Bitka na Kerbeli () se desila 10. oktobra 680. (10. muharrema 61. godine po hidžri po islamskom kalendaru) između vojske drugog Emevijskog halife Jezida i male vojske koju je predvodio Husejn ibn Ali, unuk islamskog poslanika Muhammeda, u Kerbeli (današnji južni Irak).
Prije svoje smrti, Emevijski halifa Muavija I predložio je svog sina Jezida za svog nasljednika. Jezidovu nominaciju osporavali su sinovi nekoliko istaknutih Muhammedovih ashaba, uključujući Husejna, sina četvrtog halife, Alije, i Abdullaha ibn Zubejra, sina Zubejra ibn Avvama. Nakon Muavijine smrti 680. godine, Jezid je tražio polaganje zakletve odanosti od Husejna i drugih disidenata. Husejn nije dao odanost i otputovao je u Meku. Ljudi iz Kufe, iračkog garnizonskog grada i centra Alijinog halifata, bili su neskloni Emevijskim halifama sa sjedištem u Siriji (Šam) i dugo su bili vezani za Alijinu kuću. Predložili su Husejnu da zbaci Emevije s vlasti. Na Husejnovom putu za Kufu sa pratnjom od oko 70 ljudi, njegovu karavanu je presrela halifina vojska od 1000 vojnika. Bio je primoran da krene na sjever i ulogori se u Kerbeli 2. oktobra, gdje je ubrzo nakon toga stigla veća vojska Emevija od 4000 vojnika. Pregovori su propali nakon što je guverner Emevija Ubejdullah ibn Zijad odbio Husejnu siguran prolaz bez priznavanja Emevija, što je Husejn odbio. Bitka je uslijedila 10. oktobra tokom koje je Husejn ubijen zajedno sa većinom svojih rođaka i drugova, dok su njegovi preživjeli članovi porodice zarobljeni. Bitka je bila početak Druge fitne, tokom koje su Iračani organizirali dvije odvojene kampanje da se osvete za Husejnovu smrt.
Bitka kod Karbale potaknula je razvoj pro-Alidske stranke (Ši'at Ali) u jedinstvenu vjersku sektu sa vlastitim ritualima. Ima centralno mjesto u šiitskoj historiji, tradiciji i teologiji i često se spominje u šiitskoj literaturi. Za šiite su Husejnova patnja i smrt postali simbol žrtve u borbi za dobro protiv zla, i za pravdu i istinu protiv nepravde i laži. Bitka se obilježava tokom godišnjeg desetodnevnog perioda tokom islamskog mjeseca muharrema od strane šiita, a kulminira desetog dana u mjesecu, poznatog kao Dan ašure. Na ovaj dan šiiti muslimani žaluju, organiziraju vjerska okupljanja, udaraju se u prsa i u ekstremnim slučajevima bičuju. Sunitski muslimani isto tako smatraju ovaj incident historijskom tragedijom; Husejna i njegove sljedbenike naširoko smatraju šehidima i sunitski i šiitski muslimani.
Politička pozadina mini|Kovanica koju je izdao Jezid I uzimajući inspiraciji od Sasanida. Iskovana u kovnici u Basri, oko 680. godine u kojoj se dogodila bitka kod Kerbele Nakon atentata trećeg halife Osmana od strane pobunjenika 656. godine, pobunjenici i mještani Medine proglasili su Aliju, rođaka i zeta Muhammeda, halifom. Neki od Muhammedovih ashaba, uključujući Talhu ibn Ubejdullaha, Zubejra ibn Avvama i Muaviju (tadašnjeg guvernera Sirije) i Muhammedovu udovicu Aišu, odbili su priznati Aliju. Pozivali su na osvetu protiv Osmanovih atentatora i izbor novog halife putem šure (međusobnog savjetovanja). Ovi događaji su ubrzali Prvu fitnu (prvi građanski rat). Kada je Abdurrahman ibn Muldžem, haridžija, ubio Aliju 661. godine, njegov najstariji sin Hasan ga je naslijedio, ali je ubrzo potpisao mirovni sporazum sa Muavijom kako bi izbjegao dalje krvoproliće. U ugovoru, Hasan je trebao predati vlast Muaviji pod uslovom da Muavija bude pravedan vladar i da neće uspostaviti dinastiju. Nakon Hasanove smrti 670. godine, njegov mlađi brat Husejn postao je glava plemena Benu Hašim kojem je pripadao i Muhammed. Iako su mu pristalice njegovog oca u Kufi dale svoju odanost, on će se pridržavati mirovnog sporazuma između Hasana i Muavije sve dok je Muavija živ.
Bitka kod Kerbele dogodila se u okviru krize koja je rezultat sukcesije Jezida. Godine 676, Muavija je imenovao svog sina Jezida za nasljednika, što je kršilo mirovni sporazum između Hasana i Muavije. Skretanje sa načina vladanja u pogledu islamske historije, nasljeđivanje kroz sinove izazvalo je protivljenje sa više strana. Muavija je sazvao šuru (konsultativni skup) u Damasku i uvjerio predstavnike mnogih provincija da pristanu na njegov plan diplomatskim putem i mitom. Zatim je naredio Mervanu ibn Hakemu, tadašnjem guverneru Medine, gdje su živjeli Husejn i nekoliko drugih utjecajnih muslimana, da donese odluku. Mervan se suočio s otporom na ovu najavu, posebno od Husejna, Abdullaha ibn Zubejra, Abdullaha ibn Omera i Abdurrahmana ibn Ebu-Bekra, sinova Muhammedovih istaknutih ashaba, koji su svi, zbog svog porijekla, također mogli zahtjevati pravo na hilafet. Muavija je otišao u Medinu i izvršio pritisak na četvoricu neistomišljenika da pristanu. Pratio ih je i nekima od njih prijetio smrću, ali su oni i dalje odbijali da ga podrže. Ipak, Muavija je uvjerio ljude u Meki da su se četvorica zakleli na vjernost i od njih primili vjernost za Jezida. Po povratku u Damask, osigurao je odanost i od naroda Medine. Nije bilo daljeg otvorene opozicije protiv plana za Jezidovo nasljedstvo. Jezidovo nasleđe, koje se smatralo "anomalijom u islamskoj historiji", transformisalo je vladu iz "konsultativnog" oblika u monarhiju. Prije svoje smrti u aprilu 680. godine, Muavija je upozorio Jezida da bi Husejn i Abdullah ibn Zubejr mogli osporiti njegovu vladavinu i uputio ga da ih porazi ako to učine. Jezidu je dalje savjetovano da se s Husejnom ponaša oprezno i da ne prolije njegovu krv, budući da je on Muhammedov unuk.
Uvod Prilikom svog nasljeđivanja, Jezid je zadužio guvernera Medine, Velida ibn Utbe ibn Ebu-Sufjana, da osigura odanost Husejna, Abdullaha ibn Zubejra i Abdullaha ibn Omera, uz silu ako je potrebno. Velid je zatražio savjet svog Emevijskog rođaka Mervana, koji je predložio da Abdullah ibn Zubejr i Husejn budu prisiljeni da se zakletu na vjernost jer su opasni, dok Abdullaha ibn Omera treba ostaviti na miru jer nije predstavljao nikakvu prijetnju. Velid je pozvao njih dvojicu, ali je Abdullah ibn Zubejr pobjegao u Meku. Husejn se odazvao pozivu, ali je odbio obećati vjernost u tajnovitom okruženju sastanka, sugerirajući da bi to trebalo učiniti javno. Mervan je rekao Velidu da ga zatvori ili mu odrubi glavu, ali Velid zbog Husejnove krve veze s Muhammedom, nije htio poduzeti bilo kakve mjere protiv njega. Nekoliko dana kasnije, Husejn je otišao u Meku ne priznavši Jezidovu vlast. U Meku je stigao početkom maja 680. godine i tamo ostao do početka septembra.
Husejn je imao značajnu podršku u Kufi, koja je bila glavni grad države za vrijeme vladavine njegovog oca i brata. Kufani su se borili protiv Emevija i njihovih sirijskih saveznika tokom Prve fitne, petogodišnjeg građanskog rata koji je uspostavio Emevijski halifat. Bili su nezadovoljni zbacivanjem Hasana i snažno su negodovali vlast. Dok je bio u Meki, Husejn je primio pisma od pro-Alida u Kufi u kojima su ga obavještavali da su umorni od vladavine Emevija, koju su smatrali opresivnom, i da nemaju pravog vođu. Zamolili su ga da ih povede u ustanak protiv Jezida, obećavajući da će smijeniti guvernera Emevija ako Husejn pristane da im pomogne. Husejn je potvrdno uzvratio da je pravi vođa onaj koji postupa u skladu s Kur'anom i obećao da će ih voditi s pravom uputom. Zatim je poslao svog rođaka Muslima ibn Akila da procijeni situaciju u Kufi. Muslim ibn Akil je privukao široku podršku i obavijestio Husejna o situaciji, predlažući mu da im se tamo pridruži. Jezid je uklonio Nu'mana ibn Bašira kao guvernera Kufe zbog njegovog suzdržavanja, a na njegovo mjesto postavio Ubejdullah ibn Zijada, tadašnjeg guvernera Basre. Kao rezultat Zijadovog potiskivanja i političkog manevriranja, Muslimovo ibn Akilovo sljedbeništvo počelo je da se gubi i on je bio primoran da prerano objavi pobunu. Poražen je i Muslim ibn Akil je ubijen. Husejn je također poslao glasnika u Basru, drugi garnizonski grad u Iraku, ali glasnik nije mogao privući sljedbenike i brzo je uhapšen i pogubljen.
Husejn nije bio svjestan promjene političkih okolnosti u Kufi i odlučio je da ode. Abdullah ibn Abbas i Abdullah ibn Zubejr savjetovali su ga da se ne seli u Irak, ili ako je odlučan, da ne vodi žene i djecu sa sobom. Međutim, mnogi historičari sumnjaju u iskrenost Zubejrovog savjeta, jer je on imao svoje planove za vodstvo i navodno je bio sretan što se riješio Husejna. Ipak, ponudio je Husejnu podršku ako ostane u Meki i da odatle predvodi opoziciju Jezidu. Husejn je to odbio, navodeći svoje gađenje zbog krvoprolića u svetilištu, i odlučio je da nastavi sa svojim planom.
Putovanje prema Kufi mini|Ruta Husejna i njegovih sljedbenika prema Kufi|350x350piksel Husejn je napustio Meku sa pedesetak muškaraca i svojom porodicom 9. septembra 680. godine (8. zul-hidžeta 60.g. po Hidžri), dan prije hadža. Krenuo je sjevernim putem kroz Arapsku pustinju. Na nagovor Husejnovog rođaka Abdullaha ibn Džafera, guverner Meke Amr ibn Sa'id je poslao svog brata i ibn Džafera za Husejnom kako bi mu pružio sigurnost u Meki i vratio ga. Husejn je odbio da se vrati, govoreći da mu je Muhammed u snu naredio da krene naprijed bez obzira na posljedice. Na mjestu poznatom kao Tan'im, zaplijenio je karavan koji je prevozio biljke za boju i odjeću koju je guverner Jemena poslao Jezidu. Dalje na putu, na mjestu zvanom Talbija, mali karavan je primio vijest o pogubljenju Akila i ravnodušnosti naroda Kufe. Kasnije, u Zubali, Husejn je saznao za hvatanje i pogubljenje svog glasnika Kajsa ibn Musahira, kojeg je poslao iz Hidžaza u Kufu da najavi svoj dolazak. Obavijestio je svoje sljedbenike o situaciji i zamolio ih da odu. Većina ljudi koji su mu se pridružili na putu je otišla, dok su njegovi drugovi iz Meke odlučili da ostanu s njim.
Ibn Zijad je postavio trupe na rutama prema Kufi. Husejna i njegove sljedbenike presrela je prethodnica Jezidove vojske, oko 1000 ljudi predvođenih od strane El-Hurr ibn Jezidom, južno od Kufe u blizini Kadisije. Husejn im je rekao:
Zatim im je pokazao pisma koja je primio od Kufana, uključujući i neka u Hurrovim snagama. Hurr je negirao bilo kakvo saznanje o pismima i izjavio da Husejn mora ići s njim kod Ibn Zijada, što je Husejn odbio učiniti. Hurr je odgovorio da neće dozvoliti Husejnu ni da uđe u Kufu niti da se vrati u Medinu, ali da je slobodan da putuje gdje god želi. Ipak, on nije spriječio četiri Kufana da se pridruže Husejnu. Husejnov karavan je krenuo prema Kadisiji, a Hurr ih je slijedio. U Nejnavi, Hurr je dobio naredbu od Ibn Zijada da prisili Husejnov karavan da se zaustavi na pustom mjestu bez utvrđenja i vode. Jedan od Husejnovih drugova predložio je da napadnu Hurr i da se presele u utvrđeno selo Al-Akr. Husejn je to odbio, navodeći da ne želi započeti neprijateljstva. Dana 2. oktobra 680. (2. Muharrema 61. po Hidžri), Husejn je stigao u Kerbelu, pustinjsku ravnicu 70 kilometara sjeverno od Kufe, i postavio logor. desno|mini|Svetište izgrađeno na lokaciji Husejnovog logora Sljedećeg dana stigla je kufanska vojska od 4000 ljudi pod komandom Omera ibn Sa'da. Imenovan je za guvernera Reja kako bi suzbio lokalnu pobunu, ali je potom pozvan da se suprotstavi Husejnu. U početku, nije bio voljan da se bori protiv Husejna, ali je poslušao nakon Ibn Zijadove prijetnje da će ga smaknuti s pozicije guvernera. Nakon pregovora sa Husejnom, Ibn Sa'd je napisao Ibn Zijadu da je Husejn voljan da se vrati. Ibn Zijad je odgovorio da se Husejn mora predati ili bi trebao biti pokoren silom, i da bi ga prisilio, njemu i njegovim sljedbenicima treba uskratiti pristup rijeci Eufrat. Ibn Sa'd je postavio 500 konjanika na putu koji vodi do rijeke. Husejn i njegovi drugovi ostali su bez vode tri dana prije nego što je grupa od pedeset ljudi predvođena njegovim polubratom Abbasom uspjela pristupiti rijeci. Mogli su napuniti samo dvadeset mjeha vode.