Lippo Memmi bio je italijanski slikar koji je između 1317 - 1350 radio u svojoj rodnoj Sieni, Pisi, Napulju Orvietu, San Gimignanu i Avignonu tokom trecento perioda italijanskog predrenesansnog slikarstva. Slikao je u gotičkom stilu, a bio je jedan od značajnih slikarskih majstora koji je dao doprinos razvoju sijenske škole. Istovremeno, bio je sljedbenik Duccia i Simonea Martinija sa kojim je slikao na papinskom dvoru u Avignonu. Sin je također poznatog sijenskog slikara Memma di Filipuccija, koji je bio i njegov prvi učitelj, te na taj način Lippo svoj slikarski stil u određenoj mjeri duguje utjecaju svog oca.Frederick M. Godfrey, History of Italian Painting 1250 - 1800, Taplinger Publishing Co., INC. New York 1965., Library of Congress Catalogue Card Number: 65-16699, str. 72-73, 251
Biografija i stvaralaštvo Počeci Slikarsko usavršavanje Lippo Memmija odvijalo se u ateljeu njegovog oca Memmo di Filippuccija (također slikara sijenskog porijekla), koji je na poklon dobio kuću od gradskih vlasti u San Gimignanu nakon što je i službeno postao gradski slikar. Nakon nekog vremena, Lippo je postao šegrt i saradnik Simonea Martinija, a prvi zajednički projekat bio je slikanje "Madone s anđelima muzičarima" oko 1310. u crkvi San Lorenco al Ponte, San Gimignano. Od ovog slikarskog djela danas je sačuvana samo glava. Upravo je Simone sa svojim raskošnim slikarskim stilom (nadahnut francuskim gotičkim stilom tog vremena) imao najveći utjecaj na rad Lippa Memmija. Ova saradnja nastavljena je što je dovelo do slikanja freske "Máesta" u Palazzo Pubblico (gradskoj vijećnici) u Sieni, koju je Simone naslikao 1315. (i koju je potom restaurirao 1321.). Rad na ovom remek djelu predstavlja jedan od značajnih događaja sijenskog slikarstva. U isto vrijeme, Lippo je naslikao i "Madonu s Djetetom", koja se nalazi u okviru baroknog oltara u brodu Crkve svetog Augustina u San Gimignanu i najstarija je freska u ovoj sakralnoj građevini. Riječ je o fragmentu iz ciklusa fresaka, koji je u ranom 14. vijeku prekrivao cijeli zid broda ove crkve. Pored Madone s Djetetom, tu su slike nekoliko svetaca, arhanđel Mihail i sveti Ivan Krstitelj (pogledati galeriju).
Galerija
"Máesta" iz San Gimignana thumb|250px|desno|"Máesta", dimenzije 4,35 x 8,75 m, Palazzo Pubblico, San Gimignano, 1317 - 1318 Prvo potpisano i datirano djelo Lippa Memija je velika freska "Maesta" (4,35 x 8,75 m), koju je naslikao zajedno sa ocem Memmom di Filippucciom 1317. u gradskoj vijećnici San Gimignana. Urađena je po uzoru na istoimenu fresku Simonea Martinija u Palazzo Pubblico u Sieni, koju je naslikao dvije godine ranije, zajedno s baldahinom dizajniranim da stvori iluziju trodimenzionalnog prostora. Također, tu je opća kompozicija u djelu u kojem je Madona ustoličena u sredini s dva reda anđela i svetaca sa strane kao i veliki baldahin poduprt šipkama. Četiri figure, posljednje dvije s desne i lijeve strane, naslikao je Bartolo di Fredi 1367., dok je daljnju restauraciju izveo Benozzo Gozzoli, dodatno naslikavši stopala svetaca iznad dvoja vrata i dotaknuvši plavu pozadinu. U poređenju s drugim djelima, na ovoj slici primjetni su mnogobrojni arhaizmi koji odražavaju stil ranijeg oblika slikarske umjetnosti, bez sumnje stil njegovog oca.
Orvieto, Pisa, Siena (1320 - 1335) U periodu između 1320 - 1325 Lippo je zajedno sa Simoneom Martinijem (koji je 1320 - 1321 radio u Orvietu i Pisi) naslikao čitavu seriju sakralnih djela na teme koje su u to vrijeme u Sieni i drugim toskanskim gradovima bile najpopularnije kao što su: Madone s Djetetom, raspeća, poliptihe, anđele i svece. Radeći zajedno sa Martinijem, a i samostalno naslikao je nekoliko značajnih djela. Godine 1320. Lippo je naslikao "Milosrdnu Madonu" (ital: Madonna Misericordia) za Katedralu u Orvietu. Djelo je urađeno u italijansko-bizantijskoj tradiciji, a umjetnik ga je potpisao sa "Lipus De Senis natus nos pincxit Amena". Središnja figura ovog velikog panela je okrunjena Madona koja stoji na malom podiju sklopljenih ruku kao da se moli, dok nekoliko anđela s obje strane drži njen ogrtač, ispod kojeg se nalaze dvije velike grupe molitelja koji kleče i mole zaštitu. Iako oblik i tip lica odaju određenu vezu s dvije ranije freske iz San Gimignana, ovdje nalazimo razvijeniji osjećaj za ljepotu, uglađenost izraza i preciznost dizajna, koji otkrivaju utjecaj Simonea Martinija. Ovo djelo je jedan od najranijih prikaza ove vrste ikonografije koja je nastala u Sijeni, a koja je do danas u više navrata restaurirana.
Sljedeće poznato djelo potječe iz 1323., koje se danas pripisuje Lippovom kistu je "Trijumf svetog Tome Akvinskog", naslikana za Crkvu svete Katarine u Pisi. Slika je prema mišljenju istraživača urađena povodom kanoniziranja Tome Akvinskog iste godine, a crkvu za koju je urađena uživala je ogromno poštovanje tokom 13. i 14. stoljeća i bila je jedna od najprestižnijih kulturnih centara dominikanskog reda zahvaljujući važnom studiju čiju je instituciju ustanovio Toma Akvinski. Oko ove slike dugo su se vodili sporovi oko autorstva i isprva se pripisivala pisanskom umjetniku Francescu Trainiju. Prema mišljenju naučnika, ovo slikarsko djelo simbolizira pomalo zakašnjelu reakciju dominikanaca na umjetničke inovacije Giotta i drugih slikara koji su stasali u krilu franjevačkog reda. Franjo Akvinski je prikazan kao bogoliki mudrac kako sjedi u slavi, dok pokazuje tekst iz njegove knjige "Summa contra Gentiles" i čije ideje u njegovim teološkim djelima utječu na cijeli svijet. Na vrhu slike je Krist koji blagosilja ono što se dešava. Ispod njega su sveti Pavao, prorok Mojsije i četiri evangelista. Desno i lijevo od Tome Akvinskog, božansko svjetlo njegovog učenja ujedinjuje djela antičkih filozofa - Aristotela i Platona, koji stoje s otvorenim knjigama, a pred nogama Tome Akvinskog, potisnut svjetlošću njegovih misli, islamski filozof Ibn-Rušd leži u teškim mislima, u sporovima sa El-Gazalijem, koji je odbacio religijsku vjeru kao jedini izvor istine. Slika veliča apsolutnu vrijednost učenja Tome Akvinskog. Iste godine naslikao je još jedno veoma karakteristično djelo "Madona s Djetetom, koja je bila središnji panel poliptiha, a danas se čuva u Gradskom muzeju u Orvietu. Osim polovine dužine figure Madone s Djetetom tu su i ramovi, dva medaljona, od kojih svaki sadrži glavu i ramena anđela, a na završecima je dopola duga figura Isusa smještenog između kerubina i serafima.
Zajedno s Martinijem 1333. naslikao je jedno od gotičkih remek-djela 14. stoljeća, "Bogojavljenje sa sv. Margaretom i Ansanom" (danas u Galleriji degli Uffizi), u kojem se aristokratska finoća koja će Sienu i njene slikare učiniti jednim od najvećih evropskih centara međunarodne gotičke umjetnosti. Prema mišljenju istraživača Lippo je naslikao svete Ansana i Margaretu koji stoje lijevo i desno od glavne središnje scene na slici.
Galerija
Priče iz Novog zavjeta u bazilici Santa Maria Assunta u San Gimignanu Fresko ciklus "Priče iz Novog zavjeta" smatraju se najvećim umjetnikovim djelom, a tek su nakon višegodišnje debate pripisane Lippu i njegovoj radionici (u kojoj je njegov brat Federico sigurno imao veliki značaj). Djelo je urađeno za baziliku Santa Maria Assunta, glavnu baziliku u San Gimignanu. Moderni istraživači jednoglasno smatraju da su freske nastale između 1330. i 1350. budući da arhivski dokumenti ukazuju da je novac za dekoraciju crkve dodijeljen 1333. Nedavno je ovo djelo hronološki vraćeno u period između 1335. i 1345. i pripisano saradnji Lippo Memmija, koji je zajedno s bratom Federicom naslijedio svog oca Memmu di Filippuccia u ulozi glavnog slikara u San Gimignanu. Dodatni dokaz u prilog autorstvu Lippo Memmija nalazi se u natpisu na donjem rubu okvira freske "Lippo da Siena pinsi(t)" (bos. slikao Lippo iz Siene).
Freske predstavljaju novozavjetni ciklus koji se sastoji od 26 scena iz Kristovog života. Ikonografski, to su varijacije raznih primjera koje su stvarali prethodni umjetnici - Duccio, Giotto i Pietro Lorenzetti, a stilski pokazuju bliskost s baštinom Simonea Martinija, posebno izraženu u gotičkom načinu oblikovanja oblina gracioznih figura izduženih proporcija. Freske su raspoređene u tri horizontalne trake u šest uvala naosa. Čitanje epizoda je gotovo u potpunosti bustrofijsko pri čemu se priče o Isusovom djetinjstvu nalaze u najvišem rasponu, sadržane u šest luneta.
Ostali radovi - Avignon, Siena (1336 - 1356) Preostala djela, smještena u različitim svjetskim zbirkama, pripisuju se Lippu Memmiju prema različitim stilskim karakteristikama. Tu je nekoliko slika “Madone s djetetom” (New York, Metropolitan Museum of Art; Washington, National Gallery; Državni Muzeji Berlina; Boston, Museum of Fine Arts), "Svetog Ivana Krstitelja" (Washington, National Gallery), "Svetog Petra" (Louvre, Pariz), "Svetog Pavla" (New York, Metropolitan Museum of Art), dvije slike Marije Magdalene (Moskva, Državni muzej likovnih umjetnosti Puškina; Avignon, Petit Palais) i druga djela. Sve već navedene slike bile su dio složenijeg djela (triptiha, poliptiha), koji su kasnije isječeni i prodati u dijelovima stranim kupcima.
Nekoliko djela koja se pripisuju Lipu datiraju iz 1340-ih, posebno "Raspeće" iz Louvrea i "Uznesenje Marijino" iz Alte Pinakothek u Münchenu. Godine 1347. Lippo Memmi je zajedno sa svojim bratom Federikom i nekoliko drugih sijenskih slikara otputovao kao pratnja Simoneu Martiniju u papinsku rezidenciju u Avignon, gdje je oslikao franjevačku crkvu. Međutim, nije se dugo zadržao u Avignonu, te se u novembru iste godine vratio u Sienu. Historičari umjetnosti vjeruju da je Lippo Memmi nastavio raditi u Sieni sve do svoje smrti 1356.
Utiskivanje pečata na zlatnim i limenim listićima Lippo Memmi i Simone Martini su se najvjerovatnije izvještili u poznatom stilu (naučenom od konstantinopoljskih majstora) pri radu s uzorcima pozlate na oltarnoj slici "Monaldeschi" u Orvietu iz oko 1320. koja se sastoji od "kompozitnog punciranja četverolista postavljenog oko središnje rozete". Njegov najprepoznatljiviji rad uočljiv je u naizmjeničnim dugim i kratkim linijama koje prikazuju svjetlost koja izvire iz oreola svetaca i anđela, najpoznatijih u "Blagovijestima". Isto to možemo vidjeti kroz njegovu cjelokupnu karijeru u djelima kao što su: "Bogorodica s Djetetom" u New Yorku, "Bogorodice poniznosti" u Berlinu, i njegove male "Máeste" u klaustru crkve San Domenico u Sieni.Poltzer, Joseph (1999). "A Sienese Painting in the Gemaldegalerie, Berlin". Jahrbuch der Berliner Museen. 41: 37–45. JSTOR 4126005
Memmijeva "Maestà" u San Gimignanu je upečatljiva zbog upotrebe različitih metoda korišćenih pri radu s plemenitim metalima kao što su pastiglia i pozlata. Zlatni lim na vrhovima trona, laminirani lim sa zlatnom folijom za oreole koji su pažljivo izvedeni zamršenim udarcima, njegova primjena ovih materijala opisana je kao "uredno savršenstvo koje se rijetko sreće drugdje“. Ispitivanje motiva i stepena složenosti tehmike utiskivanja omogućilo je historičarima da prepoznaju ruku Lippo Memmija, istovremeno dajući jasniju predstavu o njegovom mjestu u saradnji sa Simoneom Martinijem. Dizajn utisnutih pečata, pozlata i izvedba zračećih oreola su slični, ali pokazuju da su zreli uzorci pozlate i pisanih dijelova teksta Lippo Memmija u San Gimignano Maestà iz 1317. ukorijenjeni u jednostavnijim uzorcima i manje razvijenoj liniji koje je primijenio na Martinijevo remek-djelo "Maestà" iz 1315. u Palazzo Pubblico u Sieni.Tintori, Leonetto (1982). "Golden Tin' in Sienese Murals of the Early Trecento". The Burlington Magazine. 124 (947): 94. JSTOR 880572
Stil thumb|200px|desno|"Madonna della Febbre", poznato djelo koje je papa Urban VIII prvi kanonski krunisao 27. maja 1631. Središnja slika je djelo Lippo Memmija, dok je okolni mermerni okvir ciborij djelo Donatella di Bardija, sakristija Bazilike svetog Petra, Rim.