakon runde pregovora Egipat je uspio zadržati većinu osvojene zemlje, iako nijedna strana nije bila istinski zadovoljna ishodom. Napetosti između Egipta i Osmanskog Carstva, zajedno sa strahom od ruske intervencije, dale su Londonu poticaj da pregovara s Carigradom, kako bi preovladao u trgovinskim sporazumima. Britanija je iskoristila nemire i pružila ruku pomoći Osmanskom Carstvu da porazi Muhamed Ali pašu, u zamjenu za potpuni pristup osmanlijskom tržištu.
Pozadina
Grčka je priznata kao potpuno nezavisna i suverena kraljevina u Londonskom protokolu.
Uspon Muhamed Ali Paše Između 1803. i 1807. u Egiptu je izbio građanski rat među Osmanlija, egipatskih mameluka i albanskih plaćenika. Muhamed Ali je izašao kao pobjednik iz bitke. Egipat je još uvijek bio pod osmanlijskom kontrolom, pa je kada ga je sultan Mahmud II priznao za zvaničnog egipatskog guvernera, njegova vladavina legitimirana. Tokom svoje vladavine, Muhamed Ali je stekao veliko priznanje za industrijske i ekonomske reforme u Egiptu. Sistemi za navodnjavanje su popravljeni što je dovelo do procvata industrije pamuka. Njegova administracija se također pozabavila važnim infrastrukturnim pitanjima, uključujući izgradnju kanala Mahmoudija, koji je omogućio pristup vodi do luke Aleksandrije iz rijeke Nil. Ekonomska politika Muhmeda Alija se u velikoj mjeri oslanjala na korištenje monopola za kontrolu tržišnih cijena robe. Tokom svoje vladavine, Muhmed Ali je stekao značajnu naklonost u evropi, posebno u Francuskoj, zbog svojih reformi koje su bile zapadnjačke. Promovisao je reformu obrazovanja, posebno u oblastima umjetnosti i nauke. Također, uz veliku europsku korist, Muhamed Ali je ojačao trgovinu iz Indije prema zapadnim zemljama.
Muhamed Ali je bio nominalno lojalan Osmanskom Carstvu i predvodio je invaziju na Saudijce 1811. na zahtjev sultana. Dok je bio u inostranstvu postao je sumnjičav da Osmanlijama planiraju da zbace njegovu vlast u Egiptu, pa se vratio u Kairo. Muhamed Ali je bio sklon djelovanju autonomno i donosio važne odluke bez prethodnog odobrenja vlasti Osmanskog Carstva. Za vrijeme vladavine Mahmuda II ulagani su reformistički napori da se centralizira vlada i kazne periferne države koje su djelovale mimo volje Porte. Međutim, Egipat je prikupio toliko regionalne moći da Sultan nije mogao poduzeti nikakve jednostavne mjere da smanji moć Muhamed Alija.
Muhamed Ali je bio dobro svjestan Mahmudovih napora da smanji regionalnu moć i uvijek je bio sumnjičav prema vladavini sultana. Iz predostrožnosti, egipatski guverner je gradio svoju vojsku i pomorsku flotu uz pomoć francuskih instruktora. Sa svojom dobro obučenom vojskom, Muhamed Ali je bio u stanju da uguši pobunu albanskih trupa u Kairu. Mahmud II je priznao vještine Muhamed Alijeve vojske i ponudio mu pašaluke Sirije i Moreje (što je bio naziv za poluostrvo Peloponez u Grčkoj), u zamjenu za pomoć u suzbijanju grčkih pobuna. Muhamed Ali i njegov sin Ibrahim su se složili i vodili žestoki pohod na Sredozemno more, koji je započeo 1824.
Nakon nekoliko godina borbi, Muhamed Aliju nikada nije dodijeljena zemlja koja mu je obećana nakon što je pomogao osmanlijskim naporima da okončaju grčku pobunu. U ovom trenutku, Ali paša je znao da je njegova vojska superiornija od osmanlijske vojske i bio je ljut na Mahmuda što mu je uskratio obećano. Imao je rastuću brodsku industriju i bilo mu je potrebno više prirodnih resursa kako bi zadovoljio potražnju, i osjećao je da će Osmanlije uskoro pokušati nametuti svoju vlast nad njim. Ovi faktori su naveli Muhameda Alija da napadne osmanlijske teritorije. 1831. poslao je trupe kroz Liban do Sirije duž obala Sredozemnog mora; i osvojio osmanlijske zemlje sve do Konije, koja se nalazi u srcu Anadolije.
Sultan Mahmud II brzo je shvatio da će mu trebati saveznik kako bi se odbranio od snaga Muhamed Alija. Prvo se obratio Britaniji i Francuskoj za podršku, iako je odmah odbijen. Osmansko Carstvo nije imalo drugog izbora osim da potraži pomoć poznatog neprijatelja, Rusije.
Hunkar-iskelesijski sporazum Ruski car Nikola I pristao je da pomogne Mahmudu i odmah poslao trupe da zaustave napredovanje Egipta u Anadoliju. Mahmudu nije bilo lako da ovo sprovede; javni nemiri su uslijedili nakon sklapanja saveza sa Rusijom. Mnogi su bili uznemireni savezništvom s obzirom na to da je samo nekoliko godina ranije Osmansko Carstvo izgubilo zemlje na Balkanu zbog ruskih napada.
Nadolazeća ruska sila ohrabrila je pregovore između Uzvišene Porte i Egipta u proljeće 1833. Na kraju, Muhamed Ali je izašao iz mirovnih pregovora – dogovorenih na Konvenciji iz Kütahye – sa cijelim Egiptom, Sirijom, Džedom, Kritom, Adanom i Sudanom. Također mu je obećano da će njegovi sinovi moći održati njegovu lozu u životu kao vladari Egipta, na neodređeno vrijeme. S druge strane, kao plaćanje ruske podrške, Osmansko Carstvo je moralo pristati da zatvori Dardanele, prolaz između Mramornog mora i Mediterana, za ratne brodove ako Rusija ikada bude napadnuta.
Britanci i Francuzi nisu bili zadovoljni Ugovorom Hunkar-iskelesijski sporazumom. Francuzi su cijelo vrijeme tiho podržavali vladavinu Muhamed Alija u Egiptu i odgovaralo bi im da se Osmansko Carstvo raspadne. Francuska se zainteresirala za Sjevernu Afriku i preuzela Alžir od slabe osmanlijske vlasti, neposredno prije sporazuma. Francuska je također imala jake diplomatske veze sa Muhamed Ali-pašom. Britanci su se sada plašili rastućeg uticaja Rusije na Osmansko Carstvo. Velika Britanija nije mogla dozvoliti Rusiji da preuzme Osmansko Carstvo, jer bi to širenje predstavljalo veliku prijetnju Zapadnoj Evropi. Nakon sporazuma Hunkar-iskelesijskog sporazuma, Engleska je opstanak Osmanskog Carstva smatrala vrijednim razlogom.
Francuske i britanske diplomate su bile još više uznemirene umiješanošću Rusije u Osmansko Carstvo nakon što je potpisan Minhengratski sporazum 1833. koji su odobrile Prusija, Austrija i Rusija; i navodi da će stajati zajedno u svim budućim odlukama, posebno u odlukama koje se tiču stanja Osmanskog Carstva. Ovaj sporazum nije sadržavao nikakve nove sporazume, iako je javno prikazao jedinstvo po pitanjima koja se tiču Osmanskog Carstva, koje je izgledalo u konačnom opadanju.
Redoslijed događaja 1830- Osmanlije gube rat od Grka; Grčka je stekla nezavisnost od Osmanskog Carstva. 1830 – Francuzi osvajaju Alžir od Osmanskog Carstva i počinju kolonizirati sjevernu Afriku. 1833- Hunkar-iskelesijski sporazum je defanzivno povezao Rusiju i Osmansko Carstvo. Minhengratski sporazum javno potvrđuje rusko, austrijsko i prusko jedinstvo. Kutahijska konvencija okončava rat između osmanlijskih i egipatskih snaga i daje Egiptu zemlju osvojenu tokom borbe. 1834 - Muhamed Ali paša, koji sada kontroliše Siriju, doživljava nevolje. Sirijci su jednom dočekali egipatskog guvernera, zagovarajući ga kao "pionira evropske civilizacije na istoku"; ipak, sirijska ekonomija je u lošem stanju monopolskom politikom njegovog režima. Sirijci se pobune protiv Ali-paše, ali su ubrzo poraženi. 1834 - Trgovinska kapitulacija Osmanskog Sarstva prema Ujedinjenom Kraljevstvu prestaje nakon 14 godina. Nakon uzimanja u obzir povećanja međunarodnih cijena, carine bi morale biti povećane kako bi se nadoknadila inflacija. Velika Britanija nije voljna da obnovi sporazum sa povećanim carinama. Sekretar britanske ambasade u Carigradu, David Urquhart, počinje sa izradom novog trgovinskog sporazuma. 1835 - Britanske diplomate pokušavaju da sarađuju s Ali-pašom, u nadi da će izgraditi više trgovinske infrastrukture širom novih egipatskih teritorija. Na zahtjev lorda Palmerstona, Engleska želi izgraditi željezničke linije koje povezuju sirijsku obalu do Eufrata i dalje do Perzijskog zaljeva. Ali odbija ovaj zahtjev, kao i onaj manje ekstravagantan za drugu željezničku prugu. 1838 - Ujedinjeno Kraljevstvo i Osmansko Carstvo su potpisali Baltalimanski sporazum. Odnosi između sultana i Egipta su izuzetno nestabilni. Sporazum bi osujetio rusku moć nad Osmanskim Carstvom i bio od velike koristi engleskim proizvođačima. Iako bi Osmanlije malo dobile od povećane trgovine, glavni poticaj je bio rušenje Alija ukidanjem monopola, primarnog izvora prihoda Egipta.
Željeni efekti sporazuma 1820. Ujedinjeno Kraljevstvo i Osmansko Carstvo su uspostavili trgovinsku tarifu koja će isteći za 14 godina. Nakon 1834. nijedna strana nije željela obnoviti prvobitni sporazum kakav je bio; tako su Rešit paša (sultanov savjetnik), David Urquhart (engleski diplomata), lord Posonby (britanski ambasador) i generalni savjetnik John Cartwright, radili na formiranju Baltalimanskog sporazuma. David Urquhart je poslan u Istanbul kako bi se sprijateljio sa Rešit pašom i uvjerio ga da će sporazum biti od koristi Osmanskoj državi. Urquhart je naporno radio kako bi uvjerio osmanlijske uglednike da je sporazum u njihovu korist. Objavljivao je članke u istanbulskim novinama, navodeći prednosti tržišta slobodne trgovine; njegova propaganda je duboko uticala na glavni grad. Francuska i Rusija su pažljivo pratile pregovore o sporazumu. Rusija se plašila da će izgubiti svoje novootkrivene osmanlijske interese, a Francuzi su možda morali da razmotre promjenu strane ako se Britanija pridruži sultanu protiv Muhamed Ali paše iz Egipta.
'Britanski ciljevi:' Velika Britanija je bila vodeća u svijetu u industrijskoj revoluciji i trebalo joj je veće tržište i više resursa kako bi se proširila. Engleskoj bi najviše koristilo što više trgovine sa Osmanskim Carstvom, uz vrlo malo ograničenja na otvorenom tržištu. Nadalje, Britanci su željeli da Osmanlije prihvate sporazum što je prije moguće. Engleska je morala da sklopi sporazum dok je Osmansko Carstvo bilo u problemima sa Egiptom, tako da bi imala manje prostora za pregovore. Engleska je morala uvjeriti Mahmuda II da će sporazum okončati vladavinu Muhamed Alija. Egipatska ekonomija je uglavnom bila kontrolisana upotrebom monopola; ako bi se monopoli ukinuli, egipatska ekonomija bi se raspala. Također, otvaranje egipatskih tržišta, bez zaštite, britanskom tržištu industrijskih proizvoda uništilo bi njegovu tek započetu industriju. Ni Engleska nije željela da vidi da Osmansko Carstvo padne pd uticaj Rusije. Rusija se ne bi uključila u slobodnu trgovinu sa Britanijom i ne bi joj tržišne nejednakosti koje bi se stvorile između Osmanskog Carstva i Engleske nakon sporazuma bile od koristi.