U filozofiji, empirizam je epistemološki stav koji drži da istinsko znanje ili opravdanje dolazi samo ili prvenstveno iz čulnog iskustva. To je jedno od nekoliko suprotstavljenih pogleda unutar epistemologije, zajedno s racionalizmom i skepticizmom. Empirizam naglašava centralnu ulogu empirijskih dokaza u formiranju ideja, a ne urođenih ideja ili tradicija. Međutim, empiristi mogu tvrditi da tradicije (ili običaji) nastaju zbog odnosa prethodnih čulnih iskustava.
Historijski gledano, empirizam je bio povezan s konceptom "prazne ploče" (tabula rasa), prema kojem je ljudski um "prazan" pri rođenju i razvija svoje misli tek kroz kasnije iskustvo.
Empirizam u filozofiji nauke naglašava dokaze, posebno one otkrivene eksperimentima. Osnovni dio naučne metode jest da se sve hipoteze i teorije moraju testirati u odnosu na opažanja prirodnog svijeta, a ne da se oslanjaju samo na apriorno rasuđivanje, intuiciju ili otkrivenje.
Empirizam, koji često koriste prirodni naučnici, kaže da je "znanje zasnovano na iskustvu" i da je "znanje provizorno i vjerovatno, podložno kontinuiranoj reviziji i falsifikovanju".Shelley, M. (2006). Empiricism. In F. English (Ed), Encyclopedia of educational leadership and administration. (pp. 338–39). Thousand Oaks, CA: Sage Publications, Inc. Empirijska istraživanja, uključujući eksperimente i validirane mjerne alate, vode naučnu metodu.
Etimologija Izraz empirijski potječe od starogrčke riječi ἐμπειρία, empeiria, koja se na latinski prevodi kao experientia, iz koje su izvedene riječi iskustvo i eksperiment.
Pozadina Centralni koncept nauke i naučnog metoda je da zaključci moraju biti empirijski zasnovani na dokazima čula. I prirodne i društvene nauke koriste radne hipoteze koje se mogu provjeriti promatranjem i eksperimentom. Termin semi-empirijski se ponekad koristi da opiše teorijske metode koje koriste osnovne aksiome, utvrđene naučne zakone i prethodne eksperimentalne rezultate kako bi se uključili u izgradnju obrazloženih modela i teorijska istraživanja.
Filozofski empiristi smatraju da nijedno znanje nije ispravno zaključeno ili izvedeno osim ako nije izvedeno iz nečijeg osjetilnog iskustva.Markie, P. (2004), "Rationalism vs. Empiricism" in Edward D. Zalta (ed), Stanford Encyclopedia of Philosophy, Eprint. Ovo gledište se obično suprotstavlja racionalizmu, koji kaže da se znanje može izvesti iz razuma nezavisno od čula. Međutim, mnogi racionalisti i empiristi su ipak činili ustupke jedni prema drugima. Na primjer, empirista John Locke je priznao da se do nekog znanja (npr. saznanja o postojanju Boga) može doći samo putem intuicije i rasuđivanja. Slično, Robert Boyle, istaknuti zagovornik eksperimentalne metode, smatrao je da i mi imamo urođene ideje. Istovremeno, glavni kontinentalni racionalisti (Descartes, Spinoza i Leibniz) bili su i zagovornici empirijskog "naučnog metoda".Buckle, Stephen (1999), "British Sceptical Realism. A Fresh Look at the British Tradition", European Journal of Philosophy, 7, str. 1–2.
Historija Rani empirizam mini| Aristotel Između 600. i 200. p.n.e, Vaisheshika škola hinduističke filozofije, koju je osnovao drevni indijski filozof Kanada, prihvatila je percepciju i zaključivanje kao jedina dva pouzdana izvora znanja.DPS Bhawuk (2011), Spirituality and Indian Psychology (Editor: Anthony Marsella), Springer, , page 172Eliott Deutsche (2000), in Philosophy of Religion: Indian Philosophy Vol 4 (Editor: Roy Perrett), Routledge, , pages 245-248John A. Grimes, A Concise Dictionary of Indian Philosophy: Sanskrit Terms Defined in English, State University of New York Press, , page 238 Ovo je nabrojano u njegovom djelu Vaiśeṣika Sūtra. Charvaka škola je imala slična uvjerenja, tvrdeći da je percepcija jedini pouzdan izvor znanja, dok se zaključivanjem dolazi do znanja sa nesigurnošću.
Najraniji zapadni protoempiristi bili su empirijska škola drevnih grčkih medicinskih praktičara, osnovana 330. p. n. e. Njeni članovi su odbacivali doktrine dogmatske škole, radije se oslanjajući na posmatranje phantasiai (tj. fenomena, pojava).Sini, Carlo (2004), "Empirismo", in Gianni Vattimo et al. (eds), Enciclopedia Garzanti della Filosofia. Empirijska škola bila je usko povezana s pironističkom filozofskom školom, što je činilo filozofski argument za njihov protoempirizam.
Pojam tabula rasa ("čista ploča" ili "prazna ploča") konotira pogled na um kao izvorno prazan ili prazan zapisivač (Locke je koristio riječi "bijeli papir") na kojem iskustvo ostavlja tragove. Ovo negira da ljudi imaju urođene ideje. Pojam datira još od Aristotela: "Šta um pomisli mora postojati u njemu na isti način kao što su slova na ploči koja sama od sebe ne sadrži nikakvo pismo; isto se događa s umom." -Aristotel Aristotelovo objašnjenje o tome kako je to bilo moguće nije bilo strogo empirističko u modernom smislu, već se temeljilo na njegovoj teoriji potencijalnosti i aktualnosti, a iskustvo čulnih percepcija još uvijek zahtijeva pomoć aktivnog razuma. Ovi pojmovi su bili u suprotnosti s platonskim predstavama o ljudskom umu kao entitetu koji je već postojao negdje na nebesima, prije nego što je poslan da se pridruži tijelu na Zemlji (vidi Platonov Fedon i Apologiju, kao i druge). Smatralo se da Aristotel daje važniju poziciju čulnoj percepciji od Platona, a komentatori u srednjem vijeku su saželi jednu od njegovih pozicija na sljedeći način: "nihil in intellectu nisi prius fuerit in sensu" (ništa u intelektu, a da prethodno nije u čulima).
Ovu ideju je kasnije razvila u antičkoj filozofiji stoička škola, od oko 330. p. n. e. Stoička epistemologija općenito je naglašavala da um počinje prazan, ali stječe znanje kako mu se vanjski svijet utiskuje. Doksograf Aecije sažima ovo gledište kao "Kada se čovjek rodi, kažu stoici, on ima zapovjednički dio svoje duše kao list papira spreman za pisanje."Diels-Kranz 4.11 translated by desno|mini| Crtež Ibn Sine (Avicene) iz 1271
Islamsko zlatno doba i predrenesansa (5. do 15. st. n.e) Tokom srednjeg vijeka (od 5. do 15. stoljeća) Aristotelovu teoriju tabula rasa razvili su islamski filozofi, počevši od Al-Farabija, razvijajući se u razrađenu teoriju od Avicene i demonstrirano kao misaoni eksperiment od Ibn Tufaila. Za Avicenu (Ibn Sina), naprimjer, tabula rasa jest čista potencijalnost koja se aktualizira kroz obrazovanje, a znanje se postiže kroz "empirijsko poznavanje objekata u ovom svijetu iz kojih se apstrahiraju univerzalni koncepti" razvijeni kroz "silogističku metodu"rasuđivanja u kojem zapažanja dovode do propozicionih iskaza koji kada se spoje vode do daljnjih apstraktnih koncepata". Sam intelekt razvija se iz materijalnog intelekta (al-'aql al-hayulani), koji je potencijal "koji može steći znanje do aktivnog intelekta (al-'aqlul-fa'il), stanja ljudskog intelekta u spoj sa savršenim izvorom znanja".Sajjad H. Rizvi (2006), Avicenna/Ibn Sina (c. 980–1037), Internet Encyclopedia of Philosophy Dakle, nematerijalni "aktivni intelekt", odvojen od bilo koje pojedinačne osobe, i dalje je od suštinske važnosti za razumijevanje.
U 12. vijeku naše ere, andaluzijski muslimanski filozof i romanopisac Abu Bakr Ibn-Tufejl (poznat kao "Abubacer" ili "Ebn Tophail" na Zapadu) uključio je teoriju tabula rase kao misaoni eksperiment u svoj arapski filozofski roman, Hayy ibn Yaqdhan u kojoj je prikazao razvoj uma divljeg djeteta "od tabula rasa do odraslog, u potpunoj izolaciji od društva" na pustom ostrvu, samo kroz iskustvo. Latinski prijevod njegovog filozofskog romana, pod naslovom Philosophus Autodidactus, koji je objavio Edward Pococke Mlađi 1671, utjecao je na John Lockeovu formulaciju tabula rasa u Eseju o ljudskom razumijevanju.
Sličan islamski teološki roman, Theologus Autodidactus, napisao je arapski teolog i ljekar Ibnul-Nafis u 13. stoljeću. Također se bavio temom empirizma kroz priču o divljem djetetu na pustom ostrvu, ali se udaljio od svog prethodnika prikazujući razvoj uma protagonista kroz kontakt s društvom, a ne u izolaciji od društva.
Tokom 13. vijeka Toma Akvinski je usvojio u sholastiku aristotelovsko stanovište da su čula neophodna za um. Bonaventura, jedan od najjačih intelektualnih protivnika Tome Akvinskog, ponudio je neke od najjačih argumenata u korist platonske ideje uma.
Renesansna Italija U kasnoj renesansi različiti pisci počeli su da dovode u pitanje srednjovjekovno i klasično razumijevanje sticanja znanja na fundamentalniji način. U političkom i istorijskom pisanju Niccolò Machiavelli i njegov prijatelj Francesco Guicciardini inicirali su novi realistički stil pisanja. Machiavelli je posebno bio preziran prema piscima o politici koji su o svemu sudili u poređenju sa mentalnim idealima i zahtijevali da ljudi umjesto toga proučavaju „efikasnu istinu“. Njihov savremenik Leonardo da Vinci rekao je: "Ako iz svog iskustva otkrijete da je nešto činjenica i da je u suprotnosti sa onim što je neki autoritet zapisao, onda morate napustiti autoritet i zasnivati svoje razmišljanje na sopstvenim otkrićima.""Seeing the Body: The Divergence of Ancient Chineseand Western Medical Illustration", Camillia Matuk, Journal of Biocommunication, Vol. 32, No. 1, 2006.
Važno je da je italijanski filozof Bernardino Telesio razvio empirijski metafizički sistem koji je imao ogroman utjecaj na razvoj kasnijih italijanskih mislilaca, uključujući Telesiove učenike Antonija Persija i Sertorija Quattromanija, njegove savremenike Thomasa Campanella i Giordana Bruna, a kasnije i britanske filozofe kao što su Francis Bacon, koji je Telesio smatrao "prvim od modernih".Boenke, Michaela, "Bernardino Telesio", The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2018 Edition), Edward N. Zalta (ed), URL = https://plato.stanford.edu/archives/win2018/entries/telesio/ Telesiov utjecaj također se može primijetiti na francuskim filozofima Descartesu i Gassendiju.
Antiaristotelovski i antiklerikalni teoretičar muzike Vincenzo Galilei, Galilejev otac i izumitelj monodije, koristio se metodom u uspješnom rješavanju muzičkih problema, prije svega, štimovanja kao što je odnos visina tona i masa žice u žičanim instrumentima i zapremina vazduha u duvačkim instrumentima; i drugo, kompoziciji, svojim raznim sugestijama kompozitorima u njegovom Dialogo della musica antica e moderna (Firenca, 1581). Italijanska riječ koju je koristio za "eksperiment" bila je esperienza. Poznato je da je on bio suštinski pedagoški utjecaj na mladog Galileja, njegovog najstarijeg sina (usp. Coelho, ur. Muzika i nauka u doba Galilea Galileja), vjerovatno jedan od najutjecajnijih empirista u historiji. Vincenzo je, kroz svoje istraživanje podešavanja, pronašao osnovnu istinu u srcu pogrešno shvaćenog mita o 'pitagorinim čekićima' (kvadrat dotičnih brojeva dao je te muzičke intervale, a ne stvarne brojeve, kako se vjerovalo), i kroz ovo i druga otkrića koja su pokazala pogrešivost tradicionalnih autoriteta, razvio se radikalno empirijski stav, preneseno Galileju, koji je smatrao "iskustvo i demonstraciju" sine qua non valjanog racionalnog istraživanja.
Britanski empirizam mini|Thomas Hobbes