Pitanje nasljedstva nakon smrti islamskog poslanika Muhammeda je centralno pitanje u raskolima koji su ranu muslimansku zajednicu u prvom stoljeću islamske historije podijelili na brojne kultove i ogranke. Dvije najistaknutije grane koje su proizašle iz ovih podjela su sunitski i šiitski ogranci islama. Pripadnici sunitskog islama smatraju da je Ebu-Bekr s pravom naslijedio Muhammeda kroz proces izbora. Nasuprot tome, pripadnici šiitskog islama smatraju da je Alija ibn Ebu-Talib bio onaj koji je trebao nasljediti Muhammeda.

Ova dva različita pogleda na vjersko, političko i vojno vođstvo u ranoj islamskoj zajednici proizlaze iz različitih tumačenja rane islamske historije i hadisa. Sunitski muslimani smatraju da Muhammed nije jasno imenovao nasljednika, ostavljajući izbor vodstva muslimanskoj zajednici. Oni priznaju legitimitet vladavine Ebu-Bekra, koji je izabran na Sakifi, kao i vladavine njegovih nasljednika, zajedno poznatih kao pravedne halife.

S druge strane, dvanaestinci šiitskog islama vjeruju da je Muhammed izravno odredio Aliju za svog nasljednika, posebno tokom događaja Gadir-Huma, nakon objave ajeta 5:67 u Kur'anu. Prema doktrini šiita, vladari koji su uslijedili nakon Muhammeda smatraju se nelegitimnim, a Alija i njegova loza od jedanaest Bogom postavljenih dvanaest imama su zakoniti nasljednici. Posljednji od ovih imama, Mehdi, ušao je u skrivanje 260. godine po Hidžri (874.) zbog prijetnji. Očekivani povratak Mehdija ima veliki značaj za većinu muslimana, iako različite sekte imaju različite perspektive o ovom pitanju.

Historiografija Većina islamske historije prenosila se usmeno sve do uspona Abasidskog halifata. Historijski radovi kasnijih muslimanskih pisaca uključuju tradicionalne Muhammedove biografije i citate koji mu se pripisuju – siru i hadisku literaturu – koji pružaju dodatne informacije o Muhammedovom životu. Najranija sačuvana pisana Muhammedova biografija je Sirat Rasul Allah (Život Božijeg poslanika) od Ibn Ishaka. Iako je originalno djelo izgubljeno, njegovi dijelovi su sačuvani u recenzijama Ibn Hišama i El-Tabarija. Mnogi naučnici prihvataju ove biografije iako je njihova tačnost neizvjesna. Kompilacije hadisa su zapisi o predajama ili izrekama Muhammeda. Razvoj hadisa je ključni element u prva tri stoljeća islamske historije.

Historijski pregled

Sakifa Neposredno nakon Muhammedove smrti 632, održano je okupljanje ensarija (Medinskih muslimana) na Sakifi (dvorišta) plemena Benu Sa'ida, dok su se Muhammedovi bliski rođaci pripremali za njegovu sahranu. Prihvaćeno mišljenje je da su se ensarije tamo sastale kako bi između sebe izabrale novog vođu muslimanske zajednice, uz namjerno isključivanje muhadžira (Mekanskih muslimana). Vodeći kandidat je vjerovatno bio Sa'd ibn Ubeda, Muhammedov ashab i poglavica Benu Hazredža, većinskog plemena ensarija.Kada su saznali za ovaj sastanak preko doušnika, Ebu-Bekr i Omer su požurili u Sakifu, u pratnji Ebu-Ubejde. Ova trojica ashaba bili su jedini članovi muhadžira na sastanku, vjerovatno u pratnji neke rodbine i sluge. Kada su stigli na sastanak, Ebu-Bekr je upozorio ensarije da Arapi neće priznati vlast bilo koga izvan Muhammedovog plemena, Kurejšija. Muhadžiri su, tvrdio je Ebu-Bekr, bili najbolji Arapi po porijeklu i lokaciji, ranije prihvatili islam i bili su bliži Muhammedu u srodstvu. Ebu-Bekr je tada navodno pozvao ensarije da izaberu Omera ili Ebu-Ubejdu za Muhammedovog nasljednika. Budući da ova dva kandidata nisu imala šanse za uspjeh, ova izjava je predstavila Ebu-Bekra kao prihvatljivu alternativu Omeru i Ebu-Ubejdi za ensarije.

Neko se suprotstavio Ebu-Bekru prijedlogom da bi Kurejšije i ensarije trebale da izaberu svoje vladare zasebno između sebe. Uslijedila je žestoka rasprava sve dok Omer nije zatražio od Ebu-Bekra da ispruži ruku, i onda mu se zakleo na odanost. Ostali su učinili isto. U tom procesu, Omer je pretukao Sa'da, što ukazuje na to da je znatan broj ensarija u početku morao odbiti da slijedi Omerovo vodstvo. Inače, ne bi bilo potrebe za premlaćivanjem njihovog poglavara. thumb|right|200px|Ilustracije odavanje zakletve odanosti Ebu-Bekru na Sakifi

Muhammed je bio pokopan do završetka sastanka u Sakifi. Autoritet Ebu-Bekra je u početku bio nestabilan, sve dok Omer nije osigurao zakletve odanosti od Medinaca uz pomoć plemena Benu Eslam i Benu Avs. Hronološki, Ebu-Bekr je dobio podršku od Osmana i Benu Emevija, Sa'da i Abdurrahmana ibn Avfa, Benu Zuhre, Zubejra ibn Avvama i konačno Alije.

Benu Hašim i neki Muhammedovi ashabi okupili su se u Alijinoj kući u znak protesta nakon što su saznali za imenovanje Ebu-Bekra. Među njima su bili Muhammedov ujak Abbas i Zubejr. Oni su Aliju smatrali zakonitim nasljednikom Muhammeda, vjerovatno pozivajući se na najavu na Gadir-Humu. Po naređenju Ebu-Bekra, Omer je zatim poveo naoružanu gomilu do Alijine rezidencije i zaprijetio da će zapaliti kuću ako Alija i njegove pristalice ne priznaju vlas Ebu-Bekra. Došlo je do svađe u kojoj je možda došlo do nasilja, ali se rulja povukla bez Alijinog priznavanja nakon što ih je njegova žena Fatima molila.

Ebu-Bekr je ubrzo nakon toga objavio bojkot na Aliju, kao i Muhammedov klan, Benu Hašim, kako bi odustali od podržavanja Alije. Bojkot je bio uspješan, a oni koji su u početku podržavali Aliju postepeno su se okrenuli i priznali Ebu-Bekra za vođu. Alija se najvjerovatnije nije zakleo na vjernost Ebu-Bekru sve dok njegova supruga Fatima nije umrla u roku od šest mjeseci nakon njenog oca Muhammeda. U šiitskim izvorima, smrt (i pobačaj) mlade Fatime pripisuju se napadu na njenu kuću kako bi se Alija pokorio po naređenju Ebu-Bekra. Suniti odbacuju ove optužbe. Nakon Fatimine smrti i u nedostatku podrške naroda, kaže se da se Alija odrekao svojih prava na halifat radi jedinstva islama u nastajanju, Za razliku od Muhammedovog života, Vjeruje se da se Alija povukao iz javnog života za vrijeme halifata Ebu-Bekra, Omera i Osmana.

Omar je kasnije kritikao aferu na Sakifi: "Zakletva vjernosti Ebu-Bekru bila je falta [tj. prenagljeni i nepromišljeni dogovor], ali je Bog spriječio zlo od toga." Ovo je upućivanje na isključenje većine Muhadžira, a posebno Muhammedove porodice, čije je učešće bilo od ključnog značaja za legitiman ishod na Sakifi. Vjerojatno zbog svog upitnog pravnog autoriteta, Omer je također upozorio muslimane da nikada ne slijede primjer Sakife. Sličnu zabrinutost u vezi sa legitimnošću Sakife iznose i savremeni autori. Neki su dalje kritikovali aferu vezanu za Sakifu kao "dogovor iza leđa" i "puč" na koji je snažno utjecala predislamska plemenska politika. Zlo koje je, kako je Omer mislio, Bog spriječio, kasnije će izbiti u obliku Prve fitne.

Pravedne halife

Ebu-Bekr je usvojio titulu halifa resul Allah, što se obično prevodi kao nasljednik Božijeg poslanika. Ovo je skraćeno na halifa, od čega je nastala riječ halifa.. Ebu-Bekrov mandat halife trajao je nešto više od dvije godine. Iako su ga oni u Sakifi postavili za halifu, Ebu-Bekr je odredio Omera za svog nasljednika, navodno protivno savjetu kurejšijskih starješina.. . . Omer je bio ključan u usponu Ebu-Bekra na hilafet.

Godine 644, na samrti, Omer je zadužio odbor od šest članova da izaberu sljedećeg halifu između sebe. Komitet je uključivao Aliju, Osmana ibn Affana i njegovog zeta, Abdurrahmana ibn Avfa. Izjednačenje glasova pripalo je Abdurrahmanu, Osmanovom šuraku, i sugerirano je da sastav i konfiguracija ovog komiteta ostavljaja malu mogućnost za nominaciju Alija.. .

U konačnom obračunu, Abdurrahman je ponudio halifat Aliji pod dva uslova: trebao bi slijediti put Kur'ana i sunneta Muhammeda, i drugo, trebao bi slijediti sunnet Ebu-Bekra i Omera. Za Aliju se kaže da je prihvatio prvi uvjet, ali je odbio drugi, dodajući da će se oslanjati samo na vlastitu prosudbu u nedostatku bilo kakvog presedana iz Kur'ana ili sunneta.. Abdurrahman je zatim izložio iste uslove Osmanu koji ih je spremno prihvatio.. Pretpostavlja se da je Abdurrahman bio dobro svjestan Alijinih neslaganja sa prethodna dva halifa i da bi Alija, poznat po svojoj iskrenosti, sigurno odbacio drugi uvjet.. .

Osmanova vladavina obilježena je raširenim optužbama za nepotizam. Pod Osmanovom vladavinom, njegovo pleme, Benu Umejje, navodno je povratilo svoj predislamski utjecaj i moć.. Osman je postavio svoju rodbinu, uključujući svog rođaka Muaviju, da vladaju islamskim teritorijama.. Osmana su ubili pobunjenici 656, u klimi rastuće nesuglasice protiv despotizma Emevija..

Ubrzo nakon atentata na Osmana, halifat je ponuđen Aliji, koji je prvo odbio tu poziciju.. . . U odsustvu bilo kakve zamjene za Aliju, nakon što su ga na poziciju podsticale ensarijanske i iračke delegacije, Alija je na kraju prihvatio ponudu i primio prve zakletve vjernosti u Poslanikovoj džamiji u Medini.. . . . Čini se da Alija lično nikoga nije prisiljavao na obećanje, iako je jaka pro-alijska atmosfera Medine mogla izvršiti određeni pritisak na njegove protivnike. Konkretno, Sa'd ibn Ebu Vekkas, Abdullah ibn Omer i Usama ibn Zejd odbili su priznati Alijin autoritet.. Talha i Zubejr, obojica Muhammedovi ashabi sa ambicijama za visoku funkciju, vjerovatno su dali svoja obećanja iako su kasnije prekršili zakletvu, tvrdeći da su se zakleli na vjernost Aliji pod pritiskom javnosti.. . .

Alija je naslijedio unutrašnje probleme od vremena Osmanove vladavine.. Odmah nakon svog izbora, Alija je ugušio oružanu pobunu koju su predvodile Aiša, Muhammedova udovica, te Talha i Zubejra ibn Avvam. Nakon toga, Osmanov guverner Sirije, Muavija, objavio je rat Aliji i uslijedio je dug i neodlučan građanski rat. Prve četiri halife suniti nazivaju Rašidunskim (pravednim) halifima, iako samo Aliju priznaju šiiti dvanaestoimamci.

Kasnije nasljedstvo Ebu-Bekrov stav da hilafet treba ostati unutar plemena Kurejšija zadržao se i u kasnijim generacijama. Međutim, ova definicija halifata je imala svoje troškove. To je olakšalo uspon Emevija koji su, uprkos tome što su bili Kurejšije, bili među najmoćnijim Muhammedovim neprijateljima prije njihovog kasnog prelaska na islam.. Njihov uspon na vlast marginalizirao je i muhadžire i ensarije, i sveo halifat, kao instituciju, na samo svjetovno kraljevstvo. Drugo, isključenjem Alije, koji je što se tiče srodstva Kurejšija sa Muhammedom, imao nedvojbeno bolje pravo na halifat. Alija je na kraju postao halifa, ali ne na vrijeme da zaustavi uspon Emevija.. . . .

Nakon ubistva Alije 661, njegov najstariji sin Hasan je izabran za halifu u Kufi.. Muavija je zatim krenuo na Kufu sa svojom vojskom, dok je Hasanov vojni odgovor na Muaviju pretrpio veliki broj dezertiranja i prelaska na drugu stranu, u velikoj mjeri olakšanim od strane vojnih zapovjednika i plemenskih poglavara koji su mitom bili povučeni na Muavijinu stranu.. Pod napadom od strane Muavije i nakon neuspjelog pokušaja atentata na njegov život, ranjeni Hasan ustupio je halifat Muaviji 661. Naime, prema njihovom sporazumu, kaže se da je Muavija imenovao Hasana za svog nasljednika.. Međutim, Hasan je umro 669. u dobi od četrdeset i šest godina, dakle prije Muavije. Vjeruje se da je otrovan na poticaj Muavije.. . .