Sporazum Cvetković–Maček bio je politički dogovor o teritorijalnim podjelama u Kraljevini Jugoslaviji. Dogovorili su ga 26. augusta 1939. jugoslovenski premijer Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Sporazumom je uspostavljena Banovina Hrvatska, s granicama banovine koje je obuhvatilo područja naseljenim Hrvatima.
Pozadina Administracija 1920-ih i hrvatsko pitanje Jugoslavija je prošla kroz dvije iteracije unutrašnjih administrativnih granica. Vidovdanskim ustavom od 28. juna 1921. godine, koji su u većim dijelovima izradili Nikola Pašić i Svetozar Pribićević, ustanovljena su 33 upravna okruga u tadašnjoj Kraljevini SHS, a amandman na Izborni zakon iz juna 1922. je propisivao upotrebu broja stanovništva prije Prvog svjetskog rata, omogućavajući Srbiji da ignoriše svoje ogromne žrtve tokom rata. Osim toga, način na koji je parlament izglasao Ustav također je izazvao određeno negodovanje, jer je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), najveća hrvatska regionalna stranka, odbila glasati, dok je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) bila isključena. To je olakšalo Pašićevoj Narodnoj radikalnoj stranci (NRS) i Pribićevićevoj Demokratskoj stranci (DS).
Stjepana Radića je 1928. godine ranio srpski poslanik u Saboru, k a on je dva mjeseca kasnije umro. HRSS je ponovo počeo da bojkotuje parlament, a Vidovdanski ustav je postao neodrživ.
Već od 1922. pitanje načina pomirenja sa nevoljnim hrvatskim partnerima postaje lokalna verzija hrvatskog pitanja među srpskom elitom. Čak i 'amputacija', tj Hrvatska neovisnost u korist cijelog sistema, razmatrana je u više navrata. Srpska vizija amputacije obično je uključivala pripajanje regiona koji su etnički pomješani između Hrvata i Srba od strane Srbije, a ne Hrvatske. Time bi se zapravo stvorila " Velika Srbija ", a ne zajednica Južnih Slovena. Sa hrvatskog stanovišta, hrvatsko pitanje je bilo manje fokusirano na smirivanje Jugoslavije kao veće cjeline, već na odvajanje Hrvatske od bilo kakvog uticaja Beograda. Stjepan Radić je postao rano lice hrvatskog separatističkog pokreta. Oscilirao je između favoriziranja potpune nezavisnosti ili konfederativnog modela vlasti s tri ustavno priznata naroda (Slovenci, Hrvati i Srbi) koji su trebali formirati nezavisne i suverene nacionalne države prije nego što se dobrovoljno pridruže labavoj zajednici. Ostale kontradikcije u njegovim političkim uvjerenjima uključivale su one o ulozi organizirane religije, urbanizaciji i komunizmu. Njegov pogled na hrvatske granice, bilo da se radi o Jugoslaviji ili van nje, proširio se daleko izvan moderne hrvatske nacionalne države i obuhvatio je i većinu savremene Bosne i Hercegovine.
Kraljevska diktatura 1930-ih mini|250x250piksel| Devet Banovina Jugoslavije, osnovanih 1929. godine i svaka je dobila ime po rijeci Nakon što je Aleksandar I proglasio Šestojanuansku diktaturu, Vidovdanski ustav je poništen. Pola godine kasnije zamijenjen je jugoslovenskim ustavom iz 1931. (poznat i kao Septembarski ustav), a zemlja je zvanično postala Kraljevina Jugoslavija . Septembarskim ustavom 33 upravna okruga Vidovdanskog ustava zamijenjena su sa devet banovina. Svaki od njih dobio je naziv po rijeci, a u slučaju Primorske banovine, po obalnoj liniji. Oni su izvana bili osmišljeni kako bi se izbjegle konotacije istorijske, etničke, regionalne ili vjerske pripadnosti. Srbi su bili većina u šest od devet banovina, Slovenci većina u Dravskoj, Hrvati u Savskoj i Primorju.
U deceniji nakon uspostavljanja kraljevske diktature, nekoliko premijera (Živković 1929–1932, Marinković 1932, Srškić 1932–1934, Uzunović 1934, Jevtić 1934–1935, Stojadinović 1935–1939) se uzdiglo a potom palo i 1939. po nalogu kralja Aleksandra I, a potom, nakon kraljevog ubistva 1934. godine, po želji kneza Pavla, koji je bio regent maloljetnog kralja Petra II. Od ovih premijera, Milan Stojadinović je imao najduži mandat između 1935. i 1939. godine, prije svega zbog globalnog ekonomskog oporavka od Velike depresije. Međutim, bio je ideološki snažan centralist i protivio se velikim ustupcima manjinskim pokretima, posebno kada je riječ o hrvatskom pitanju. Takođe je navukao lični bijes princa Pavla, zapadno-orijentisanog anglofila, usvajajući slike i retoriku iz italijanskog fašizma. Stojadinovićeva vlada je pala početkom februara 1939. godine, kada je izgubio vjeru u svoj kabinet. Regent ga je 5. februara zamenio Dragišom Cvetkovićem. Cvetković će ostati premijer do jugoslovenskog državnog udara u martu 1941. godine, neposredno prije njemačke invazije na Jugoslaviju. Cvetković nije bio naročito popularan u Srbiji, ni među pristalicama vlasti ni među opozicijom. Nastojao je da postigne dogovor s Vladkom Mačekom, koji je nakon Radićeve smrti postao vođa hrvatskog regionalističkog pokreta.
Uloga Hrvata u vlasti, 1918–39. Stjepan Radić je u početku bojkotirao Jugoslavensku skupštinu sa svojom HRSS početkom 1920-ih i bio je otvoreno neprijateljski nastrojen prema instituciji jugoslovenske monarhije i samom članstvu Hrvatske u jugoslovenskoj državi. Upuštao se u otvorenu neprijateljsku retoriku prema srpskoj eliti, pa je u julu 1923. morao da ode u inostranstvo po nalogu za hapšenje zbog govora koji je vrijeđao kraljicu Mariju. Radić je čak upisao svoju stranku u Seljačku internacionalu u Sovjetskom Savezu 1924. godine,Graeme Gill, "Peasant International," in George Jackson and Robert Devlin (eds.), Dictionary of the Russian Revolution. Westport, CT: Greenwood Press, 1989; pp. 435-436. iako je kralj Aleksandar otvoreno podržavao ruske bijdlogardejce protiv boljševika u ruskom građanskom ratu. Radićevo otvoreno koketiranje sa komunizmom, koji je bio duboko preziran u srpskom političkom svijetu, čak je djelimično doveo i do sloma Davidovićeve administracije, prve koju nije vodila Radikalna stranka. Međutim, sredinom 1920-ih svoju ideologiju je pretvorio u zatvor, prihvatio i monarhiju i ustav i počeo da radi sa svojom preimenovanom Hrvatskom seljačkom strankom (HSS, 'republikanski' dio je izbačen iz imena). Kratki savez Radićevog HSS-a i Pašićeve Radikalne stranke, formiran 18. jula 1925., koji nije vodio nikuda zbog međusobnog i javnog prezira, a HSS je raskinuo redove s radikalima početkom aprila 1926.
Poslije Radićeve smrti 1928. godine, stranka je 13. augusta 1928. godine došla pod vodstvo Vladka Mačeka, koji ju je dodatno okrenuo u korist građanskih političkih krugova i intelektualizma, udaljavajući se od seoskog seljačkog agrarizma kakvog je Radić prvobitno zamislio. Ponuđena mu je mogućnost da predvodi jugoslovensku vladu kao premijer u julu 1932. godine, nakon što je kralj kratkotrajno smijenio Petra Živkovića i Vojislava Marinkovića, ali je Maček to odbio. Tokom kraljevske diktature formirao je moćne političke saveze u opoziciji. Prvo, HSS se udružio s Demokratskom strankom kako bi formirao Demokratski seljački savez, a zatim se udružio s drugim snagama poput Slovenske narodne stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije da bi postao potpuna 'Ujedinjena opozicija'. Ovi savezi su uspjeli postići dobre izborne rezultate uprkos otvoreno pristrasnom političkom sistemu koji je uspostavio septembarski ustav iz 1931. godine. Lista Ujedinjene opozicije je u decembru 1938. uspela da obezbijedi 45% glasova, čime je dodatno potkopao autoritet premijera Stojadinovića. Stojadinović je tada zamenjen Cvetkovićem u februaru 1939.Benson, Leslie (2001). Yugoslavia: A Concise History. Hampshire: Palgrave Macmillan. pp. 66. ISBN 0333792416. Stojadinović formed a second administration, but at the beginning of February 1939 his Slovene and Muslim ministerial colleagues, together with Dragisa Cvetkoviç, a Serb, resigned, stating as their reason the government's intransigence over the Croat problem. Stojadinović's position was now untenable[.]
Sporazum
Pregovori Cvetković je postavljen za premijera zbog neophodnosti koju je regent Pavle video da se odmah pomiri sa hrvatskim regionalistima. Cvetković se preko posrednika u HSS-u sastao s Mačekom u Zagrebu na preliminarnim razgovorima. Cvetković i Maček mogli su profitirati jedan od drugog: Cvetković bi mogao dobiti neophodan legitimitet kod hrvatskog naroda, a time i Ujedinjene opozicije,Djilas, Alexis (1991). The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953. London: Harvard University Press. pp. 129. ISBN 0674166981. dok bi Maček mogao ispuniti svoju regionalnu agendu za povećanje hrvatske autonomije. Pregovori su trajali od aprila do augusta 1939. i proizveli su Sporazum. Sporazum je finalizovan 20. augusta 1939. godine, a ratifikovan 26. augusta.
Uslovi mini|250x250piksel| Savska i Primorska banovina pripojene su Banovini Hrvatskoj . mini|269x269piksel|Karta Banovine Hrvatske po opštinama, prema popisu iz 1931. godine.
Član I Formirat će se nova vlada Banovine Hrvatske. Član II Savska i primorska banovina postat će Banovina Hrvatska. Osim toga, tim dvjema banovinama bit će pridodati i većinski hrvatski dijelovi Dubrovačke, Šidske, Iločke, Brčanske, Gradačačke, Travničke i Fojničke regije. Dijelovi navedenih regija bez hrvatske većine bit će odvojeni i neće biti pripojeni Banovini Hrvatskoj. Član III Srbi, Hrvati i Slovenci moraju biti jednaki pred zakonom u novoj Banovini, kao i u zemlji u cjelini. Tri etničke grupe imaju zagarantovano jednak pristup pozicijama u javnoj službi u zemlji. Vjerska ravnopravnost je zagarantovana. Ustavom nove Banovine garantovaće se jednaka osnovna građanska i politička prava. Član IV Unutarnje poslove poljoprivrede, trgovine i industrije, šuma i rudnika, građevinarstva, socijalne politike, narodnog školstva, pravosuđa i unutrašnje uprave preći će u nadležnost Banovine Hrvatske. Banovina će sarađivati sa vojnim vrhom kada su u pitanju rudarske koncesije koje su od interesa za odbranu zemlje. Svi ostali poslovi, kao i 'pitanja od posebnog značaja za državu', kao što su nacionalna sigurnost, suzbijanje destruktivne propagande, policijski obavještajni podaci, zaštita javnog reda i drugo, ostat će u nadležnosti savezne vlade. Hrvatskoj će biti pružena "potrebna finansijska autonomija", ali će se vojnom vodstvu omogućiti neophodan utjecaj u proizvodnji i logistici unutar Hrvatske kako bi se osigurala nacionalna obrana. Član V Zajednička zakonodavna vlast kralja i parlamenta u nadležnosti Banovine. Stvaranje posebnog parlamenta za Banovinu, slobodno biranog opštim, ravnopravnim, neposrednim i tajnim glasanjem. Zastupljenost manjina će biti zagarantovana. Kralj svoje upravne ovlasti u Banovini vrši preko bana. Ban, kojeg je kralj imenovao i razriješio, odgovoran je kralju i parlamentu. Pisani akti kraljevske vlasti moraju biti potpisani od bana ako se primjenjuju u Banovini Hrvatskoj. Osnivanje Ustavnog suda za rješavanje sporova između savezne vlade i Banovine. Član VI Teritorijalni obim i jurisdikcijska prava Banovine bit će zajamčena posebnom ustavnom odredbom. Ova odredba se ne može mijenjati bez saglasnosti Banovine. Član VII Savezna vlada je saglasna da donese sve nove zakone koji bi mogli biti neophodni za implementaciju sporazuma.
Nadalje, iako nije formalizovano u sporazumu, Maček je u vladu ušao kao zamjenik premijera. Još četiri kabinetska mjesta dodijeljena su Mačekovim kolegama, formirajući Vladu nacionalnog dogovora. Prvi i jedini ban bio je Ivan Šubašić, veteran Prvog svjetskog rata.
Ishod